Spoznali smo da Isus nije sve svoje učenike prilikom krštenja obavezao na službu propovijedanja i poučavanja. Umjesto toga on je između svojih učenika izabrao samo neke koje je školovao, osposobio i poslao u takvu službu. Za razliku od njih, Isus je izabrao Pavla i prije njegovog krštenja te ga je postavio za apostola bez da ga je morao osposobljavati, vjerojatno zato što je on bio poučavan od Gamalijela. U Stražarskoj kuli od 15.7.1996, stoji:

“Je li Gamalijelovo školovanje utjecalo na Pavlovo poučavanje kao kršćanina? Pavao je bio striktno podučen Pismima i židovskom nauku i to se vjerojatno pokazalo korisnim za njega kao kršćanskog učitelja.“ (str. 28)

Ono što je u njegovom slučaju bilo korisno se nije moglo smatrati nepotrebnim. Osim njega su i mnogi svećenici i rabini prihvaćali vjeru u Krista pa su neki od njih nakon nekog vremena mogli prihvatiti zadatak učitelja, pastira ili propovjednika. Njihovo školovanje je vjerojatno omogućilo da kvalitetnije obavljaju svoje zadatke. No i drugi koji nisu imali takvo obrazovanje su mogli steći sposobnost da obavljaju službu propovjednika i učitelja dok su surađivali sa imenovanim muževima u njihovim zadacima.

Drugu poslanicu Korinćanima Pavle je napisao kako bi dokazivao svoje ovlaštenje da propovijeda jer su neki osporavali njegovu ulogu apostola tj. Kristovog poslanika. On je svoju ulogu dokazivao silnim djelima, znakovima i darovima duha. No to nije bilo dovoljno tako da je bio primoran posvetiti veći dio poslanice dokazivanju da je on Isusov poslanik i zastupnik. Iako često naglašava svoju propovjedničku aktivnost i dužnost, on uopće nigdje ne spominje zahtjev po kojem bi se svi trebali posvetiti osposobljavanju i propovijedanju. Samim tim ne daje nikakve upute u vezi s tim. Što onda znače riječi:

"Hvala Bogu, koji nas uvijek u Kristu vodi u pobjedonosnom slavlju i koji po nama širi na svakomu mjestu miris svoje spoznaje! (...) Ali tko je sposoban za takvu službu? Mi, jer nismo kao mnogi koji trguju riječju Božjom, nego govorimo iz iskrenih pobuda — kao poslani od Boga, pred Božjim očima i u zajedništvu s Kristom.“ (2.Ko 2:14,16,17)

Izraz ‘mi’ je ovdje točno određen, i zna se na koga je Pavle mislio. Međutim, čelnici Watchtowera kao da ne žele vidjeti kontekst pa čak i tu osobnu zamjenicu ‘mi’ koriste u općenitom smislu kojom obuhvaćaju sve kršćane kako bi svoje članove uvjerili da su svi svojim krštenjem pozvani i poslani u službu propovijedanja i poučavanja. To se posebno vidi u Stražarskoj kuli  od 1.11.1990. gdje stoji:

"Pavao nastavlja s pitanjem: ”A tko je za ovo sve podoban?“ (2. Korinćanima 2:16, St). To znači: ”Tko je dorastao takvom zadatku?“ (Die Bibel in heutigem Deutsch). ”Tko je za to prikladan?“ (Duda-Fućak). Biblijski odgovor glasi: Jehovini svjedoci! Kako to? Jer su samo Bogu predane osobe osposobljene za zadatak da šire miomiris spoznaje Boga — poštene i iskrene osobe koje ne teže za sebičnim dobitkom i ne ulaze u kompromise s krivom religijom, nego i dalje govore istinu (Kološanima 1:3-6, 13; 2. Timoteju 2:15)." (str. 23 st. 9) 

Ovdje vodeće tijelo zloupotrebljava i koristi Pavlove riječi kako bi se sve Bogu predane osobe (Jehovine svjedoke) smatralo podobnim ili sposobnim za zadatak propovijedanja i pravljenja učenika. To samo po sebi povlači zaključak da se ovlaštenje za takav zadatak dobiva prilikom krštenja kada se postaje Bogu predana osoba. Da bi to potvrdili, onda su iz jednog drugog citata riječ 'naša', kojom je Pavle ukazao sebe i druge izdvojene članove prve skupštine, također iskoristili kako bi nametnuli jednu te istu dužnost i obavezu svim svojim članovima. Tako u Stražarskoj kuli od 15.11.2000. čitamo slijedeće:

“Što je s Isusovim sljedbenicima iz prvog stoljeća? I njih je [poput Isusa] Jehova ovlastio da budu sluge koji će izvršavati propovjednički zadatak. Pavao je rekao:

”Naša odgovarajuća osposobljenost dolazi od Boga, koji nas je odgovarajuće i osposobio da budemo sluge novog saveza.“ (2.Korinćanima 3:5,6)

Kako Jehova osposobljava i ovlašćuje svoje obožavatelje za propovijedanje? Razmotri primjer Timoteja, kojeg je Pavao nazvao ’Božjim slugom u dobroj vijesti o Kristu‘ (1. Solunjanima 3:2). (...) S obzirom na Isusovu zapovijed zapisanu u Mateju 28:19,20, možemo biti sigurni da je Timoteja njegova vjera u jednom trenutku potakla da oponaša Isusa i krsti se (Matej 3:15-17; Hebrejima 10:5-9). Bio je to simbol Timotejevog predanja Bogu cijelom dušom. Prilikom svog krštenja Timotej je postao sluga ovlašten za propovijedanje.“ (str. 17,18)

Ovakvo postavljanje stvari možemo smatrati pogrešnim prikazivanjem činjenica. Zašto? Pogledajmo da li je Timotej prilikom krštenja postao sluga ovlašten za propovijedanje. Naime, kad je Pavao došao u Derbu i Listru, tamo je ‘bio neki učenik po imenu Timotej’ (Dj 16:1). Izvještaj kaže da je Timotej tada već bio ‘učenik’ što znači da je bio kršten, ali se nigdje ne navodi da je propovijedao u skladu sa tadašnjim značenjem izraza evanđelizator. Izraz ‘učenik’ se u ono vrijeme koristio za sve Ivanove a kasnije i za sve Isusove sljedbenike koji nisu propovijedali, dok su se izrazi ‘apostol’, ‘propovjednik’ i ‘učitelj’ koristili za ovlaštene muževe koji su bile ‘sluge dobre vijesti’ jer su propovijedali i nevjernicima i vjernicima (Ef 4:11; 1.So 3:2; Kol 1:25).

Tek nakon što je Pavle pozvao Timoteja za ‘pomoćnika’ i ‘suradnika’, on je vjerojatno kroz kratko vrijeme postao osposobljen da ‘obavlja Gospodinovo djelo kao i Pavle’ (Ri 16:21; 1.Ko 16:10). Zato je Pavle u određenom trenutku njegove spremnosti ‘položio ruku’ na njega čime ga je ovlastio za to djelo. On se kao Pavlov suradnik ‘dokazao u širenju dobre vijesti’. Kasnije je starješinstvo ‘položilo ruke’ na njega te ga ovlastilo i za nadglednika (Fil 2:22; 1.Ti 4:16; vidi Dj 13:2,3). Za Timoteja se nakon svega toga moglo reći da je bio ovlašteni ‘sluga u dobroj vijesti o Kristu’ jer je služio s Pavlom u širenju dobre vijesti kao propovjednik, a zatim i u poučavanju o dobroj vijesti po skupštinama kao nadglednik (1.So 3:2, NS bi2-C).

Kad Watctower kaže da je Timotej postao ovlašten za propovijedanje prilikom svog krštenja, ona samo podupire svoju unaprijed stvorenu praksu koja se uopće ne zasniva na Bibliji nego na nečijem osobnom shvaćanju koje je s vremenom postalo dio kolektivne svijesti kojoj nitko od članova ne želi proturječiti bez obzira što ih Biblija navodi na drugačije i ispravnije postavljanje stvari u vezi toga. Stoga nije čudno da vodeće tijelo na sve svoje članove primjenjuje Pavlove riječi:

”Naša odgovarajuća osposobljenost dolazi od Boga, koji nas je odgovarajuće i osposobio da budemo sluge novog saveza.“ (2.Ko 3:5,6)

Stoga, kad je Pavle kršćanima u Korintu postavio pitanje: ‘tko je sposoban za takvu službu’, odgovorio je kratko i jasno: ‘mi’. No kad je rekao ‘mi’, onda treba vidjeti da li je mislio na sve kršćane ili samo na sebe i svoje suradnike kojima je povjerena poruka dobre vijesti. Razmotrimo to u kontekstu svega onoga što je on tom prilikom rekao i zapisao u toj poslanici.

Pavle u ovoj poslanici s jedne strane spominje sebe i drugu imenovanu braću koja su bila ovlaštena da propovijedaju i prave učenike. S druge strane spominje vjernike povezane s skupštinom koji su se okoristili njihovom službom. Zato je važno obratiti pažnju osobnim zamjenicama – ‘ja’, ‘mi’, ‘nas’, ‘nama’, ‘naše’, s jedne strane te zamjenicama ‘vi’, ‘vas’, ‘vaše’, ‘vama’ s druge strane - koje se stalno izmjenjuju u ovoj poslanici. Ako tome obratimo pažnju tada ćemo opet zapaziti da je riječ o službi koju nisu svi kršćani bili obavezni izvršavati.

U samom početku Pavle kršćanima u Korintu ukazuje na Isusa Krista te kaže:

"kojega smo vam mi propovijedali – ja i Silvan i Timotej.“ (2.Ko 1:19)

Ovdje se osobna zamjenica ‘mi’ odnosi na ovu trojicu propovjednika tako da se u nastavku svega onoga što je Pavle napisao u ovoj poslanici može znati da je Pavle mislio na sebe i svoje suradnike. Ova trojica braće su kršćanima u Korintu donijela dobru vijest i pomogla u prihvaćanju vjere u Krista. Nakon toga su ih poučavali kako bi uzrasli u zrele kršćane. Zato Pavle kaže:

"Ne kažem da smo mi gospodari vaše vjere, nego smo vaši suradnici, da biste bili radosni, jer vi ste postojani zbog svoje vjere." (2.Ko 1:24; Kol 1:28)

Ove istaknute riječi (zamjenice) nam služe da bi bili točni u određivanju pojedinih misli koje je izrekao apostol Pavle.

Služba koju su ova trojica obavljala je bila javna služba zbog koje su često bili u smrtnoj opasnosti od protivnika. Za razliku od njih, vjernici su se posvećivali zajedničkim sastancima i pouci kako bi živjeli dostojno dobre vijesti koju su čuli. Budući da nisu obavljali javnu službu propovijedanja, onda vjernici nisu ni bili u istoj životnoj opasnosti kao ovi spomenuti propovjednici. Zato im je Pavle rekao:

"Jer mi (...) se nalazimo u smrtnoj opasnosti radi Isusa (...). Tako smrt djeluje u nama a život u vama.“ (2.Ko 4:11,12)

Samim tim što je rekao da ‘u vjernicima djeluje život’ dok istovremeno ‘u njemu i njegovim suradnicima djeluje smrt’ je dovoljan razlog da uvidimo da postoji razlika između onih koji su se posvetili propovijedanju dobre vijesti i onih ostalih vjernika koji neobavezno s vremena na vrijeme u prigodnim situacijama spontano, povremeno i neformalno svojim bližnjima govore o Bogu. Zato ne možemo sebe kao vjernike poistovjetiti sa javnom službom koju su obavljali apostoli i drugi izabrani muževi prvog stoljeća. Toga su biti svjesni tadašnji vjernici pa su trebali cijenili njihov trud u Gospodinu i ‘moliti se za njih’ kako bi se preko njih svuda širila poruka dobre vijesti (2.Ko 1:8-11; 1.Ko 4:9-13; 2.So 3:1; Kol 4:3,4).

Pavle je ove kršćanske vjernike pohvalio jer su njega i njegove suradnike mnogi od njih prihvatili kao Božje sluge, rekavši im:

‘mi smo vam razlog da se hvalite, kao što ćete i vi nama biti u dan našeg Gospodina’ (2.Ko 1:14)

Ako su se vjernici u to vrijeme mogli hvaliti s onima koji su im propovijedali Krista i koji su ih poučavali, zašto se onda Pavle i njegovi suradnici nisu u to isto vrijeme mogli hvaliti vjernicima zbog te iste revnosti u službi propovijedanja i poučavanja? Zašto su trebali čekati Kristov dolazak kako bi se mogli hvaliti s tim vjernicima? Da su ovi vjernici također propovijedali poput njih i bili u istoj situaciji poput njih, onda je Pavle mogao reći da se i on ima razloga da se hvali s njima po pitanju te iste službe i ne bi trebao čekati Kristov dolazak da im to kaže. No budući da ovi vjernici nisu bili zaduženi da propovijedaju i poučavaju nego da žive kršćanskim načinom života sve do dana Kristovog, onda je trebalo čekati taj dan kako bi se apostoli mogli hvaliti s onima koji su čuli i prihvatili Božju riječ, a koja je u njima donijela plod dostojan vječnog života.

Vjernici su trebali biti rezultat propovijedanja i poučavanja. Taj rezultat nije trebao biti propovjednik, učitelj ili pastir, nego ‘čovjek’ koji će biti dostojan da dobije vječni život i bude temelj novog društva. To je i Isus tražio od svojih učenika kad im je rekao:

"Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski.“ (Mt 5:48)

Biti propovjednik i učitelj je samo zadatak za kojeg mogu biti ovlašteni samo pojedinci zbog svoje duhovne sposobnosti i zadatka da stvaraju ‘odraslog čovjeka koji raste do punine Kristove’ (Ef  4:11-13; Kol 1:28). Stoga, da bi obranio ovlaštenje koje su on i njegovi suradnici imali od Gospodina, Pavle je rekao tim kršćanskim vjernicima:

"Počinjemo li opet sami sebe preporučivati? (...) Vi ste naše pismo, napisano na srcima našim, koju poznaju i čitaju svi ljudi. Jer očito je da ste vi Kristovo pismo koje smo mi napisali svojom službom...“ (2.Ko 3:1-3; vidi 5:12; 6:4-10)

Kasnije je još dodao:

"Jer Gospodin ne priznaje onoga koji sam sebe preporučuje, nego onoga koga on preporučuje.“ (2.Ko 10:18)

Pavle je ovdje službu propovijedanja i poučavanja opisao kao službu koju su mogli obavljati samo oni koji su izabrani i ‘preporučeni’ od stane Isusa, apostola i starješina, a time i od Boga (vidi Kol 4.17). Ova ‘služba’ je iza sebe imala mnoge dobre rezultate jer su apostoli i njihovi suradnici pobjeđivali svoje protivnike, kako u dokazivanju da je Isus Gospodin i Krist, tako i u stvaranju učenika u svakom mjestu gdje su propovijedali. Pogledajmo stoga na koga Pavle misli kad je rekao:

"Ali hvala Bogu koji nas u zajedništvu s Kristom uvijek vodi u pobjedničkoj povorci i koji preko nas posvuda širi miris znanja o sebi! Jer mi smo Bogu ugodan miris Kristov koji osjećaju i (1) oni što su na putu spasenja i (2) oni što su na putu u propast. Ovim posljednjima to je miris smrti koji vodi u smrt, a prvima miris života koji vodi u život." (2.Ko 2:14-16a)

Koga Pavle ističe kao one preko kojih je Bog širio miris znanja o sebi? Da li sebe i svoje uže suradnike ili sve članove skupštine?

Iz konteksta je vidljivo da u toj pobjedonosnoj povorci nisu svi kršćanski vjernici nego samo oni simbolični Kristovi vojnici koji su ‘rušili kriva razmišljanja i svaku oholost koja se podiže protiv poznavanja Boga, obuzdavajući svaku misao da bi se pokorila Kristu i kažnjavajući svaku neposlušnost’ (2.Ko 10:4-6). Samo onaj tko je prema ovom opisu bio ovlašten da propovijeda i poučava je mogao ‘kažnjavati svaku neposlušnost’. Ostali vjernici su poput građana trebali dočekivati te propovjednike kao što se dočekivalo vojnike koji su se kao pobjednici vračali iz rata (vidi Dj 13:2-5; 14:24-28). Tada su vjernici imali razloga da se hvale sa tim Kristovim zastupnicima koji su hrabro i neustrašivo propovijedali i objavljivali dobru vijest. Na takav su način mnoge skupštine dočekivali Isusove apostole, zatim Pavla, Barnabu i druge propovjednike.

U gornjim riječima smo mogli primijetiti da su spoznaju koju su propovjednici širili poput mirisa,‘osjećali’ dvije vrste ljudi. Jedni su bili ‘oni koji se nalaze na putu u propast’, a koji nisu obraćali pažnju na dobru vijest koju su oni propovijedali. Druga vrsta ljudi su ‘oni na putu spasenja’ a koji ‘idu boljim putem’ jer su prihvatili Krista (Dj 2:47; He 6:9). Stoga kršteni vjernici ovdje nisu prikazani kao oni koji po nečijem nalogu šire miris spoznaje, nego kao oni koji osjećaju taj ‘miris života koji vodi u život’. Vjernici su taj ‘miris’ osjećali kroz duhovnu pouku onih koji su vršili tu službu propovijedanja i poučavanja. U povezanosti s tim Pavle je pitao:

"A tko je sposoban za takvu službu“?

Kad je rekao "Mi“, onda je samo potvrdio da Bog ‘preko njega i njegovih suradnika’ koje je poimence spomenuo, ‘širi miris znanja o sebi’. Oni su bili ti koji su "poslani od Boga“ u tu ‘službu’, a ne svi kršćani odreda (2.Ko 2:17). Zato Pavle kaže da ‘im je Bog povjerio službu pomirenja’ i ‘poruku o tom spasenju’ (2.Ko 5:18,19). U Bibliji se izraz ‘povjerio’ odnosi samo na one koji su izabrani između svoje braće i postavljeni u neku ‘službu’ (vidi 2.Lje 23:18; Ne 7:1,2; Mt 25:14,20-22; Mk 13:34; Iv 5:22; Kol 1:25). No, i taj izraz Watchtower koristi u općenitom smislu, pa često možemo čitati izjave kao što je ova:

“Bilo kako bilo, kad u službi propovijedanja dajemo sve od sebe, mi sudjelujemo u djelu koje nam je Bog povjerio i postajemo “Božji suradnici” (1. Korinćanima 3:9). (Stražarska kula, 1.10.2007 str.23, odl 9).

Za ovakve izjave nitko od Jehovinih svjedoka ne bi rekao da su krive, ali sada kada smo razmotrili pozadinu i kontekst, onda vidimo kako su one rezultat slabog poznavanja povijesti kršćanskog života prvog stoljeća kada su te izjave napisane.

Iako sam već objasnio na koga se odnosi izraz ‘mi’ i ‘Božji suradnik’, u nastavku ću ponovno istaknuti misli koje je Pavle koristio u vezi s tim. Pavle za sebe i svoje izabrane suradnike kaže kršćanima u Korintu:

"Mi smo dakle poslanici koji zastupaju Krista, i to je kao da Bog preko nas moli ljude. Kao Kristovi zastupnici molimo: “Pomirite se s Bogom!" (2.Ko 5:20)

Oni su kao Kristovi zastupnici bili zaduženi da pozivaju ljude iz svijeta da se pomire sa Bogom, što je u skladu sa povjerenim zadatkom da propovijedaju i šire dobru vijest svim narodima. Kad je u pitanju služba poučavanja, onda su oni molili ove vjernike koji su se već pomirili s Bogom, slijedeće:

"Kao [Kristovi] suradnici ponovno vas molimo da ne propustite ispuniti svrhu Božje nezaslužene dobrote koju ste primili.“ (2.Ko 6:1)

Opet se izraz ‘Kristov suradnik’ ovdje dovodi u vezu sa Pavlom i drugom ovlaštenom braćom koja su imala pravo da zahtijevaju od vjernika da žive po nauci koju su primili od njih. Kristov zastupnik i suradnik je mogao biti samo netko tko je poput Isusa svetim duhom pozvan i postavljen u tu službu u kojoj su zastupali Isusa kao evanđelizatori, pastiri i učitelji. Stoga nam kontekst ponovno pokazuje da su samo apostoli i druga braća koja su bila ‘poslana od Boga’ u službu propovijedanja i poučavanja, bila ‘sposobni za takvu službu’. Zato je Pavle rekao:

"Ne smatramo da smo ('mi') sami od sebe sposobni išta učiniti, nego naša sposobnost dolazi od Boga, koji nas je osposobio da budemo sluge novog saveza...“ (2.Ko 3:5,6)

Ako su oni bili sposobni za tu službu, onda to podrazumijeva da ostali kršćani nisu bili pozvani ni osposobljeni za to isto djelo. Kršćanska skupština tada nije imala školu osposobljavanja za sve jer je takva sposobnost dolazila od Boga koji je vidio onoga tko je bio prikladan da mu se ‘povjeri’ taj zadatak (Kol 1:25). Zato velika većina njih nisu ni poslani u propovjednički zadatak da uokolo po selima i gradovima šire dobru vijest kao Kristovi zastupnici. No Watchtower je tu ulogu i službu po nekom svojem shvaćanju dao svim članovima, pa je razumljivo što su po tom pitanju neki starješine smatrali da je potrebno otvoriti ‘školu’ za osposobljavanje propovjednika, poznatu kao ‘Teokratska škola propovijedanja’ koja je namijenjena svim vjernicima. Škola sama po sebi nije nešto loše, ali je za veliku većinu bila samo formalnog značaja. Tu školu je osmislio predsjednik Društva brat Knorr, pa je njegovim autoritetom nametnuta svim članovima koji su time još više trebali osjećati važnost svojeg ovlaštenja, ne znajući da su ga dobili od čovjeka a ne od Boga.

Kad je u pitanju ta služba koju je Isus povjerio samo odabranim učenicima, onda Pavle kaže ‘da tu službu imaju po milosrđu koje im je ukazano’ a po kojoj objavljuju istinu i nevjernicima i vjernicima.Vjernicima je rekao:

"Jer mi (ja, Silvan i Timotej) ne propovijedamo sebe, nego Krista Isusa kao Gospodina, a za sebe govorimo da smo vaši robovi radi Isusa."(2.Ko 4:1-5; vidi 8:23)

Prema tome, kad ovdje također uzmemo kontekst i pozadinu cijelog teksta možemo zaključiti da je Pavle govorio o ‘službi’ propovijedanja i poučavanja koja je bila povjerena samo duhovno zrelim muževima sposobnima za takvu službu. Pavle ni u ovoj poslanici nijednom riječju nije spomenuo službu propovijedanja kao zadatak kojeg su revno trebali izvršavati svi kršćani. Umjesto toga je kršćanske vjernike mnogim riječima hrabrio na jednu drugu revnost u povezanosti sa redovitim skupljanjem priloga za one koji su ‘imali ovlaštenje da propovijedaju dobru vijest i da žive od dobre vijesti’, o čemu im je pisao i u prvoj poslanici. Kao što su ovi muževi poput ‘robova’ služili vjernicima u njihovim duhovnim potrebama, tako su i vjernici služili njima u njihovim materijalnim potrebama. (2.Ko 8:1-9,13; 1.Ko 9:11-14).

Što nam govore povjesničari? 

Služba propovijedanja i poučavanja je spadala među duhovne darove u ljudima koji su se očitovali kroz one koji su bili postavljeni u tu službu. Oni koji su po skupštinama sami sebe postavljali u tu službu često su znali iskrivljavati dobru vijest pa ih je Pavle nazvao ‘nadapostolima’ i ‘lažnim apostolima’ tj. lažnim poslanicima jer ih nitko nije ovlastio niti poslao da propovijedaju (2.Ko 11:4,5). S druge strane darovi duha su bili jasan pokazatelj koga je Bog postavio u skupštini s određenim zadatkom, tako da su svi u skupštini mogli prepoznati svoje i tuđe mjesto. Ti darovi duha su bili posebno izraženi kod onih koji su poslani da šire dobru vijest. U Pismu stoji:

"Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, ali nemaju svi udovi istu ulogu, tako smo i mi, iako nas je mnogo, jedno tijelo u zajedništvu s Kristom, a kao pojedinci udovi smo jedni drugima. Dakle, imamo različite darove, već prema nezasluženoj dobroti koja nam je ukazana: ako je to prorokovanje, prorokujmo primjereno vjeri koja nam je udijeljena; ako je to služenje, izvršavajmo tu službu; ako tko poučava, neka se posveti poučavanju; ako tko pobuđuje, neka se posveti pobuđivanju; tko dijeli, neka to čini darežljivo; tko predvodi, neka to čini revno; tko pokazuje milosrđe, neka to čini radosno.“ (Ri 12:4-8)

Kršćani su u skladu sa svojim darom izvršavali određene službe od kojih su neke bile povezane s ovlaštenjem, a druge sa osjećajem odgovornosti prema drugima.

Biblija i povijest izvještava da su kršćani prvog stoljeća svugdje širili evanđelje i to uglavnom zahvaljujući onima koji su to dokazivali ‘čudima i znamenjima kojima je Gospodin potvrđivao svoju poruku’ (Dj 14:3). Takvi su javno djelovali širom tada poznatog svijeta. Ostali kršćani su na razne načine davali podršku Kristovim zastupnicima tako što su se brinuli o njima i materijalno ih podupirali. Međutim i sami se nisu stidjeli govoriti svojim bližnjima o svojoj vjeri u Krista. Svaka je skupština kroz različite darove duha svojih članova doprinosila tome da se skupštinu smatra zajednicom koja širi evanđelje.

Povijesni zapisi apostolskih otaca koji su bili suvremenici Kristovih apostola ili su živjeli nakon njihove smrti nam u svojim djelima ne spominju da su svi kršćani bili obavezni propovijedati. To što su tadašnji kršćani svojim djelima, riječima i čvrstom vjerom u Krista doprinosili širenju kršćanstva nije se moglo izjednačiti s onima koji su se posvetili propovijedanju. No, neki noviji povjesničari ne prave tu razliku jer evanđeliziranje promatraju u proširenom smislu na globalnoj razini. U knjizi ‘History of the Christian Church’ Philip Schaff o kršćanima u tom vremenu piše:

”Svaka je skupština bila zajednica misionara i svaki je kršćanin bio misionar“. U knjizi ‘The Glorious Ministry of the Laity ’ W. S. Williams piše: ”U globalu gledano, dokazi upućuju na to da su svi kršćani iz iskonske Crkve, naročito oni koji su imali karizmatski dar [darove duha], propovijedali evanđelje“. On također tvrdi: ”Isus Krist nikako nije želio da propovijedanje bude rezervirano isključivo za određene vjerske redove.“

Iako ovi povjesničari daju svoju globalnu sliku o životu i djelovanju prvih kršćana i kršćanskih zajednica, Biblija je ta koja nam daje uvid u samu bit propovijedanja. Biblija u svojim evanđeljima i poslanicama razlikuje ovlaštene javne propovjednike od ostalih kršćana koji su svoju vjeru u Krista obznanjivali svojim kršćanskim životom i neformalnim objavljivanjem. Kad netko kaže da je svaki kršćanin bio 'misionar' ili poslanik onda je to rečeno kako bi se opisao kršćanski duh po kojem su svi bili spremni govoriti o dobroj vijesti koju im je Bog objavio preko Krista, ali to ne znači da su svi bili 'misionari' ili poslanici u svjetlu njegovog biblijskog značenja.

Očito se riječ ‘misionar’ koristi na dva različita značenja, ovisno o tome što se želi reći. No jedno je točno, a to je da se izraz ‘evanđelizator’ u prvom stoljeću koristio samo za one kršćanske muževe koji su se dragovoljno stavili na raspolaganje time što su po Isusovom zadatku napustili svoj dom, obitelj i posao i posvetili se propovijedanju i širenju dobre vijesti na neobrađena područja. Oni su bili ‘poslanici’ ili ‘misionari’ po zadatku i službi koja im je povjerena. Ostali kršćani nisu bili poslani da šire dobru vijest, nego su to činili svojevoljno na poticaj svog srca da drugima govore o putu spasenja. Samim tim nisu bili ‘poslanici’ niti ‘misionari’. To je velika razlika koju treba uzeti u obzir. No, ukoliko se izraz ‘misionar’ i ‘evanđelizator’ koristi bez razlike za sve kršćane, onda dolazi do toga da se svakog pojedinca smatra ‘poslanikom’ ili ‘misionarom’ pa je normalno da dolazi do zablude koju su Jehovini svjedoci ugradili u temelje svoje organizacije. Umjesto da se rasvijetli ta činjenica, Watchtower je prihvatio te izraze izvan konteksta Biblije i uzeo si za pravo da svakog svog člana ovlasti za evanđelizaora.

Klement Rimski, koji je bio 'biskup' (nadglednik), a koji je umro oko 100. n.e. u svojoj Prvoj Klementovoj poslanici Korinćanima, navodi slijedeće:

”Apostoli su nam propovijedali Evanđelje od Gospodina Isusa Krista; Isus Krist je to učinio od Boga. Krist je prema tome poslan od Boga, a apostoli (poslani) od Krista.“  

Ovaj kršćanski starješina, koji je bio suvremenik Kristovih apostola, u cijeloj svojoj poslanici ne spominje službu propovijedanja po kojoj bi svi tadašnji kršćani bili dužni propovijedati, nego samo u gornjem citatu spominje apostole čime aludira i na druge poslanike koji su izdvojeni i poslani od Krista, a to su u ono vrijeme bili svi koji su napustili svoj dom, posao i obitelji kako bi izvršili zadatak na koji su poslani. To podrazumijeva i njihove suradnike i druge muževe koji su se stavljali na raspolaganje njima i skupštini.

Osim ‘Isusovih apostola’ koje je on direktno poslao, postojali su i ‘apostoli skupština’ kao što je bio Barnaba, a koje su skupštine poslale u službu propovijedanja. Samo takve osobe je skupština slala na razna područja u kojima su oni propovijedali po mnogim gradovima i selima  (Mt 19:12; vidi Lk 9:57-60). To što su i mnogi vjernici na neformalan način ‘objavljivali dobru vijest’ nije bilo u povezanosti sa ‘poslanjem’ nego sa normalnom željom i spontanom reakcijom da svoju radost, vjeru i nadu podijele sa svojim bližnjima (Mk 5:19;20; Lk 7:16,17; Dj 8:4; 10:24). Ovu činjenicu često ponavljam jer se sama po sebi nameće. Zato treba biti oprezan kad se koriste izjave nekih povjesničara koji ne poznaju duh Pisma i ne ističu izvorni kontekst Biblije pa proturječe sami sebi sa nekim izrazima kojima daju svoje površno viđenje za koje se ne bi trebalo olako hvatati.

Tako je i gore navedeni povjesničar s izrazom ‘misionar’ mislio na sve one koji su svojim bližnjima govorili o Kristu i svojoj vjeri, a ne samo na one koji su bili poslani u službu propovijedanja kao ovlašteni evanđelizatori. Za njega je ‘misionar’ bio i onaj tko nije bio poslan, ali je drugima govorio o dobroj vijesti koju su propovijedali tadašnji apostoli i drugi evanđelizatori. U tom smislu je mogao reći da je skupština bila ‘zajednica misionara’. No pravi izraz bi bio ‘zajednica kršćana’ jer njihovo objavljivanje dobre vijesti nije bilo uvjetovano poslanjem, ovlaštenjem niti krštenjem. Zato je sasvim razumljivo da svaki kršćanin nije bio ovlašteni evanđelizator tj. misionar ili poslanik dobre vijesti.

Spomenutom tvrdnjom da ‘Isus nije želio da propovijedanje bude rezervirano isključivo za određene vjerske redove’ se vjerojatno misli da su svi kršćani mogli govoriti o Kristu, a ne samo muževi koji su bili poznati kao misionari ili propovjednici. Međutim, ako se misli da je Isus propovijedanje namijenio svim kršćanima kao zadatak kojeg moraju izvršavati, onda to nije točno jer on tada ne bi odredio pravilo po kojem su ‘oni koji objavljuju dobru vijest trebali živjeti od dobre vijesti’ (1.Ko 9:14,18). Samo su imenovani muževi mogli živjeti po ovom pravilu jer su oni uz apostole ‘poslani’ da propovijedaju dobru vijest i vjernicima i nevjernicima. Celzo, protivnik kršćanstva iz starog doba je napisao:

”Ljudi koji su se bavili obrađivanjem vune, postolari, kožari, posve neobrazovane i priproste osobe, bili su revni propovjednici evanđelja.“ (Stražarska kula, 1.1.2004. str. 11).

Na koje je ljude on mislio? Izraz ‘ljudi’ je neodređen pa ga treba gledati u kontekstu onog vremena kada su određeni kršćani od skupštine bili ‘poslani’ da revno šire evanđelje, a takvih je bilo relativno mnogo i Celzo je vjerojatno mislio na njih. Kao što su apostoli bili ribari, a kasnije ovlašteni propovjednici, tako je bilo i sa ostalim propovjednicima koje su skupštine slali u tu službu. Oni su bili obični ljudi iz naroda koji su ostavili sve da bi se posvetili propovijedanju. Oni su bili misionari u pravom smislu riječi.

Ukoliko povjesničari ‘globalno gledaju’ povijest kršćana onda je razumljivo što oni zaključuju da su svi kršćani doprinosili širenju evanđelja, iako i oni potvrđuju činjenicu da su se među njima posebno isticali oni koji su imali ‘karizmatski dar’. No, ti koji su se isticali po čudima liječenje su upravo bili ovlašteni kao evanđelizatori što ih je razlikovalo od ostalih kršćana koji su svoje darove duha, ukoliko su ih imali, mogli koristiti samo za izgrađivanje skupštine. Ako su istaknuti darovi duha potvrđivali činjenicu da su samo neki bili ‘poslani’ od Krista a ne svi, onda je svima u to vrijeme bilo jasno tko je uz Isusove apostole bio ovlašten da propovijeda, a tko nije. Od skupštine i njenih članova se očekivalo da svojim gostoprimstvom i materijalnim davanjem podupiru ovlaštene muževe koji su postavljeni za propovjednike, pastire i učitelje. Npr. Isusa su zajedno sa dvanaestoricom učenika pratile ‘žene koje su im služile svojom imovinom’. Međutim Isus je kasnije samo apostolima zapovjedio da idu i propovijedaju, ali ne i njima niti drugim učenicima koji su ga slijedili (Lk 8:1-3; 9:1,2).

Pavle spominje također neke žene i braću koje su na takav način podupirale njega u službi tako da ih je mogao nazvati svojim ‘suradnicima u istini’ ali ne i propovjednicima. Zato je zanimljivo primijetiti i to što Biblija i izučavatelji povijesti nigdje ne ističu da su žene bile evanđelizatori koje su apostoli i skupštine slale po gradovima i selima. Što je onda sa ženama koje Biblija spominje?

Filip je imao ‘četiri kćeri koje su prorokovale’ (Dj 21:8,9). Što je to značilo u ono vrijeme? Da li je to značilo da su propovijedale poput apostola i drugih evanđelizatora? Ne. Time što su ‘prorokovale’ one su se očito kao i još neki kršćani ‘gorljivo trudile dobiti taj dar duha’ (1.Ko 14:1). One nisu spadale među ovlaštene ‘proroke’ na kojima se temeljila skupština. Proroci su služili kao evanđelizatori i nadglednici u skupštinama sa zadatkom da javno govore Božju riječ pred cijelom skupštinom tako da nema niti jednog izvještaja o tome da su u prvom stoljeću žene bile proroci i evanđelizatori koji su javno objavljivali dobru vijest. No, one su mogle prorokovati u jednom drugom smislu tj. mogle su prenositi drugima Božju riječ koju je on povjerio svojim apostolima, ali nikad nisu javno govorile i propovijedale poput muškaraca, niti u skupštini niti izvan nje. Čak u ono vrijeme nije bilo dolično da žene ‘govore’ i ‘poučavaju’ u skupštini niti u javnosti.

‘Prorokovanje’ se odnosi na objavljivanje Božjoj riječi pred drugima jer “tko proriče, svojim govorom izgrađuje, hrabri i tješi ljude“. ‘Prorokovanje’ je dar koji se koristio za vjernike, a ne za nevjernike i to uglavnom za ‘izgradnju skupštine’ (1.Ko 14:3,4,34,35). Kako su onda neke od njih mogle ‘prorokovati’ i ‘objavljivati dobru vijest?

Žene su mogle objavljivati dobru vijest u svom domu ili u domovima drugih žena i njihovim obiteljima, te u nekim prigodnim situacijama, ali nisu nikad bile poslane da idu po selima i gradovima. Budući da je u skupštinama uvijek bilo žena koje su se krštavale, ove Filipove kćeri su se sigurno trudile da im duhovno pomažu u izgrađivanju njihove vjere, čime su se pokazale kao dobre ‘suradnice’. Ako su drugima govorile o Bogu i Kristu onda su to činile u tajnosti, a ne javno. Oni su sa tim darom duha izgrađivali skupštinu na način da su se posvetile duhovnim aktivnostima s kojima su poticale druge žene da daju hvalu Bogu poput proročice Mirjam, Mojsijeve sestre koja je ponekad prenosila drugima ono što Bog rekao Mojsiju (2.Mo 15:20; 4.Mo 12:2).

U skladu sa Joelovim proročanstvom one su ‘prorokovale’ jer su govorile o Bogu, ali nisu propovijedale poput ovlaštenih muževa koji su bili poslani s tim zadatkom (Dj 2:17). Zato žene nigdje u Bibliji nisu prikazane kao one koje su od skupštine poslane na područja gdje je trebalo propovijedati i širiti dobru vijest. No, apostoli su mogli sa sobom voditi svoje žene na pastirske posjete skupštinama, tako da su zajedno sa svojim ženama u tim skupštinama izgrađivali kršćane u vjeri (1.Ko 11:5). Njihove su žene mogle sudjelovati s njima u ‘proricanju’ jer su vjerojatno ‘hrabrile i tješile’ braću i sestre što je ‘izgrađivalo’ vjeru svih njih.

Biblija navodi učenika Akvilu koji je u suradnji sa svojom ženom Priscilom pomogao učeniku Apolonu da točnije razumije Božji put (Dj 18:24-26; 1.Ti 2:12). Akvila i njegova žena u ovom izvještaju nisu navedeni kao oni koji su javno širili dobru vijest, nego je u toj spomenutoj situaciji njegova žena surađivala s njim u poučavanju nekoga tko je već bio Kristov učenik. Neke žene stoga mogu imati učešća u objavljivanju dobre vijesti kao dobre suradnice svojih muževa ili starješina tako što svojim udjelom u ‘prorokovanju’ ili prenošenju Božje riječi, mogu pomagati novima, a posebno novokrštenim ženama, dok je javno ‘propovijedanje’ i ‘poučavanje’ uglavnom prepušteno sposobnoj imenovanoj braći (1.Ko 9:1; 14:22,34,35; 1.Ti 2:11,12). To je i razumljivo, pa su se one za razliku od evanđelizatora, učitelja i pastira mogle posvetiti siromašnima i udovicama u njihovim tjelesnim i duhovnim potrebama u toj mjeri da su s pravom bile njihove suradnice u istini.

Pavle ‘starijim ženama’ nije savjetovano da idu i čine učenike nego

"... da poučavaju druge dobru, da uče mlađe žene da ljube svoje muževe, da ljube svoju djecu, da budu razborite, čestite, uzorne kućanice, dobre, podložne svojim muževima, kako se o riječi Božjoj ne bi pogrdno govorilo." (Tit 2:3-5)

Njihovo poučavanje nije bio dio nekog zadatka kojeg su imali ovlašteni propovjednici i učitelji. Samim tim nisu bili obavezne biti ‘propovjednici’ i ‘učitelji’ nego su svoje poučavanje trebali s vremena na vrijeme usmjeriti na one članove skupštine kojima su one mogle biti primjer, prije svega kršćanskim ženama. Tim načinom su se borile da dobra vijest bude djelotvorna i da donosi plod duha među drugim ženama i njihovim obiteljima. Takve je kršćanske žene Pavao spomenuo i u kontekstu onih žena koje su svojim kršćanskim životom unutar svoje obitelji trebale pokazivati osobine koje Bog cijeni. Zato i one žene koje nisu ‘prorokovale’ su svoj doprinos dobroj vijesti mogle davati na druge načine koje su drugi također cijenili. Ono što je spadalo u njihova...

"dobra djela je da su odgojile djecu, da su bile gostoljubive, da su prale noge svetima, da su pomagale nevoljnicima, da su predano činile svakovrsna dobra djela" (1.Ti 5:10)

Pavle u tom kontekstu spominje ‘Mariju koja se mnogo trudila za braću’ i‘Febu, zaštitnicu mnogima’ (Ri 16:1,2,6). ‘Tabita’ je bila poznata po tome što je ‘činila dobra djela i pomagala siromašnima’ (Dj 9:36,39). Biblija nju i druge žene ne navodi u istom kontekstu kao i one žene koje su ‘prorokovale’, ali su zato one svjedočile svojim kršćanskim životom i dobrim djelima (1.Ti 2:9,10; 3:11). Osim toga, nigdje se za spomenute žene ne spominje da su bile propovjednice kao što su se ti izrazi koristili uz određene muževe kojima je taj zadatak bila dužnost i obaveza.

Pavle spominje još nekoliko takvih žena koje su na razne načine davale svoj doprinos dobroj vijesti. Među njima on spominje: ‘Trifenu i Trifozu koje su se trudile u Gospodinu’; ‘Persidu koja se mnogo trudila u Gospodinu’; ‘Evodiju i Sintihu koje su se zajedno s njim (i njegovim suradnicima) borile za dobru vijest’ (Ri 16:12; Flp 4:2,3; vidi Flp 1:27). Ove žene su vjerojatno bile među onim ‘neudanim ženama i djevicama koje su se brinule za Gospodinovo, da budu svete i tijelom i duhom’ (1.Ko 7:34). Takve neudane žene i djevice su se vjerojatno trudile za skupštinu kao ‘Gospodinovo djelo’ time što su ‘služile u skupštini’ imenovanim osobama u njihovim potrebama poput proročice Ane, Jiftahove kćerke i žena koje su ‘služile Isusu’ bez da su propovijedale (Lk 2:36-38; Su 11:38-40; Mt 27:55; Lk 8:3). Naime, ako su se apostoli i starješine trebali posvetiti skupštini u toj mjeri da nisu mogli brinuti za svoje materijalne potrebe, onda su one njima ‘služile’ u pripremanju obroka, šivanju odjeće, čišćenju i sl. Ako su takve žene bile siromašne i udovice, a posvetile se ‘služenju svetima’, onda su i one trebale potporu skupštine kako bi izvršile svoju službu prema toj braći koja su imala pravo da žive od dobre vijesti (1.Ko 9:14; vidi Ri 16:1,2).

U skupštinama je bilo i onih udovica i žena koje nisu živjele po vjeri. Pavle je spomenuo neke koje nisu zaslužile pomoć od skupštine...

“... jer su odbacile vjeru koju su imale u početku. A uz to se uče biti besposlene i skitati se po kućama, i ne samo biti besposlene nego i ogovarati, miješati se u tuđe poslove i govoriti ono što ne bi smjele. Zato želim da se mlađe udovice udaju, rađaju djecu, vode domaćinstvo, da ne daju protivniku povoda da pogrdno govori o nama.“ (1.Ti 5:11-14)

Umjesto da besposlene kršćanske žene savjetuje da se posvete propovijedanju po kućama, a ne skitanju, (kao što to čine starješine Jehovinih svjedoka), Pavle traži da se one udaju i vode domaćinstvo. Osim toga on savjetuje da materijalnu pomoć od skupštine može dobiti...

“... žena koja je zaista udovica i koja je u neimaštini, koja se uzda u Boga i ustrajno upućuje prošnje i molitve noć i dan“ (1.Ti 5:5)

Ovaj opis odgovara ostarjeloj proročici Ani koja “nikad nije izostajala iz hrama, nego je noć i dan služila Bogu postovima i usrdnim molitvama“ (Lk 2:36-38). Tu se ubrajalo i to što su se takve žene ‘ukrašavale dobrim djelima’ (1.Ti 2:10). Kao što vidimo Pavle ni ovdje ne spominje službu propovijedanja po kojoj bi skupštinski starješine trebali procjenjivati vjernost i odanost kršćanskih žena. Upravo taj uvjet je danas među Jehovinim svjedocima najvažniji jer po njemu skupštinski starješine mjere vjernost i duhovnost kršćanskih žena i muškaraca.

Da bi se vidjelo kako Watchtower pokušava iz najstarije kršćanske povijesti vidjeti ono što se ne može vidjeti, vodeće tijelo je citiralo jednog povjesničara i jedan biblijski stavak, a zatim je u fusnoti dalo komentar kojim želi dokazati kako su žene bile propovjednice. U Stražarskoj kuli od 15.1.2013. stoji:

“Bibličar Albert Barnes rekao je da je “Savao bjesnio na crkvu kao kakva zvijer“. Savao je bio pobožan Židov i smatrao je da Bog od njega zahtijeva da iskorijeni kršćanstvo. Zbog toga je okrutno progonio kršćane. Izvještaj kaže da je “odisao prijetnjom i snažnom željom da pobije (...) muškarce i žene“ (Dj ap 9:1,2; 22:4).*“ 

Fusnota: U Bibliji se više puta spominje da je Savao progonio i žene. To znači da su žene u 1.stoljeću igrale važnu ulogu u propovijedanju. (Ps 68:11). (str 23.)

Ako pogledamo gornji tekst, onda se iz njega može samo zaključiti da je Savao progonio 'crkvu' s ciljem da iskorijeni kršćanstvo. To je i sam priznao kad je rekao da je...

“preko mjere progonio Božju skupštinu i htio je zatrti.“ (Gal 1:13)

Budući da kršćansku skupštinu sačinjavaju i muškarci i žene, onda se podrazumijeva da je progonio i žene. On nije progonio muževe i žene koji propovijedaju nego skupštinu ili zajednicu ljudi koja je prihvatila Isusa za Mesiju. Zato je zaključak da su žene u 1.stoljeću igrale važnu ulogu u propovijedanju potpuno netočan jer se takav zaključak ne može iščitati čak ni iz Biblije bez obzira što je u fusnoti naveden i dodatni stavak - Psalam 68:11 – u  kojem se spominju žene. No, o čemu govori taj stavak? U tom stavku piše:

"velika je vojska žena koje dobru vijest objavljuju.“

Iako se nigdje ne navodi da su žene propovijedale, Watchtower ipak koristi ovaj stavak izvan njegovog konteksta kako bi od žena tražili da budu propovjednici. Zato nikad ne koristi kontekst ili nastavak ovih riječi koje glase:

"Bježe kraljevi što vojskama zapovijedaju, bježe. A onoj (ženi) koja kod kuće ostaje, i njoj se plijen dijeli." (Ps 68:11,12)

U Stražarskoj kuli od 1.7.1991. str.16. st.11, stoji objašnjenje:

“Unutar kršćanske skupštine danas ima mnogo kršćanki koje se ”trude u Gospodinu“. Ustvari, statistike pokazuju da je ’žena koje objavljuju dobru vijest velika vojska‘, da sačinjavaju većinu vojske Svjedoka koju Jehova upotrebljava u ovom vremenu kraja (Psalam 68:11, NW). Takve marljive kršćanke koje se trude stekle su si dobro ime, budući da se bore kako bi ispunile svoju ulogu žena, majki, domaćica, hraniteljica, kao i ulogu kršćanskih propovjednika.“

Da li su ove psalmistove riječi napisane kako bi proročanski ukazivale na kršćanske žene kao propovjednice dobre vijesti? Ne, ove spomenute žene su u kontekstu onog vremena pjesmom ‘objavljivale dobre vijesti’ o pobjedama njihovih muževa i sinova koji su se vraćali iz borbe. Svojim su riječima hvalili i Jehovu Boga koji je stajao iza tih pobjeda (2.Mo 15:20,21; Su 11:34; 1.Sa 18:6,7). One nisu objavljivali Božju riječ nego dobre vijesti a to je velika razlika jer dobre vijesti može svak objavljivati, dok Božju riječ samo oni koje je Bog ovlastio.

Kao što vidimo u nastavku psalmistovih riječi iz 12.stavka, neke žene su u tim prilikama izlazile pred svoje muževe i sinove koji su se vraćali u pobjedonosnoj povorci, ali to nije umanjivalo radost i onih žena koje su ‘ostajale kod kuće’ jer se i za njih ovdje spominje da su ‘dijelile plijen’. Zato ove psalmistove riječi ne možemo povezivati sa propovijedanjem kojeg su vršili Isus i apostoli. Čak ni ‘narod’ spomenut u Psalmu 110:3; ne predstavlja cijelu zajednicu nego samo ‘mlade ratnike’ i ‘sposobne muškarce’ (4.Mo 1:45,46; Ps 110:3).

U kontekstu u kojem se spominju ove žene, mi možemo govoriti o tome da žene mogu sudjelovati zajedno sa muškarcima samo u objavljivanju dobre vijesti kroz hvalospjeve kao što su to činile Izraelke. Ako ove Izraelke nisu bile obavezne ići u rat onda se nisu ni mogli izjednačavati sa ‘ratnicima’ kojima je Bog dao određene dužnosti u zajednici svog ‘naroda’. Samim tim se kršćanske žene ne mogu izjednačavati sa onim muškarcima koje je Bog u svojoj skupštini postavio za propovjednike, pastire, učitelje, koji su poput vojnika postavljeni da duhovnim oružjem

‘ruše snažno utvrđena kriva razmišljanja i svaku oholost koja se podiže protiv poznavanja Boga, da obuzdavaju svaku misao koja bi se trebala pokoriti Kristu, i spremno kažnjavaju svaku neposlušnost.’ (2. Ko 10:4-6)

Zato se ‘objavljivanje dobrih vijesti’ od strane žena u ovom kontekstu ne može uspoređivati sa obavezom ili dužnošću kojeg su u prvom stoljeću imali ovlašteni kršćanski muževi koji su odlazili na dodijeljena područja da šire dobru vijest i vraćali se sa pobjedom dobre vijesti. Ovo 'objavljivanje' je spontana reakcija žena koje su pjesmom objavljivale pobjede svojih muževa. Stoga ovaj spomenuti Psalam 68:1, se ne može niti smije koristiti kako bi se kršćanskim ženama dokazivalo da imaju obavezu objavljivati dobru vijest, pogotovo zato što se ovdje zajedno s njima spominju i one žene koje su ‘ostajale u svojim kućama’.

To što ove druge žene nisu bile u povorci koja je objavljivala dobre vijesti, a dijelili su ratni plijen sa svojim narodom, treba također istaknuti kako bi i današnje kršćanske žene same slobodno odlučivale o svom privatnom životu i kršćanskim aktivnostima bez da se osjećaju manje vrijednima. No, Watchtower ne spominje ove druge žene koje su iz opravdanih razloga ostajale kod kuće, jer bi time dovela u pitanje obavezu redovitog propovijedanja koju je nametnula svim ženama. Naime, ako se ove Izraelke uspoređuje sa propovjednicima, onda ove koje su ostajale kod kuće to nisu bile, a to nikako ne ide sa postavkom da su sve žene izjednačene u obavezi da propovijedaju.

Prema tome, kad proučavamo Bibliju i povijest Božjeg naroda, onda ćemo uvijek naići na zadatke koji su bili obavezni, ali samo za neke članove zajednice, na način da su na kraju svi u narodu imali koristi od toga. Npr. u rat su uvijek išli izabrani ljudi, ali je cijela zajednica dijelila plijen i radovala se u Bogu (4.Mo 31:27; 1.Sa 30:24). Iz onoga što nam otkrivaju poslanice ne možemo zaključiti da se kršćanskim ženama uvjetovalo i to da trebaju biti redoviti i revni objavitelj dobre vijesti. Taj uvjet nije nikad postavljen za nikoga osim za one muževe koji su ‘postavljeni’ u službu propovijedanja i kojima je to bio zadatak kojeg su trebali ‘potpuno izvršiti’. Čak se ni njihove suradnike nije obavezivalo da budu u stalnoj službi osim onih koji su se stavili na raspolaganje u toj mjeri da su apostoli i starješine na njih položili ruke i imenovali za propovjednike (vidi Dj 6:6; 13:2,3; 1.Ti 4:14; 5:22; 2.Ti 1:6). Što se tiće svih ostalih kršćana, oni su, umjesto da glume samozvane propovjednike, podupirali propovijedanje svojim prilozima.

Dok su apostoli s jedne strane u poslanicama često skupštinama i njenim članovima davali opširne upute i savjete kako da materijalno podupiru dobru vijest, s druge strane ne možemo naći nikakve njihove savjete i upute kako da skupštine organiziraju i provode službu propovijedanja po okolnim gradovima i selima, a pogotovo ne o tome kako da njeni članovi provode službu od kuće do kuće. Nema uputa kako voditi poučavanje u domovima zainteresiranih, niti uputa o tome da bi svi kršćani trebali o svojoj službi voditi evidenciju i polagati račun i izvještaj svojim skupštinskim starješinama. Zar to nije nikoga navelo da si postavi neka pitanja i vidi zašto je to tako.

Ako je služba propovijedanja bio najvažniji zadatak svake skupštine, onda bi upravo sve poslanice upućene skupštinama trebale od apostola sadržavati slične smjernice i opširne upute kao što ih je Isus davao svojim apostolima. Odnosno, ako su te upute i smjernice trebale važiti za svakog kršćanina, onda bi apostoli imali obavezu da ih često napominju svoj braći po svim skupštinama. Međutim takvih uputa nema. Ima samo onih koje su se prenosile usmeno i pismeno samo onoj braći koja su se stavila na raspolaganje kao suradnici i evanđelizatori. Pavle je tako rekao Timoteju:

“Ono što si čuo od mene i što su potvrdili mnogi svjedoci povjeri vjernim ljudima, koji će potom biti osposobljeni poučavati druge." (2.Ti 2:2)

Sve poslanice nam govore da su svi članovi pojedine skupštine pozvani da svojim materijalnim prilozima i gostoprimstvom podupiru evanđeliziranje i poučavanje kojeg su provodili pozvana i imenovana braća, čime su sa svoje strane trebali ‘doprinosili širenju dobre vijesti’. Budući da se sve kršćane hrabrilo i poticalo na redovito materijalno podupiranje dobre vijesti, onda su na takav način mnogi osjetili radost davanja i služenja za ‘Gospodinovo djelo’. Svaki je kršćanin na neki način mogao biti ‘zaokupljen djelom Gospodinovim’ time što se trudio da svojim dobrim djelima, riječima i materijalnim davanjima podupire djelo koje je Isus provodio preko svojih zastupnika (1.Ko 15:58).

Uzmimo za primjer skupštinu u Filipima. Pavle im je rekao:

“Radosno upućujem svoje usrdne molitve za vas zbog vašeg doprinosa širenju dobre vijesti od prvoga dana pa sve do sada. Jer uvjeren sam u ovo: onaj koji je započeo dobro djelo u vama, dovršit će ga do dana Isusa Krista.“ (Flp 1:5,6)

Kako je ta skupština ‘doprinosila širenju dobre vijesti’? U skupštini je bilo braće koja su na sastancima ‘propovijedali Krista’, neki dobrovoljno, a neki iz častoljublja (Flp 1:14,15; usporedi (Dj 15:21; 1.Ti 4:13-16). Vjerojatno su svi vjernici neformalno govorili drugima o dobroj vijesti. Međutim, Pavle u gornjim riječima nije tražio od kršćana da daju svoj doprinos dobroj vijesti revnim propovijedanjem dok Watchtower upravo to traži kad navodi Pavlove riječi iz Filipljana 1:6, kao što piše u Stražarskoj kuli od 1.11.1988.:

"Ovo djelo (služba propovijedanja) uživa Jehovino priznanje i blagoslov, a mi svojim sudjelovanjem u njemu dokazujemo svoju ljubav prema njemu i našim bližnjima (Matej 22:37-39). Zato, izvršimo ga do kraja." (Usporedi Filipljanima 1:6.) (str.23)

"Neki nas ljudi neće htjeti slušati, bez obzira što im kažemo. Ali, neka to bude zato jer odbijaju vijest o Kraljevstvu, a ne zbog kvalitete našeg izlaganja u službi propovijedanja. Mi moramo uz Božju pomoć dati najbolje od sebe, a Jehova će se pobrinuti da djelo (propovijedanja) bude izvršeno do kraja." (Usporedi Filipljanima 1:6.) (str.28)

Ovo je još jedan primjer gdje Watchtower biblijske citate smišljeno koristi izvan konteksta kako bi navodio svoje članove da po Pavlovim riječima budu revni propovjednici koji će to raditi sve do dana Isusa Krista i u tome slijediti prve kršćane. Međutim čelnici Watchtowera znaju da Pavle nije govorio o službi propovijedanja nego o službi materijalnog podupiranja što je vidljivo iz nekih drugih časopisa od kojih izdvajamo ovu misao:

"Nije čudno što su dobrohotni Filipljani bili spomenuti u Pavlovim molitvama! On je rekao: ”Zahvaljujem Bogu svome kad god vas se sjetim — svaki put u svakoj svojoj molitvi rado molim za vas sve — zbog vašeg udjela u širenju Radosne vijesti od prvoga dana do sada“ (Filipljanima 1:3-5, St). Takva dobrodušna i darežljiva podrška djelu propovijedanja Kraljevstva može samo ojačati skupštinu." (Stražarska kula 15.7.1991. str. 21)

Očito je da Watchtower manipulira svojim članovima jer zna kakav je to ‘doprinos’ ova skupština u Filipima dala za širenje dobre vijesti i da to nije bila služba propovijedanja jer je Pavle mislio na materijalnu podršku koju je nazvao ‘dobrim djelom’. To ‘djelo’ je od strane svih vjernika trebalo redovito ponavljati i ‘dovršiti’ sve do dana Isusa Krista. Na sličan je način tu misao rekao i braći u Korintu:

“... na vašu je korist dovršiti to djelo koje ste već prije godinu dana započeli. I ne samo da ste ga izvršavali nego ste to činili dragovoljno. A sada to djelo i dovršite — kao što ste ga spremno željeli učiniti, tako ga i dovršite, od onoga što imate. Naime, davanje je osobito dobrodošlo ako tko daje spremno. Od svakoga se očekuje da daje ono što ima, a ne ono što nema." (2.Ko 8:10-12)

Zatim je rekao i ovo:

“A Bog vam može u izobilju iskazati svu svoju nezasluženu dobrotu da uvijek imate svega dovoljno i da vam još pretekne da činite svako dobro djelo. (Kao što je pisano: “Velikodušno on dijeli, daje siromašnima, pravednost njegova ostaje zauvijek.” A onaj koji u izobilju daje sjeme sijaču i kruh ljudima za jelo, dat će vam sjeme i umnožiti ga i povećati plodove pravednosti vaše.). U svemu se obogaćujete za svakovrsnu velikodušnost, koja zbog onoga što činimo potiče ljude da zahvaljuju Bogu. Jer ta služba kojom se sakuplja pomoć ne treba samo namiriti potrebe svetih nego treba i pružiti poticaj za mnogobrojne zahvale Bogu. Zbog onoga što ste pokazali pomažući tako drugima, oni slave Boga jer ste podložni dobroj vijesti o Kristu, kao što javno izjavljujete, i jer velikodušno dajete priloge njima i svima.“ (2.Ko 9:8-13; vidi He 6:10)

Očito su velikodušni ‘prilozi’ kao ‘dobro djelo’ doprinosili širenju dobre vijesti, a samim tim su bili dokaz da su oni kršćani koji su dobrovoljno učestvovali u toj ‘službi davanja’ bili ‘podložni dobroj vijesti’. Da su kršćani u Filipima na takav način zaista doprinosili širenju dobre vijesti koju je Pavle propovijedao, možemo zaključiti iz onoga što im je u nastavku ovog pisma Pavle rekao:

“A vi, Filipljani, znate i da mi u početku objavljivanja dobre vijesti, kad sam otišao iz Makedonije, nijedna skupština nije pomogla dajući i pritom primajući, osim vas jedinih. Jer čak ste mi i u Solun i prvi i drugi put poslali što mi je bilo potrebno. Ne tražim dar, nego tražim plod koji se upisuje na vaš račun. Ali svega imam, i to u izobilju. Namirene su moje potrebe otkako sam od Epafrodita primio ono što ste mi poslali — miris ugodan, žrtvu milu, ugodnu Bogu.“ (Flp 4:15-18)

Ovo ‘dobro djelo’ je poslužilo da se namire Pavlove potrebe. Zato su oni kao skupština Pavlu poslali brata Epafrodita koji je s tim prilogom služio u njegovim potrebama. Iako nisu ovlašteni i poslani da propovijedaju kao evanđelizatori, oni su ovim ‘prilozima’ i drugim dobrim djelima ipak doprinosili širenju dobre vijesti.

Neka druga braća su se stavili na raspolaganje da služe apostolima u njihovim svakodnevnim potrebama. Njihov trud i požrtvovnost zbog kojeg su se ponekad izlagali opasnosti su svi ostali trebali cijeniti i poštivati (Flp 2:29,30; 1.Ko 16:17,18; Flm 13,14). Budući da su takvi uglavnom bili ‘siromašni’ jer nisu radili svjetovni posao, onda je bilo razumljivo što su braća i sestre trebali takvim propovjednicima i učiteljima služiti na razne načine, a posebno u materijalnom pogledu (2.Ko 6:10; Ga 6:6). Siromaštvo je bio samo jedna od stvari po kojoj su se mogli prepoznati oni koji su vršili službu propovijedanja (vidi 2.Ko 6:1-10). Zato se ne trebamo iznenaditi kad u poslanicama čitamo da se od svih kršćana zahtijevalo da svojim redovitim prilozima podupiru takve osobe i doprinose širenju dobre vijesti, dok istovremeno nemamo niti jedne zapovjedi o tome da svi odreda trebaju redovito propovijedati kako bi dali svoj doprinos u tome (1.Ko 16:1,2).

Poznato je da je Pavle uglavnom govorio o svojoj osobnoj obavezi propovijedanja jer je bio poslan da izvršava taj zadatak, ali nikad nije na to obavezivao one kršćane koji nisu imali takvo ovlaštenje niti od svetog duha niti od skupštine. Znao je da taj zadatak ne mogu i ne trebaju izvršavati svi nego samo duhovno zreli kršćani, posebno muževi koji su bili ovlašteni od strane starješina ili su se sami stavljali na raspolaganje jer ih je duh poticao na to.

Takvo postavljanje stvari nije bilo ništa novo jer se ono temeljilo na hebrejskim spisima u kojima se često isticala služba svećenika i proroka koji su bili ovlašteni da zastupaju Boga i njegovu riječ koju je trebalo govoriti i Božjem narodu i ostalim narodima te proročkim sinovima koji su podupirali izabrane proroke. Bez obzira što je takvih propovjednika bilo relativno malo u odnosu na ostale kršćane, Pavle je bio primjer da su oni svoj zadatak ipak mogli sami obaviti uz pomoć suradnika i pomoćnika koji su im se dobrovoljno stavljali na raspolaganje. Zato nije bilo potrebno angažirati svakog vjernika jer je Pavle rekao

“da ga je Gospodin ojačao da se preko njega potpuno izvrši propovijedanje dobre vijesti i da je čuju svi narodi.“ (2.Ti 4:17; Dj 19:9,10)

Isus nije trebao sve svoje učenike poslati da propovijedaju, jer je očito preko Pavla mogao učiniti to da dobru vijest čuju svi narodi. Pavle je bio svjestan svog zadatka pa je za svoje suradnike birao i drugu sposobnu braću, a neke je i sam osposobljavao. Apostoli i starješine su u prvom stoljeću organizirali djelo propovijedanja među svim narodima i takve evanđelizatore slali da šire dobru vijest i otvaraju skupštine. Njih je po Isusovoj zapovijedi trebalo materijalno podupirati. Drugi kršćani koji nisu bili pozvani za propovjednike nisu stoga bili manje vrijedni i po duhovnosti slabije osobe jer su skupštinu izgrađivali sa drugim darovima duha, surađujući sa starješinama u pomaganju novim i slabima.

Budući da sam u Bibliji nalazio sve ove gore navedene činjenice, mene je zanimalo zašto je zajednica Jehovinih svjedoka u vrijeme svog djelovanja postavila neka pravila koja u načelu odudaraju od nekih kršćanskih normi koji su bili postavljeni u ranoj skupštini. Za razliku od novokrštenih u prvom stoljeću od kojih se nije zahtijevalo da sudjeluju u organiziranoj službi propovijedanja, ova Zajednica je u naše vrijeme postavila uvjet i zahtjev po kojem se krstiti mogu samo oni koji su već započeli sa tom službom, pogotovo u propovijedanju od kuće do kuće i dali do znanja da će to redovito raditi i o tome izvještavati skupštinu. Jedan od razloga je i sam naziv ‘Jehovini svjedoci’ kojeg se koristi u tom smislu. Naime, kako oni kažu, ne možeš biti Jehovin svjedok ukoliko ne svjedočiš, odnosno ukoliko ne propovijedaš. No, svjedočiti za Jehovu je jedno, a propovijedati dobru vijest kao evanđelizator je sasvim nešto drugo. Pogledajmo.

Tko je dao ovlaštenje zajednici 'Jehovinih svjedoka' ?

Zajednica 'Jehovinih svjedoka' se danas hvali sa postignutim brojem krštenih vjernika kojeg smatraju dokazom da Bog blagoslivlja, ne samo metodu propovijedanja ‘od kuće do kuće’, nego i činjenicu što u toj službi sudjeluju svi njihovi članovi. No, može se slobodno reći da nije riječ o pravom nego prividnom blagoslovu. Naime i druge manje kršćanske zajednice imaju veliki porast vjernika iako ogromna većina njihovih članova nije obavezna ići u službu propovijedanja. Dok u tim kršćanskim zajednicama propovijedaju samo izdvojeni pojedinci, drugi vjernici se posvećuju različitim dobrim djelima pa čak i humanitarnim akcijama kojima čine dobro svima, a posebno onima s kojima su u vjeri. Jehovini svjedoci sve to smatraju manje vrijednim u odnosu na njihovu masovnu propovjedničku kampanju za koju smatraju da je dokaz prave kršćanske skupštine koja slijedi Isusovu zapovijed o propovijedanju.

Kad govorimo o uspjehu kojeg se postiže masovnom propovjedničkom kampanjom u kojoj sudjeluju svi kršćani, a ne samo imenovani evanđelizatori, onda to možemo usporediti s ratom u kojem sudjeluje cijeli jedan narod, a ne samo vojnici koji su za to osposobljeni i plaćeni. Poznato nam je da su neki gerilski pokreti u svoje redove regrutirali mnoge civile, žene pa čak i djecu koju su obučavali da ubijaju neprijatelje. Cilj je često opravdavao takav način vođenja ratovanja tako da su ti pokreti nakon dobivenih bitki i ratova svoj uspjeh i blagoslov isticali upravo kroz činjenicu da su u njemu učestvovali civili i djeca. Ono što je stajalo iza takvih ratova je bio osjećaj domoljublja koje su vođe koristili kako bi svima nametnuli odgovornost i potrebu da se i po cijenu svog života bore za te ideale. Zanimljivo je da se pokazalo kako su mnoga regrutirana djeca s velikom revnošću ubijala ljude komentirajući da su to činili zbog ljudskih ideala. No da li se treba hvaliti takvom revnošću i iskorištavanju civila i djece za svoje ciljeve?

Za razliku od ljudskih ratova, Jehova je pokazao u više primjera da njemu za ostvarivanje svojih ciljeva ne treba cijeli njegov narod za rat, nego samo malobrojni i izabrani. On je sa pojedinim prorocima, glasnicima i junacima uspjevano izvršiti svaki svoj zadatak pri ratovanju i objavljivanju svoje riječi. No, čelnici Watctowerasu  se oslonili na masovnost a ne na one koji su za službu propovijedanja trebali biti izabrani i poslani. Oni su imali opravdan cilj da novostečenu vjeru, nadu i spoznaju preko njihovi pisanih izdanja prošire do svih krajeva svijeta putem masovne propovjedničke kampanje. No, da li je taj cilj trebao biti ostvaren kroz ‘civile’ a ne samo kroz regrutirane i obučene vojnike? I zašto je trebalo uvjeravati sve vjernike da su svojim krštenjem preuzeli na sebe dužnost propovijednika kad Biblija to ne uči?

Iako su Isus i apostoli u svojim usporedbama koristili regrutirane vojnike koji su se razlikovali od ostatka naroda koji nije išao u rat, Watchtower je očito za svoje ciljeve koristio metode koje se mogu usporediti sa onim ratovima u kojoj su civili protiv svoje volje regrutirani za vojnike time što im je vlast nametnula osjećaj odgovornosti. Kao što se ljubav prema domovini i slobodi uspješno koristio za regrutaciju civila, tako je Watchtower ljubav prema Bogu i bližnjima iskoristio za regrutiranje svakog svog člana za službu propovijedanja. To što su mnogi ‘civili i djeca’ među njima pokazali revnost i uspjeh u toj službi nije nikakav dokaz da je takav vid službe način da se ugodi Bogu i zasluži priznanje.

Smatram da je Watchtover sa svojim zahtjevom kojim je tražio od svojih članova da idu u službu propovijedanja, čak onemogućio mnogima da ne postanu dio njihove Zajednice. Vjerojatno su milijunima dobronamjernih osoba zbog te obaveze koju nisu tek tako mogli prihvatiti, a koja se zahtijevala čak i prije krštenja, zatvorili svoja vrata. Mnogima koji se nisu osjećali sposobnima i hrabrima za tu javnu službu je nesvjesno stavljen osjećaj nesigurnosti i manje vrijednosti. To što su mnogi otišli ili su se našli odbačenima, može se krivo tumačiti da je za njih ta obaveza bila dokaz nedostatka vjere ili da nisu poslušni Isusovoj zapovjedi. Međutim, zašto nitko otvoreno ne govori o pravim razlozima zbog kojih mnogima teško pada ta nametnuta obaveza.

Događa se da mnogi kojima se objavi dobra vijest povoljno reagiraju, ali kad shvate da je propovijedanje od kuće do kuće jedan od uvjeta da pređu prag, ostaju vječiti interesenti, od kojih milijuni njih čak niti ne dolaze na sastanke, osim na Spomen svečanost ili samo primaju i čitaju časopise Zajednice. Od tolikog velikog broja navodno zainteresiranih samo relativno malo njih idu do kraja te se krste kao objavitelji. Tako Watctower dolazi samo do onih neupućenih koje se uspije uvjeriti da moraju javno propovijedati ako žele biti pravi kršćani pa na tome temelje izreku da je ‘malo odabranih’. Međutim, vremenom čak i neki od njih koji se krste osjete na sebi teret tog zadatka te postepeno odustaju na način da smanjuju svoj udio u službi propovijedanja, dok drugi potpuno prestanu sa tom službom tako da u svakoj skupštini ima onih koje se vodi kao neredovite i neaktivne objavitelje. No to nije sve. Ima dosta onih koji trče za satima, kako 'punovremeni propovijednici' tako i ostali objavitelji kako bi ispunili uvjete koji su postavljeni. Zato u svojoj službi imaju dosta praznog hoda samo da se dostigne neki cilj u satima.

Zbog potrebe da se pismeno izvještava skupštinu o vremenu provedenoj u službi, neki objavitelji samo odlaze do onih s kojima često provode sate i sate u razgovoru noseći im usput nova izdanja Watctowera, a bez ikakvog vidljivog duhovnog napretka. Drugi svoj uspjeh vide kroz dijeljenje velikog broja časopisa i knjiga velikom broju ljudi. Tako se bez opravdanog razloga vrijeme troši na  mnoge osobe koji ne cijene istinu iz Božje riječi u toj mjeri da bi se odazivali na njenu poruku čime se Watchtower preko takvih objavitelja rasipa s novcem svojih članova koji se daje za tu svrhu (Mt 7:6). Pred takvim činjenicama se zatvaraju oči jer se smatra da je bitno to da se redovito propovijeda i da su na neki način svi u to uključeni. Isus, apostoli i prvi propovjednici nisu tako radili, niti su svoje vrijeme i novac posvećivali onima koji nisu htjeli slušati.

Ima mnogo onih koji se krste, izvještavaju svoju službu a da nisu dovoljno osposobljenima za jedan takav zahtijevan zadatak tako da takvi imaju kvantitetu ali ne i kvalitetu. Umjesto da ljudima prenesu dobru vijest, takvi svojim načinom zatvaraju vrata mnogim ljudima koji u kontaktu s njima stvaraju predrasude prema Jehovinim svjedocima opravdano ih smatrajući dosadnima i nametljivim ljudima. Iako ti ljudi možda nemaju prigovora na dobru vijest, ali prigovaraju tome što im se često kuca na vrata. Za razliku od Krista i apostola koji nisu tražili razlog da se ponovno vraćaju u mjesta koja nisu htjeli slušati poruku o Kraljevstvu, Watchtower svojom promišljenom retorikom iznosi razloge zbog kojih uvijek iznova treba ići kod onih koji nisu htjeli slušati. Ljudi stoga prigovaraju što im se po svaku cijenu želi nametnuti nešto što oni ne žele.

Neki prigovaraju da iz pristojnosti prime Jehovine svjedoke u kuću kako ne bi razgovarali na vratima, ali da ih se nakon toga teško otarasiti jer neki jednostavno zasjednu i samo prelaze s teme na temu dobivajući time na vremenu provedenoj u službi. Zbog takvih i drugih razloga se daje povoda da se u svijetu ‘loše govori’ o njihovoj propovjedničkoj aktivnosti koju oni smatraju ‘dobrim djelom’ (Ri 14:16). No, kako se zbog takvih razloga ne bi loše govorilo o njima bilo bi na mjestu da svaka skupština, po primjeru iz prvog stoljeća, odredi ciljeve i zadatke kako bi dobru vijest širila na svom području. Starješine mogu poticati vjernike da poput prvih kršćana riječima i djelima svjedoče svojim bližnjima s kojima svakodnevno dolaze u kontakt pazeći da svjedočenje riječima ne bi bilo nametljivo. Čak i kad više ne bi imali prilike svjedočiti riječima oni bi nastavili svjedočiti djelima. S druge strane skupština bi za svoje neobrađeno područje među vjernicima izabrala osposobljenu braću i poslala ih da poput apostola propovijedaju i prave učenike, naravno ukoliko oni to mogu i žele.

Prema tome, kad se na vagu stave pozitivne i negativne strane u vezi propovijedanja kojeg su uveli čelnici Watchtowera, dolazimo do zaključka da su u nekim stvarima odstupili od metodologije apostola i prve kršćanske skupštine. Biblija nigdje ne izvještava da su svi prvi kršćani bili obavezni propovijedati, a kamoli da su prije krštenja trebali ispunjavati taj preduvjet. Nema izvještaja da su se na nivou svoje skupštine sastajali kako bi se svi zajedno školovali za propovjednike. Apostoli i starješine tada nisu slali sve kršćane po gradovima i selima, niti su ih slali od kuće do kuće. Stoga nigdje nema izvještaja da su se kršćani, a pogotovo oni koje se smatralo slabima i tjelesnima, suprotstavljali toj obavezi, kao što takve slučajeve imamo danas po svim skupštinama iako mnogi to ne žele priznati ili o tome ne žele govoriti.

Da je ta obaveza važila za sve kršćane onda bi vjerojatno Pavle u svoje vrijeme često nailazio na takve osobe koji su se krstili, a koji nisu napredovali do te mjere da idu u službu propovijedanja. On bi u svojim poslanicama takvima neaktivnim objaviteljima često davao naglasak na tu dužnost i pokušavao bi ih na razne načine uvjeravati da idu u službu propovijedanja. Međutim, takvih savjeta i uputa nema dok s druge strane ima pregršt savjeta kako treba napredovati k zrelosti i kako svoj život dovesti u sklad sa svim Božjim zahtjevima. Pavle očito nije imao potrebu da nove, slabe i neiskusne pa čak i zrele kršćane potiče na službu propovijedanja jer je propovijedanje tada bio zadatak kojeg su obavljali samo oni koje bi sveti duh ili skupština ovlastila i slala u službu propovijedanja. Pavle je neke među članovima skupštine izabirao sebi za suradnike pa je samo takvima osobno davao upute i savjete. Ostalim kršćanskim vjernicima je osobno ili preko poslanica davao savjete kako da svojim kršćanskim životom i materijalnim prilozima doprinose da se dobro govori o kršćanskom putu i širi dobra vijest.

Npr. u svojoj poslanici Titu je naglasio da je ‘Bog svoju riječ objavio propovijedanjem koje je njemu bilo povjereno’, a zatim je preko Tita dao savjete i zapovjedi svim kršćanima kojima je Tit služio. U tim savjetima i zapovijedima nema niti jedno poticanje na službu propovijedanja, nego samo na kršćanski način života ‘kako bi se oni koji su povjerovali u Boga usredotočili na vršenje dobrih djela’ Ta ‘dobra dijela’ ne uključuju propovijedanje jer je Pavle ova ‘dobra djela’ na koja je mislio stavio nasuprot ‘bezakonju’, a samim tim i nasuprot svemu onome što nije u skladu sa Božjim zakonima i moralnim mjerilima (Tit 1:2,3; 2:14; 3:8). U Božje zakone nikad nije bilo uvrštena obaveza da cijeli narod propovijeda, jer bi time i šutnja s obzirom na propovijedanje bila izjednačena sa bezakonjem. No Watchtower je na svoje članove stavio osjećaj krivnje ukoliko ne propovijedaju svim ljudima do kojih mogu doći na svojem skupštinskom području koji obuhvaća mnoge gradove i stotinu sela. Čak i kad bi neki objavitelj ‘dovršio djelo na koji je bio poslan’ skupština poslije njega ponovno šalje drugog objavitelja na to isto područje. U tu svrhu često koristi riječi iz knjige proroka Ezehijela kojemu je bilo rečeno:

"Kad na zemlju neku pošaljem mač, a narod te zemlje složno odredi čovjeka i postavi ga za stražara svojega, i on vidi da mač dolazi na zemlju te zapuše u rog i upozori narod, ali onaj koji čuje zvuk roga ne posluša upozorenje, pa dođe mač i pogubi ga, krv će njegova pasti na njegovu glavu. Čuo je zvuk roga, ali nije poslušao upozorenje. Krv će njegova pasti na njega. Da je poslušao upozorenje, izbavio bi dušu svoju. A ako stražar vidi da mač dolazi, ali ne zapuše u rog i ne upozori narod, pa mač dođe i pogubi koju dušu između njih, ona će umrijeti zbog prijestupa svojega, ali krv ću njezinu tražiti iz stražareve ruke.“ (Ez 33:2-6)

Kao što vidimo, Bog nije tražio od naroda da svi nose odgovornost ‘stražara’. Narod je trebao ‘odrediti i postaviti’ nekog između sebe i to vjerojatno onoga koji je dostojan povjerenja. Po tom pravilu je Bog također ‘odredio i postavio’ proroke, apostole i učitelje da brinu za duhovnu sigurnost Božjeg naroda, a ne za sigurnost ljudi iz svijeta. Bog je po tom svom nepromijenjenom teokratskom pravilu također preko Isusa ‘odredio i postavio propovjednike’ kao što je bio Pavle i preko njih pozivao ljude da dođu u sigurnost Božje skupštine gdje će se o njima brinuti ovaj ‘stražar’. Stoga u nastavku Bog kaže proroku Ezehijelu:

"Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu. Slušaj riječ iz usta mojih i opominji ih u ime moje! Kad kažem zlome: ‘Umrijet ćeš, zlikovče!’ a ti ne progovoriš i ne opomeneš zlikovca kako bi ga odvratio od puta njegova, on će umrijeti zbog prijestupa svojega, jer zlo čini, ali krv ću njegovu tražiti iz tvoje ruke. Ali ako opomeneš zloga da se odvrati od puta svojega, a on se ne odvrati od njega, on će umrijeti zbog prijestupa svojega, a ti ćeš izbaviti dušu svoju.“ (Ez 33:7-9)

Ovaj stražar predočava vjerne muževe koji su po skupštinama postavljeni da brinu za dobrobit kršćanskih vjernika među kojima se mogu pojaviti bezakonita djela (2.Mo 18:25,26; Mt 24:45). Odgovornost koju su nosili svi ostali kršćani se svodila na duhovnu brigu o sebi i svojoj obitelji (1.Ko 7:16). Osim toga svaki je vjernik mogao neformalno svjedočiti i drugim ljudima izvan svoje obitelji i pomoći nekome da upozna poruku dobre vijesti, ali bi odgovornost o poučavanju na kraju ipak prepustili skupštinskim učiteljima i pastirima koji su postavljeni od Boga. Međutim Watchtower sve to zanemaruje i svojim članovima piše:

"Odgovornost Jehovi predanih svjedoka da upozoravaju ljude na Božji sud koji će doći možemo usporediti s odgovornošću koju je u svoje vrijeme imao Ezekijel. On je bio određen za stražara domu Izraelovu, sa zadatkom da upozori Izraelce pred uništenjem koje će ih zadesiti ako se ne budu odvratili od svojih zlih puteva. (...) Jednako se danas događa s klasom stražara, ostatkom pomazanih sljedbenika Isusa Krista. Članovi te klase i preko (7) milijuna njihovih drugova koji se nadaju preživjeti svršetak sadašnjeg sustava stvari i dobiti vječni život na Zemlji, ne smiju nikada popustiti u propovijedanju dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu i upozorenja o dolazećem izvršenju osude. Na taj se način oslobađaju krivnje za krv." (Stražarska kula, 1.5.1988. szr. 22)

Ovakvim tumačenjem se nameće osjećaj odgovornosti i krivnje koju na sebi nose svi kršteni članovi. To što Watchtower smatra da je propovijedanje dokaz nečije ljubavi prema bližnjima ne znači da je morao uvesti pravilo koje bi sve kršćane obavezivalo na tu službu. To što smatra da je osobni kontakt bolji od govorenja pred masama ljudi ne mora značiti da je trebalo javnu službu propovijedanja, koja je bila istaknuta metoda Isusa i njegovih apostola, staviti u drugi plan. To što netko misli, želi i smatra, nije dovoljan dokaz da tako mora biti. Npr. kad je Bog uzeo nešto duha što je bio na Mojsiju i dao ga drugim izabranim muževima, onda je Mojsije rekao:

"Volio bih da svi među Jehovinim narodom budu proroci, jer bi tada Jehova stavio svoj duh na njih!“ (4.Mo 11:25,29)

To što bi on ‘volio’ nije trebalo primorati Jehovu da postavi novo pravilo kako bi svi Izraelski muževi bili proroci. Slično tome, kad je Pavle rekao da bi ‘volio da svi ljudi budu kao i on’ po pitanju samaštva, onda to nije trebalo nikoga u skupštini navesti na pomisao da uvede ‘celibat’ po kojem bi se neki kršćani trebali odreći bračnog života kako bi se posvetili služenju drugima (1.Ko 7:7). Kao što su u jednoj kršćanskoj zajednici odgovorni muževi uveli celibat, tako su drugi odgovorni muževi u zajednici Jehovinih svjedoka uveli obavezu po kojoj svaki član zajednice treba biti propovjednik, samo zato što su jedni i drugi smatrali da je to ono što Bog traži.

Prema tome, ako je Watctower smatrao da bi bilo dobro da svi kršćani propovijedaju kako bi širili dobru vijest, onda to ne znači da tako mora biti. Vodeće tijelo nije trebalo mijenjati Božje pravilo niti postavljati uvjet po kojem se može krstiti samo onaj koji na sebe prihvaća zadatak propovjednika, a zatim to pratiti kroz karticu objavitelja čime se starješine nesvjesno dovode u situaciju da ‘gospodare nečijom vjerom’ (2.Ko 1:24; 1.Pe 5:3). Stoga možemo govoriti o jednoj novoj generaciji kršćana koji su postali propovjednici, ne po Božjem ovlaštenju, nego po čovjeku kao predstavniku biblijskog Društva Watch Tower za raspačavanje biblijske literature masovnom distribucijom zbog koje je propovijedanje izgubilo svoj izvorni smisao a dobilo jednu novu sliku povezanu sa distribucijom tiskanog materijala koji nije nadahnut od Boga i u koji se ljudi moraju uvjeravati da vide da li iza njih stoji Bog ili čovjek. 

Društvo Watchtower i nove metode propovijedanja

Razlog zbog kojeg se propovijedanje Jehovinih svjedoka razlikuje od metode prvih kršćana leži u tiskanoj literaturi. Prvi kršćani nisu poruku dobre vijesti širili raspačavanjem Biblija i tiskanog materijala, nego samo usmenim putem. Rijetki su imali priliku imati cijelo Sveto Pismo u svojoj kući ili ga koristiti u službi propovijedanja. Zato su se sastajali u sinagogama kako bi zajedno čitali i ‘istraživali Pisma’ (Dj 17;1-3,10,11). Budući da ni apostoli nisu sa sobom uvijek nosili ‘Pisma’ oni su ih često citirali i objašnjavali njihovu primjenu i značenje. Nisu imali nikakvo udruženje ili korporaciju kojom bi se služili za štampanje i širenje dobre vijesti pismenim putem. Pisma i poslanice koja su pisali su bila namijenjena braći u vjeri a ne ljudima iz svijeta. To se međutim s vremenom promijenilo. Širenje kršćanstva se tokom srednjeg vijeka često vršilo prisilno i drugim nebiblijskim metodama. Međutim, pojavom reformacije i osnivanjem biblijskih društava se omogućilo mnogim ljudima da dođu do svog primjerka Biblije, tako da se na taj način širila Božja riječ svuda po svijetu. Veliku ulogu u širenju Biblije i vjerske literature su imali kolporteri.

Kolporter je naziv izveden iz francuskog jezika (col – ‘vrat’;  porter; - ‘nositi’). Kolporteri su u srednjem vijeku išli od trgovine do trgovine te od kuće do kuće, nudeći robu koju su ‘nosili’ u torbama ili vrećama koje su nosili oko ‘vrata’. Neki kolporteri su kasnije prodavali novine te razne knjige i Biblije, a drugi kako bi na taj način proširili svoja vjerovanja i uvjerenja zbog kojih su bili proganjani. Zanimljivo je da su se u tim ranim godinama oni koji su sudjelovali u raspačavanju publikacije Istraživača Biblije od kojih su potekli Jehovini svjedoci nazivali ‘kolporterima’. Oni su ‘nosili’ i raspačavali časopise, knjige i traktate, a često su ‘oko vrata’ nosili i transparente sa religioznim porukama i sadržajima. Godine 1881. je u časopisu Sionska kula stražara i glasnik Kristove prisutnosti kršćanima koji to žele i mogu upućen poziv da se prihvate evanđeliziranja. Do 1885. na taj se poziv odazvalo oko 300 evanđelizatora koji su otputovali po cijelom svijetu i dijelili pisani materijal kojeg je objavilo Društvo.

Krajem 19. stoljeća biblijska su društva Bibliju, koja sadrži dobru vijest, prevela i tiskala na mnoge jezike te distribuirala diljem svijeta. Zato su Istraživači Biblije nekoliko desetljeća smatrali da se već daje svjedočanstvo svim narodima. No u Stražarskoj kuli  od 1. prosinca 1928. je to mišljenje promijenjeno te je pisalo:

”Možemo li reći da se raspačavanjem Biblija ispunjava prorečeno propovijedanje evanđelja o kraljevstvu? Nikako ne! Unatoč raspačavanju Biblija neophodno je da mala grupa Božjih svjedoka na Zemlji tiska literaturu u kojoj se objašnjava njegov [naum] i da posjećuje osobe kojima su uručene Biblije. U suprotnom ljudi neće znati da je u naše vrijeme uspostavljena Mesijanska vlast.“

Jehovini svjedoci su bili i ostali uvjereni da je Božje Kraljevstvo pod vlašću Isusa Krista uspostavljeno 1914. godine na nebu, čime je započela prorečena ‘Kristova prisutnost’ u slavi za koju su se zanimali apostoli (Matej 24:3).  U Stražarskoj kuli od 1.2.2006. stoji:

“Pred kraj 19. stoljeća, nakon što je vjersko otpadništvo dugo prevladavalo, ponovno se počelo obožavati Boga na ispravan način. Istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, jasno su razumjeli zapovijed da čine učenike po cijeloj Zemlji (Matej 28:19, 20). (...) Međutim, Istraživači Biblije u to doba nisu shvatili puni smisao Mateja 24:14.“ (str. 24)

U tom je broju Stražarske kule dalje pisalo:

”Godine 1920 (...) Istraživači Biblije došli su do ispravnog razumijevanja Gospodinovog proročanstva iz Mateja 24:14. Tada su shvatili da ’ovo evanđelje‘ koje se mora propovijedati po cijelom svijetu za svjedočanstvo ne-Židovima, odnosno svim narodima, nije evanđelje o kraljevstvu koje tek treba biti uspostavljeno, nego evanđelje koje govori da je Mesijanski Kralj već počeo vladati nad Zemljom.“ (str. 25)

Međutim, kad uzmemo u obzir što je ‘Kristova prisutnost’ i razumijevanje koje su o tome imali apostoli i prvi kršćani, onda dolazimo do zaključka da Kristova prisutnost još nije uslijedila. Samim tim Jehovini svjedoci sve do sada propovijedaju evanđelje na netočan način jer govore ljudima da je Isus 1914 god. preuzeo vlast nad Zemljom, što nije točno (vidi svezak 13)

Budući da su Istraživači Biblije pod vodstvom brata Russella svoju propovjedničku aktivnost započeli izdavanjem časopisa u kojima su iznosili svoja tumačenja Biblije, bilo je potrebno naći načina da se ti časopisi distribuiraju onima koji će ih čitati s ciljem da upoznaju istinu o Bogu i njegovom naumu. S tim je ciljem tada osnovana korporacija Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania. Iako je brat Russell i stotine drugih evanđelizatora javno propovijedalo u mnogim zemljama, ostali članovi zajednice koji su to željeli su kao kolporteri prodavali, dijelili i raspačavali časopise, traktate i pozivnice svuda pa i po kućama. S vremenom je potražnja za takvom duhovnom literaturom bila sve veća, pa je bilo razumljivo da se sve više članova Društva Istraživača Biblije uključi u takav vid službe kolportera koji su u svojim torbama (‘oko vrata’) nosili biblijsku literaturu.

Samo po sebi je razumljivo da za raspačavanjem tiska nisu trebali postojati neki posebni preduvjeti osim da je dotična osoba priznati član zajednice koji poznaje bar ona osnovna biblijska učenja. I prvi kršćani su sa tim preduvjetima neformalno objavljivali dobru vijest, ali nisu bili ovlašteni da javno propovijedaju i zastupaju Isusa kao evanđelizatori. S pojavom korporacije Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania su se neke stvari izmijenile jer je raspačavanje biblijske literature izjednačeno s propovijedanjem dobre vijesti. Naglasak se više nije stavljao na pojedine propovjednike i na njihovo javno djelovanje, nego na potrebu da se sve članove kršćanske skupštine ovlasti za propovijedanje dobre vijesti kako bi se moglo raspačavati sve ono što je Društvo tiskalo. Vremenom se odustalo od javnog širenja dobre vijesti putem javnih govora, novina i radio mreža, tako da se sve podredilo tiskanju i raspačavanju, a samim tim i širenju svojih uvjerenja od kuće do kuće kao što su to radili srednjovjekovni kolporteri, ali ne i apostoli. Braća su se poistovjetila sa kolporterima koja su nosili novine, a koja su išli po ulicama i ljudima oko sebe prezentirali naslovne i udarne vijesti kako bi prodali što više novina. Samo se na takav način moglo očekivati da se tiskana riječ uruči što većem broju ljudi.

To je bilo opravdano jer se nije moglo zamisliti da se biblijska literatura Watchtowera prodaje na javnim mjestima zajedno s drugim tiskanim materijalom jer taj pokušaj nije dao rezultate. Nju su zato morali raspačavati samo članovi skupštine. S druge strane, bilo je razumljivo da milijunske naklade časopisa, knjiga i Biblija nisu mogli raspačavati samo misionari koji su postavljeni od skupštine. Stoga se moralo u tu službu uključiti sve članove skupštine koji su tu literaturu trebali uručivati na ulicama i po kućama. Korporacija je na taj način nametnula distribuciju tiskane riječi, a da bi ona dala rezultate onda se tu distribuciju očito izjednačilo sa propovijedanjem Božje riječi, pa su predsjednici Društva Rutherford i Knoorr postavili obavezu da svi kršćani moraju biti aktivni i revni propovjednici čime je težište te službe prebačeno sa ovlaštenih propovjednika na sve vjernike.

Naime, kad ne bi bilo te obaveze, dovelo bi se u pitanje i samo štampanje i distribucija časopisa i druge Biblijske literature. Kasnije su skupštinski objavitelji trebali ispuniti sve one zahtjeve za službu propovijedanje koji su bili dani apostolima pa je na nivou svih skupština otvorena i škola za obučavanje u službi propovijedanja i poučavanja. Tako se stvorio dojam da je propovijedanje obaveza bez koje se ne može tvrditi da je netko pravi kršćanin. Unatoč tome, uvijek je bilo onih koji nisu mogli prihvatiti tu obavezu što je umanjilo njihovu radost i suživot u zajednici s drugim članovima skupštine bez obzira na druga dobra djela koja su spremno činili u skladu sa svojom vjerom.

Budući da su korporaciju sačinjavali ona bogata braća koja su imala najviše novčanog udjela u njoj, onda su sve odluke dolazile od te braće. Tako dolazimo do zaključka da su oni koji su vodili i upravljali korporacijom bili bogati u materijalnom pogledu, što ne mora značiti da su i u duhovnom pogledu bili dovoljno bogati kako bi upravljali Isusovim imanjem na način da sami na sebe preuzmu odgovornost i obavezu propovijedanja. Na mjesto upravljanja ih je dovelo njihovo materijalno bogatstvo koje su oni vjerojatno iz ispravnih motiva ugradili u samu korporaciju. O tome piše u Stražarskoj kuli od 1.7.1990. str 17,18, odl. 9-11:

"U objavljivanje ovih časopisa i drugih pomoćnih sredstava za proučavanje Biblije bili su uključeni i određeni pravni zahtjevi. Stoga je u saveznoj državi Pennsylvaniji, SAD, ustanovljeno i registrirano društvo pod nazivom Watch Tower Bible and Tract Society (Biblijsko i traktatno društvo Kula stražara). Godinama se vidljivo Vodeće tijelo poistovjećivalo sa sedmoricom koji su sačinjavali upravni odbor te korporacije, koja je osnovana da bi se objavljivalo pomoćna sredstva za proučavanje Biblije, a koja treba i koristi Gospodinov narod širom svijeta. Ovih sedam upravnika Društva bili su svi vjerni kršćani. Ali njihova uloga u toj zakonskoj korporaciji mogla bi ukazivati na to da su svoj položaj u Vodećem tijelu zahvaljivali tome što su ih izabrali zakonski članovi Društva Kula stražara. Nadalje, takvo članstvo i glasačke prednosti po zakonu su bile dozvoljene samo nekima koji su davali priloge Društvu. Takvo uređenje trebalo je biti promijenjeno. To je i učinjeno na godišnjem sastanku pensilvanijske korporacije Društva Kula stražara održanom 2. oktobra 1944. Statuti Zajednice bili su dopunjeni, tako da se članstvo više nije baziralo na financijskoj potpori. Članovi su birani između vjernih Jehovinih slugu u koje su bili uključeni mnogi koji služe kao punovremeni (stalni) radnici u centrali u Brooklynu (New York) i u podružnicama širom svijeta. Osvrćući se na to poboljšanje, Kula stražara od 1. novembra 1944. (engl.) je pisala: ”Novac, koji je zastupljen u materijalnim prilozima, ne treba imati odlučan glas, ne treba zapravo imati ništa sa popunjavanjem vodećeg tijela Jehovinih svjedoka na Zemlji. . . Ono što u toj stvari treba odlučivati i voditi je sveti duh, djelotvorna sila koja dolazi od Jehove Boga kroz Krista Isusa.“

Na osnovo ovoga se može postaviti pitanje:

• Da li je i u kojoj mjeri Božji duh mogao djelovati na ljude čiji je novac igrao važnu ulogu kod odlučivanja tko će od njih upravljati korporacijom?
• Da li su sve odluke tih ljudi po pitanju biblijskih nauka i organizacijskog ustrojstva mogle biti ispravne?
• Da li su pod utjecajem nekih osobnih ili zajedničkih interesa gledali prije svega interese korporacije koja je osnovana da bi se štampala pomoćna sredstva za razumijevanje Biblije?
• Da li su zbog postojanja jedne takve korporacije bili primorani da zbog njenog opstanka budu začetnici jedne ljudske zapovijedi o masovnom propovijedanju samo kako bi se opravdalo štampanje ogromnih količina biblijske literature?
• Da li su bili primorani da zbog potrebe masovnog raspačavanja Isusovu zapovijed koju je dao apostolima promatraju kao poziv svim kršćanima da se uključe u propovijedanje i pravljenje učenika?

Može se zaključiti da je demokratski izabrani Upravni odbor svoje odluke i tumačenja Biblije zasnivao samo na onima koji su vodili glavnu riječ u korporaciji, a čiji je novac vodio glavnu riječ u odlučivanju. Naime, lako je povezati činjenicu da se novac koji se davao za štampanje biblijske literature i časopisa morao vratiti korporaciji kroz distribuciju i prodaju te iste biblijske literature. No da bi se došlo do velikog broja ljudi koji će kupiti tu biblijsku literaturu ili dati svoj prilog i time podmiriti sve troškove oko štampanja, moralo se u tu distribuciju uključiti sve članove zajednice. Tako su članovi Upravnog odbora zanemarili stvarno značenje Isusove zapovijedi o propovijedanju i svemu onome što o tome pišu apostoli, pa su propovijedanje doveli u vezu sa masovnom distribucijom biblijske literature.

Takva vrsta službe propovijedanja nije svima bila prihvatljiva pa se mnogi nisu aktivno i redovito uključivali u nju. No uvijek je bilo onih koje je duh poticao na revnost za jedan takav zadatak. Bilo je i onih koji su bili poslušni svemu što je dolazilo od vodećih muževa pa su se trudili ispuniti jedan takav zadatak iz uvjerenja da moraju propovijedati kako bi bili poslušni Kristovoj zapovijedi. No, kad su u pitanju mnogi koji nemaju takav duh koji bi ih poticao na službu propovijedanja, onda je tu ključnu ulogu odigrao pritisak okoline, kao i jedna vrsta nagovaranja koja je povezana sa manipulacijom. Takva manipulacija svoju snagu crpi iz osjećaja krivice koja se stvara kod svih koji ne bi izvršavali jedan takav zadatak. Dok taj osjećaj krivice mi povezujemo sa poslušnošću Isusovoj zapovijedi nismo ni svjesni da se time postiže jedan drugi cilj, a to je da svi mi učestvujemo u distribuciji svega onoga što je korporacija štampala i financirala našim zajedničkim novcem.

Umjesto da se shvati kako je skupština prvog stoljeća obilovala kršćanima s različitim darovima i službama, a ne samo s propovjednicima, danas se od svih traži da imaju duh revnosti u službi propovijedanja kako bi se svim ljudima pojedinačno donosila dobra vijest na njihova vrata i to preko časopisa i knjiga. Zato se nitko među članovima zajednice ne usudi javno reći da mu teško pada obaveza da redovito iz tjedna u tjedan i iz mjeseca u mjesec ide u službu od kuće do kuće jer bi znao da bi ga drugi smatrali neduhovnom osobom. Što bi tek bilo kad bi netko uzeo Bibliju i javno tvrdio da to nije zahtjev koji je dan svima nama. Znamo kako vodeće tijelo gleda na takvu braću.

Uspjeh u službi propovijedanja može biti veći ili manji, ovisno o onima koji provode tu službu i načinu na koji se ta služba provodi. Koji je onda način bolji i koji donosi prave rezultate? Jedan način je onaj kojeg su provodili Isus i apostoli u prvom stoljeću, a koji nije uključivao masovnost ni metodu od kuće do kuće. Takvim načinom bi starješine trebali imenovati osobe za evanđelizatore i osposobiti kroz misionarsku školu i školu namijenjenu onima koji se žele staviti na raspolaganje kao punovremeni objavitelji koji imaju materijalnu potporu Zajednice. Takvi mogu biti osposobljeni za takvu službu poput apostola i prvih misionara koji su javnim objavljivanjem dobre vijesti u što manjem vremenu omogućili velikom broju ljudi da ‘čuju’ poruku dobre vijesti. Tako bi bili u mogućnosti da po primjeru apostola brzo šire dobru vijest i otvaraju skupštine gdje bi se sakupljali oni koji su naklonjeni vječnom životu. Prije nego bi se formirala skupština bili bi u mogućnosti da se posvete zainteresiranima i da ih poučavaju u njihovim domovima, čime bi ispunjavali zadatak da ‘poučavaju’ takve ljude ‘po njihovim kućama’ kao što su to radili Isus i apostoli.

No, opet ponavljam, ako je Isus bio pastir i učitelj on nije zahtijevao da svi koji ga slijede budu pastiri i učitelji, posebno ne žene. Ako je on bio evanđelizator onda ni taj zadatak nije zahtijevao od svih koji ga žele slijediti, pogotovo ne od onih koji nisu bili dovoljno kvalitetni i duhovno sposobni da se nose sa jednim tako zahtjevnim zadatkom kakvog je on provodio. Isus je za taj zadatak izabirao pojedince između mnogih koji su u to vrijeme bili kršteni i koji su ga slijedili. Takvim je dao primjer i upute te ih je slao da propovijedaju na način kakvog je on provodio. Druge, koje nije slao u službu propovijedanja, je poučavao o potrebi da svojim načinom života svjedoče o svojoj vjeri u Jehovu prije svega među svojim ukućanima i rođacima. Stoga su svi kršćani mogli nositi jaram koji je sa sobom nosio službu Bogu, ali samo u onome u čemu su mu mogli poslužiti. Biti propovjednik ili učitelj nije mogao biti svatko jer je to bio odgovoran zadatak. Ako se kršćane tražilo da olako ne prihvaćaju odgovornost ‘učitelja’, onda se to isto podrazumijevalo i za onoga tko je želio biti ‘propovjednik’ (Jk 3:1; 1.Ti 2:7; 2.Ti 1:11).

Jaram kojeg je netko mogao nosit je podrazumijevao njegovo nošenje odgovornosti u povezanosti s interesima Kraljevstva. Taj jaram nije trebao biti isti za svakoga nego je trebao odgovarati svakom kršćaninu u skladu s njegovim željama, mogućnostima i sposobnostima. Zato su kršćani trebali biti zajednica koja obiluje različitim službama i darovima koji su omogućavali da se dobra vijest propovijeda i onima vani i onima unutar zajednice te da se dostojnima omogući da dobiju redovitu duhovnu hranu, pouku i ohrabrenje. Takav način organiziranja skupštine je donosio očekivane rezultate u prvom stoljeću. Nesporno je da se današnjom metodom propovijedanja i poučavanja također postižu neki rezultati vidljivi po broju onih koji se odazivaju na dobru vijest. Naime, kad se želi postići neki cilj, onda se on može postići na više načina. No koji je pravi način?

Smatram da je način propovijedanja u prvom stoljeću bio, ne samo bolji i uspješniji, nego i Bogom dani jer su ga provodili samo oni koji su se posvetili tom zadatku i to na način kojim su omogućavali širokim masama ljudi da izravno i neizravno čuju ono što se propovijedalo na javnim mjestima. Iako revnih kršćana koje duh tjera da propovijedaju ima i u svim današnjim skupštinama, problem je u tome što je propovijedanje i poučavanje postao zadatak koji se traži i od onih koje duh ne potiče na to tako da u njemu sudjeluju mnogi koji mu se ne mogu potpuno i kvalitetno posvetiti. No još gore je to što ga se smatra obaveznim za sve, muškarce i žene, za mlade i za stare, pa čak i za nemoćne i bolesne kršćane. Svi su stavljeni pod isti jaram odgovornosti i krivnje tako da je veći broj onih kod kojih do izražaja dolazi samo kvantiteta bez obzira što su dugo u to uključeni.

Kvantiteta sa sobom donosi negativne rezultate zbog kojih se milijuni ljudi ne osjećaju pozvanima da dijele zajednicu s Jeovinim svjedocima, pogotovo zato što u svima njima prije svega vide propovjednike a ne kršćane. Često i mi neku svoju braću poznajemo uglavnom po službi propovijedanja a ne po drugim kršćanskim djelima. Zato ne možemo govoriti samo o pozitivnim stranama današnjeg načina propovijedanja kad iza svega toga postoje opravdani razlozi koji dovode u pitanje njenu opravdanost. Kad govorimo o javnoj službi, po primjeru apostola Pavla, onda bi skupštine trebale širiti dobru vijest preko misionara ili evanđelizatora koji bi koristili sva dostupna javna sredstva za širenje evanđelja. Ako je apostol Pavle mogao sam na jednom velikom području izvršiti to djelo i dati temeljito svjedočanstvo na način da je svakodnevno držao javne govore na koja su dolazili ljudi iz okolnih gradova i sela, onda i današnji propovjednici, koji bi bili izabrani i poslani od skupštine, mogu puno kvalitetnije izvršiti tu službu preko javnih okupljanja i javnih medija nego tisuće onih koji nisu osposobljeni i kojima je taj zadatak stavljen kao uvjet za preživljavanje velike nevolje. Uz taj uvjet je postavljen i još jedan zahtjev a to je izvještavanje svoje službe.

Dok su evanđelizatori u prvom stoljeću bili potpuno posvećeni propovijedanju dobre vijesti za koju su usmeno iznosili izvještaj o postignutim rezultatima, ostale kršćane se nije mjerilo po njihovom udjelu u službi propovijedanja niti su morali svaki mjesec upoznati starješine svoje skupštine o tome da li su bili u toj službi i koliko su vremena proveli u njoj. Međutim, iz nekih, navodno opravdanih razloga, je Watchtower uveo kartice objavitelja u povezanosti sa mjesečnim izvještajem kojeg trebaju davati svi kršteni članovi Zajednice.

Biblija je puna brojki kojima se moglo mjeriti sve ono što je Bog u prošlosti činio preko svojih slugu i svog naroda. Te nam brojke daju uvid u mnogo toga iza čega je stajao sam Bog. No, pitanje je da li je izvještavanje o službi propovijedanja kojeg se traži od svih članova skupštine opravdano i da li je u skladu s Biblijom.

Zadatak propovijedanja nikad nije bio uvjetovan količinom vremena, nego posvećenosti tom zadatku jer su propovjednici morali svoj život podrediti toj službi sve dok je ne bi ispunili, nakon čega bi izvještavali skupštinu o svemu onome što su učinili i doživjeli u svojoj službi. Skupštine u prvom stoljeću nisu dijelile ili klasificirale kršćane po njihovom udjelu u službi propovijedanja kao što to čine skupštine Jehovinih svjedoka. S jedne strane su bile imenovane i ovlaštene osobe koje su postavljene u skupštini sa ciljem propovijedanja i poučavanja, dok su s druge strane bili vjernici koji su se pod njihovim vodstvom izgrađivali u vjeri.

Vjernici su se razlikovali po svojoj duhovnosti tako da se u Bibliji spominju jedni koji su duhovni, zreli i jaki a drugi tjelesni i slabi. No, budući da je Watctower u današnje vrijeme sa zadatkom redovitog propovijedanja obavezao svakog kršćanina, uveo je terminologiju po kojoj su se trebali razlikovati oni koji su se potpuno posvetili tom zadatku od onih koji su tom zadatku trebali posvetiti svakog mjeseca bar onoliko vremena koliko su im dopuštale mogućnosti i to tako da u službu idu najmanje jednom tjedno. Stoga se današnji propovjednici unutar Zajednice razlikuju kao misionari, specijalni, opći ili stalni pioniri, povremeni pioniri, kršteni ili nekršteni objavitelji. One objavitelje koji mjesečno bar jednom nisu bili u službi smatra se neredovitim objaviteljima, a one koji tu službu ne izvještavaju više od šest mjeseci smatra se neaktivnim ili nedjelotvornim objaviteljima. Da bi se sve njih moglo razlikovati i pratiti njihov udio u službi Watchtower je uveo obavezu izvještavanja svoje službe, što nije bila obaveza prvih kršćana.

Sva su ta pravila i nazivi uvedeni s ciljem da se stavi naglasak na službu propovijedanja kao najvažniji zadatak kojeg moraju izvršavati svi koji se žele smatrati Jehovinim svjedocima i pravim kršćanima. Stoga oni koji se ne podrede obavezi da propovijedaju na takav način nemaju isti status kao drugi kršćani čiji izvještaj pokazuje da su redoviti i prosječni u službi. Čak im se neizravno ukazuje da zbog toga mogu izgubiti priliku da žive u novom svijetu. Zbog tih izvještaja braću se često gleda kroz brojeve. Ako je izvještaj važan da bi se nadzirala nečija služba, onda bi i pastiri trebali podnositi takav pismeni izvještaj Zajednici po kojem bi se vidjelo koliko su tjedno ili mjesečno proveli sati u pastirenju i koliko su braće posjetili. Po tom izvještaju bi mnogi pastiri izgubili svoj kredibilitet i službu koja im je povjerena jer bi se moglo zaključiti da su ovce prepuštene sebi samima. No za to očito nije potreban pismeni izvještaj pa je i to dokaz koliko je redovita distribucija izdanja Društva važnija od nadgledničke službe.

Brojčani izvještaji u Bibliji su u nekim prilikama bili važni, ali ne toliko da su navele apostole i starješine prvog stoljeća da traže pismeni izvještaj od svih vjernika kako bi znali koliko ima onih koji su aktivni objavitelji. No, predsjednik Društva J.F. Rutherford je 1922. godine otvaranjem kartica objavitelja i izvještavanjem o broju sati i količini raspačane literature na neki način je sve objavitelje primoralo da budu aktivni i redoviti u takvom vidu službe kako bi se osjećali kao sastavni dio skupštine kojoj je zadatak propovijedati i širiti dobru vijest. Da bi ih potakli na aktivno propovijedanje, pa makar mjesečno proveli najmanje 15 min u toj službi, Watchtower u svojim izdanjima koristi primjer ‘Marije koja je skupocjeno ulje izlila na Isusovu glavu i noge’ i primjer ‘siromašne udovice’ koja je u hramsku blagajnu položila skromni prilog najmanje vrijednosti od dvije lepte (Iv 12:3; Mk 12:42-44).

Za razliku od Marije, ova je siromašna udovica svojim skromnim prilogom dala sve što je imala čime je njen prilog bio veći čak i od onih koji su davali od suviška. Ovo ‘služenje svojom imovinom’ i ‘davanje milostinje’ je bilo praksa kod Židova koji su na taj način udovoljavali Božjem zakonu. Ono je između ostalog služilo materijalnom podupiranju različitih službi u hramu, a samim tim i svećenika koji su po Zakonu živjeli na račun priloga kojeg su davali obožavatelji Jehove. Zato je sam Bog odredio u Zakonu da svi Izraelci redovito daju desetine i druge priloge kako bi se održala hramska i svećenička služba. Takav način služenja svojom imovinom se ubrajalo u ‘pravedna djela’ koja su trebala biti osobna stvar između svake pojedine osobe i Boga i o kojima nije trebalo davati izvještaj drugima (Mt 6:1,2). Međutim, Watchtower se poslužio ovim primjerima Marije i spomenute udovice kako bi svoje članove naveli da razmisle koliko svoga dragocjenog vremena daju u službu propovijedanja? O tome čitamo:

“Iz Isusovog načina postupanja s ove dvije žene možemo izvući neke dirljive pouke o tome kako Jehova gleda na službu (propovijedanja) koja se vrši cijelom dušom (Ivan 5:19). Isus nije udovicu uspoređivao s Marijom. Dva udovičina novčića nije cijenio ništa manje nego Marijino ’mnogocjeno‘ ulje. Budući da su obje žene dale sve što su mogle, oba su dara u Božjim očima bila vrijedna. Stoga nemoj očajavati ako te preplavi osjećaj bezvrijednosti zato što u [službi propovijedanja] ne možeš učiniti sve ono što bi želio. (…) Jehova cijeni kad mu svaki pojedini pripadnik milijuna vjernih objavitelja Kraljevstva služi cijelom dušom, a to trebamo cijeniti i mi. No što ako izgleda da se neki u službi (propovijedanja) trude manje nego što bi mogli? Opadanje broja sati koje neki suvjernik provede u službi može zainteresiranim starješinama biti pokazatelj da je dotičnome potrebna pomoć ili ohrabrenje. Ujedno ne smijemo zaboraviti da neki pojedinci služe cijelom dušom, ali da se njihova služba može usporediti s udovičinim novčićima prije nego s Marijinim skupocjenim uljem. Obično je najbolje vjerovati da naša braća i sestre ljube Jehovu i da će ih ta ljubav potaknuti da učine najviše — a ne najmanje — što mogu. Nijedan savjesni Jehovin sluga sigurno neće odlučiti da služi Bogu manje nego što može! (1. Korinćanima 13:4, 7). Međutim, za mnoge pripadnike Božjeg naroda služiti cijelom dušom znači posvetiti se izuzetno vrijednom životnom pozivu — [punovremenoj] službi propovijedanja. (Stražarska kula, 15.10.1997. str.17)

Kao što vidimo Watchtower čak i ove primjere koristi kako bi svojim članovima nametnuo obavezu da u službi propovijedanja daju sve od sebe, svoje vrijeme i novac. Kao da se želi reći da je materijalno davanje manje vrijednije od nečijeg udjela u službi propovijedanja. Međutim, spomenuta udovica je trebala poslužiti kao primjer kršćanima da i oni svojim velikodušnim davanjima podupiru ‘Gospodinovo djelo’, a ne da osobno učestvuju u tom djelu. Naime, Krist i njegovi apostoli su već koristili u svojoj službi priloge koji su im drugi učenici davali kako bi ih podupirali i kako bi ih na taj način služili svojom imovinom. Tako su Isusa i apostole pratile neke ‘žene koje su im služile svojom imovinom’, ali koje Isus nikad nije poslao da propovijedaju zajedno s apostolima i drugim učenicima (Lk 8:1-3). Zbog toga je Isus spomenuo i ovu udovicu kako bi dao do znanja da će Bog uvijek cijeniti one koji budu velikodušno podupirali svete službe i muževe koje on bude postavio u skupštini da služe kao učitelji, pastiri i evanđelizatori. Samim tim je ‘odredio da oni koji objavljuju dobru vijest žive od dobre vijesti’, da ‘pastiri piju mlijeko od svojega stada’ i da oni kao kršćanski ‘vojnici ne služe o svom trošku’ (1.Ko 9:14; vidi Ri 15:27).

Naše davanje je po primjeru udovice trebalo podupirati službu propovijedanja i poučavanja koju su trebali vršiti ovlašteni i imenovani muževi. Zato Isus primjer ove udovice nije koristio da bi nas poučio o vrijednosti onih koji u službi propovijedanja daju sve od sebe, pa makar to bilo i manje od jednog sata mjesečno. Osim toga, ako Watchtower tu ‘milostinju’ po primjeru ‘Marije’ i ‘siromašne udovice’, uspoređuje sa nečijim udjelom u službi propovijedanja onda se to ne podudara sa načinom kako je Isus gledao na ‘davanje milostinje’. On je u vezi toga rekao:

"A kad ti daješ milostinju neka ti ne zna ljevica što daje desnica, da bi tvoja milostinja bila u tajnosti.“ (Mt 6:1,2)

Prema tome, ako se nečiji udio u službi Bogu uspoređuje sa ‘davanjem milostinje’, onda bi to davanje trebalo biti osobna stvar između nas i Boga, a ne o tome izvještavati skupštinske starješine koji bi tako znali tko je i koliko vremena učestvovao u objavljivanju dobre vijesti. No, ukoliko Watchtower smatra da je izvještaj potreban kako bi mogla planirati štampanje i pratiti raspačavanje svojih izdanja, onda bi to moglo biti opravdano, ali na način da svaka skupština obaveže svoje članove da po tom pitanju daju svoj izvještaj ali da na njemu ne pišu svoje ime. Time bi svaka skupština mogla mjesečno izvještavati svoje članove o rezultatima raspačavanja biblijske literature kao što mjesečno izvještava o skupljenim prilozima bez da ima uvid tko je i koliko dao priloga.

Jehovini svjedoci često u negativnom svjetlu prikazujemo to što u nekim crkvama kršćanstva postoji običaj da se spominju imena osobe i količina novca kojeg su one dale kao svoje priloge. Na isti način bi trebali gledati i na svoje izvještaje o duhovnom davanju na kojem ne bi trebalo stavljati svoja imena. Prvi kršćani nisu bili obavezni svoj udio u davanju svjedočanstva predočavati svojim starješinama jer se znalo da svaki onaj kojeg potiče srce na materijalno podupiranje evanđelizatora, srce može također poticati na davanje svjedočenja o Kristu i rječima i djelima u svakoj prilici.

Izvještaji skupština bi pokazivali mnogo realnije stanje kad vjernici ne bi morali upisivati svoja imena. Tada bi skupština svakog mjeseca imala uvid u to koliko je njenih članova sudjelovalo u raspačavanju biblijske literature. Naime, kada bi se braći objasnilo da svi oni nisu ovlašteni da propovijedaju, ali da ipak koriste prilike kako bi svjedočili drugima i uručili im biblijsku publikaciju, i da to izvještavaju, tada bi se dešavalo da u nekom mjesecu manji ili veći broj njih uopće ne bi sudjelovao u tim zadacima. No, to ne bi trebalo predstavljati duhovni problem jer smo mogli zaključiti da oni ni nisu obavezni propovijedati a niti raspačavati (jer nisu zaposlenici Watchtowera). Zato je važno da nitko ne bi trebao znati tko nije a tko je i koliko je tog mjeseca govorio o Bogu i svojoj nadi, kao što se ne treba znati ni to tko nije a tko je i koliko je dao priloga za Gospodinovo djelo.

Takvo davanje sebe, svoje imovine i svog vremena za podupiranje dobre vijesti bi prema Bibliji trebalo biti ‘u tajnosti’. S druge strane naglasak bi se stavio na one koji su u skupštini ovlašteni da propovijedaju, a koje skupština po Isusovoj odredbi treba materijalno podupirati jer bi se svakog mjeseca punovremeno posvetili tom zadatku. Za njih se mogu uvesti neka pravila kako ne bi ‘zloupotrebljavali pravo koje imaju kao propovjednici dobre vijesti’ (1.Ko 9:18). Neka pravila su bila uvedena u prvom stoljeću, vjerojatno nakon smrti apostola a mogu se pročitati u ranokršćanskom spisu 'Didahe' u kojem izmeđuostalog piše:

(3) Što se tiče apostola i proroka, činite kako je po pravilu evanđelja.

(4) Svaki apostol koji dođe k vama neka bude primljen kao Gospodin;

(5) no neće ostati dulje od jednog dana; ako pak bude potrebno, i slijedeći; ako pak ostane tri dana, to je lažni prorok.

U ovom pastoralnom priručniku se nigdje ne navodi zapovijed o propovijedanju kojeg bi trebali vršiti svi kršćani, osim one službe apostola (poslanika) i proroka, niti postoje pravila o izvještavanju njihove službe. Evanđelizatori (poslanici skupština) ne bi ni trebali izvještavati vrijeme svoje službe jer su posvećeni toj službi od dana kada su postavljeni i poslani da propovijedaju. Njihov izvještaj bi se mjerio po rezultatima u širenju dobre vijesti na neobrađenim područjima i po novokrštenim učenicima. Osim toga, braća koja bi od skupštine bila imenovana za propovjednike bi uvijek mogla s vremena na vrijeme hrabriti sve ostalu braću sa onim što su postigli na dodijeljenom području, kao što su to činili i apostoli.

Kad je Isus ‘poslao’ apostole da propovijedaju dvoje po dvoje po selima i gradovima, oni su ga, kad su se vratili, ‘izvijestili o svemu što su činili i naučavali’ (Mk 6:7,30; Lk 9:10). Apostol Pavle i Barnaba su, nakon što su od skupštine u Antiohiji bili ‘poslani’ i nakon što su ‘stigli’ nazad, ‘skupili skupštinu i ispričali što je sve Bog preko njih učinio i kako je neznabošcima otvorio vrata k vjeri.’ (Dj 13:4; 14:27). Njihov izvještaj je ohrabrio braću u toj skupštini a i šire jer su oni...

“ispraćeni od skupštine prolazili kroz Feniciju i Samariju, potanko izvještavajući o obraćenju neznabožaca, što je svoj braći donosilo veliku radost. A kad su stigli u Jeruzalem, ljubazno ih je primila skupština i apostoli i starješine, a oni su ispričali što je sve Bog preko njih učinio.“ (Dj 15:3)

Ovaj način izvještavanja je bio sličan situaciji kad je Mojsije ‘poslao’ dvanaest muževa koji su bili ‘poglavari’ među svojim plemenom u obećanu zemlju da je izvide. Kad su se ‘vratili’ oni su Mojsiju a i cijeloj ‘zajednici podnijeli izvještaj’, koji je uključivao sve ono što su vidjeli zajedno sa dokazima koje su donijeli (4.Mo 13:1,2,25,26).

Što nam pokazuju ovi izvještaji? Kao prvo, njih su donosili osobe koje su bili izabrane između Božjeg naroda i ‘poslani’ sa određenim zadatkom. Kao drugo, njihovi ‘izvještaj’ su bili vezani za ono što su oni vidjeli i učinili. Kao treće, ti izvještaji nisu bili pismeni nego usmeni a bili su izrečeni pred starješinama i pred cijelom zajednicom ili skupštinom. S druge strane, u Bibliji nigdje nemamo spomena o tome da su svi vjernici donosili pred starješine takav izvještaj, a kamoli da su ga morali davati u pismenom obliku kako bi starješine mogle znati na kojem području službe propovijedanja treba raditi skupština ili pojedinci što dokazuje da ona nije bila obavezna za ostale vjernike. Prema tome, čak i izvještaji koji se ovdje spominju su dokaz da su u prvom stoljeću samo pojedinci bili pod obavezom da propovijedaju dobru vijest, i da o tome daju izvještaj, dok su se svi ostali učenici molili za takve propovjednike, podupirali ih materijalno i zanimali se o napretku širenja dobre vijesti. Zato se tada ničiju vjeru i djelotvornost nije moglo niti smjelo mjeriti sa vremenom provedenim u (neformalnom) govorenju drugima nego sa djelima vjere i načinom života kojima se odražavalo moralnost, poštenje, nesebičnost, dobrota, blagost kao i spremnost da se materijalno podupiru siromašne, a posebno one koji su bili ovlašteni za evanđelizatore, pastire i učitelje.

Kad su u pitanju brojčani iznosi, onda u knjizi Djela apostolskih imamo izvještaj da su se s apostolima jednom prilikom skupilo na sastanku ‘oko 120 učenika’, zatim da su se na dan Pedesetnice krstile ‘oko 3000 duša’ i da je kasnije ‘broj muškaraca koji su postali vjernici dostigao oko 5000’ (Dj 1:15; 2:5-11, 41, 47; 4:4; 6:7). Kod svih ovih brojeva se nalazi riječ ‘oko’ tako da je uvijek bilo riječ o približnom broju a ne točnom. Zato su svi ovi brojevi zaokruženi na desetice i tisućice što nam ne govori o potrebi o točnom izvještavanju, nego o približnom. Osim toga, braći je tada bilo važno znati koliko je ‘muškaraca’ postalo kršćanima,  kao što se u izvještaju o tome koliko je Isus nahranio ljudi spominju samo ‘muškarci kojih je, ne računajući žene i djecu, bilo oko 5000’ (Mt 14:21; 16:9,10).

Takav način izvještavanja je nepotpun jer u njega nisu bili uračunate sve osobe. To što su se u ovim izvještajima računali samo muškarci nam govori o veličini onoga što se krilo iza tih brojeva. Muškarci su nosili mnoge odgovornosti prema Bogu i prema svojim članovima obitelji, pa je njihov broj bio značajniji od ukupnog broja u kojem bi se računale žene i djeca. Kad izvještaj navodi da se broj muškaraca koji su postali vjernici popeo na 5000 onda se iz toga da zaključiti kako iza tog broja stoji mnogo više nego da je još toliko žena postalo vjernicima. Naime, na muškarcima je ovisilo daljnje širenje kršćanstva pa nije ni slučajno da se samo za njih spominje da su bili apostoli, proroci, starješine, učitelji i propovjednici. Žene su ih samo podupirale na razne načine pa se za niti jednu od spomenutih žena ne spominje da su bile izabrane i postavljene za službu propovijedanja.

Prema tome, U Bibliji ne postoje uvijek neki točan broj jer se za neke informacije nisu tražili točnim podaci. Svaki približan broj zaokružen na puni broj je na neki način bio dovoljan da se iz njega izvedu potrebni zaključci. Svaka skupština može imati neku svoju evidenciju i izvještaj o broju svojih članova te o broju onih koji se iz mjeseca u mjesec ili iz godine u godinu pridružuju Zajednici.

Iz svega ovoga se može zaključiti da nema potrebe da svaki pojedinac bude uključen u službu propovijedanja a kamo li da bude obavezan redovito tjedno ili mjesečno izvještavati skupštinu o tome koliko je sati proveo u govorenju drugima o Bogu. Ukoliko Watchtower želi imati informacije o broju potrebnih časopisa i druge publikacije za raspačavanje onda skupštine mogu tražiti od svojih članova da im na izvještajni listić navedu koliko mjesečno raspačaju te publikacije kako bi im ta informacija bila korisna prilikom određivanja što i koliko toga treba štampati. Međutim, ti izvještaji ne bi trebali sadržavati podatak o upisivanju nečijeg imena kao što se ne traži od vjernika da navode svoje ime zajedno sa novčanim prilogom kojeg daju za djelo Kraljevstva. Taj zaključak možemo izvesti iz onoga što je Pavao rekao u vezi skupljanja priloga kad je napisao:

"Svakog prvog dana u tjednu neka svatko od vas u svom domu stavlja na stranu i skuplja koliko može, da ne bude skupljanja kad ja dođem.“ (1.Ko 16:2)

To što je on tražio da ‘svatko’ od članova skupštine svakog tjedna stavlja sa strane novac koji želi dati za prilog Gospodinovom djelu nije trebalo navesti starješine da kontroliraju svoje članove u vezi toga na način da ‘svatko od njih’ da izvještaj na kojem će se vidjeti da li su tjedno ili mjesečno izvršavali svoju obavezu prema Gospodinovom djelu. No u nedavnoj prošlosti je vodeće tijelo na osnovu tog primjera postavilo jedno takvo pravilo o redovitom tjednom izvještavanju službe propovijedanja kojeg su ubrzo ukinuli. No i dalje je ostao zahtjev o mjesečnom izvještavanju. Taj zahtjev se opravdava jer se smatra kako iza toga stoji zapovijed o obaveznom propovijedanju koju se može nadzirati samo pomoću izvještaja. No budući da takvih izvještaja nije bilo u prvom stoljeću je dovoljan razlog da se s pravom posumnja u takvo nadziranje nečije vjere koja nikad nije bila uvjetovana službom propovijedanja.

Pavle nikad nije davao neku zapovijed kojom bi obavezivao kršćane na obavezno davanje priloga, nego je svoju braću samo predlagao, poticao, pozivao i molio da to čine od srca. Kako netko može od srca sudjelovati u davanju kad bi osjetio da ga se na nešto prisiljava. Slično je i sa objavljivanjem dobre vijesti. Stoga je bilo razumljivo što su mnoga braća, iako nisu bila postavljena u službu propovijedanja, rado od srca govorila drugima o Kristu i o svemu onome što su vidjeli i čuli, čime su neformalno i spontano objavljivali dobru vijest. Apostoli, ovlašteni propovjednici i starješine nisu trebali zabranjivati toj braći da govore, ali ih nisu niti obavezivali da to redovito čine i da o tome daju svoj tjedni ili mjesečni izvještaj, jer nije ni bilo potrebe da bilo tko kontrolira da li oni redovito iz mjeseca u mjesec govore o Kristu, bilo u svom domu ili izvan njega. Zato u poslanicama ne možemo naći niti jednu određenu zapovijed koja bi zahtijevala da svi kršćani zastupaju Boga kao propovjednici.  

To je značilo da vjernici nisu po nekim uputama i pravilima trebali objavljivati dobru vijest najmanje jednom tjedno ili mjesečno, nego samo onda kad su imali želju i priliku da nekome prenesu dobru vijest. Zbog toga nisu bili pod budnim okom starješina niti su starješine tada organizirali i slali sve njih u službu propovijedanja. Starješine također nisu trebali voditi brigu i evidenciju o tome da li neki vjernik objavljuje dobru vijest ili ne. S druge strane, ovlašteni je propovjednik bio poslan od starješina da ide na određeno područje i da pri povratku iz službe daje izvještaj o tome što je sve učinio u vremenu dok je propovijedao na tom području. Stoga su ga starješine i cijela skupština trebali hrabriti, poticati i materijalno podupirati u toj ‘službi’ (Kol 4:17; Dj 14:26,27). 

Ovo što sam istražio i napisao je u mnogočemu drugačije od svega onoga što smo do sada učili i prihvaćali u vezi službe propovijedanja. Budući da sam se cijelim srcem posvetio Božjoj Riječi i onome što Bog govori kroz nju, ja mogu sa slobodom citirati Isusa i reći:

“Ono što naučavam nije moje, nego dolazi od (Boga kroz njegovu Riječ). Ako tko želi vršiti njegovu volju, on će znati je li to učenje od Boga ili ja govorim sam od sebe. Tko govori sam od sebe, traži svoju slavu, a tko traži slavu (od Boga), taj je istinit i u njemu nema nepravednosti.“ (Iv 7:16-18)

Smatram da ovo i sve drugo što sam spoznao nije moje, nego dolazi od Boga koji nam je dao svoju Riječ da po njoj vodimo svoj kršćanski život. To što tvrdim da Isus nije zapovjedio da svi njegovi učenici preuzmu na sebe zadatak da propovijedaju i prave učenike je protiv svega onoga što je do sada na tu temu izneseno preko svih izdanja Watchtowera. Zato bih na prvi pogled svojoj braći u vjeri izgledao kao čovjek koji govori sam od sebe i da to što tvrdim nije istina. Naime, kroz časopise je već stvoreno takvo ozračje da se na svakog tko o propovijedanju govori drugačije smatra neduhovnom osobom.

Svjestan sam toga da bi se velika većina braće suprotstavila bilo kakvoj tvrdnji, pa čak i biblijskim argumentima koji bi obaveznu službu propovijedanja postavilo u neke nove biblijske okvire. Međutim, onima koji su opterećeni ovom obavezom bi bio čovjek kojega bi trebalo poslušati samo zato što imam reći nešto što se čini prihvatljivim ali i logičnim. Iako takvi u sebi osjećaju potrebu da im se skine taj teret pod kojim služe Bogu, oni ne mogu sami to učiniti jer bi ih se smatralo neposlušnima toj Isusovoj zapovjedi.

Budući da je Watchtower uveo svoje nebiblijsko pravilo po kojem je svaki kršćanin ujedno i ovlašteni propovjednik koji mora redovito propovijedati u svom susjedstvu, u svom mjestu a i šire, je mnogima s vremenom postao teret ‘nezgodan za nošenje’ jer izlazi iz izvan okvira onoga što se očekivalo od prvih kršćana. Takav teret je nosio i Božji narodu u prošlosti kojemu su religiozni vođe nametnuli neka dodatna pravila po pitanju Mojsijevih zakona i zapovjedi (Mt 23:4; Lu 11:46; Kol 2:23). Kao što su svećenici smatrali da s mnogim dodatnim pravilima u vezi obožavanja mogu samo pomoći Izraelcima da se ne ogriješe o Božji zakon, tako su i čelnici ove Zajednice smatrali da se uvođenjem mnoštva pravila i inovacija u vezi službe propovijedanja samo pomaže kršćanima da ispune Kristov zakon. Umjesto da se kršćanima da sloboda da sami odlučuju kada i kome će govoriti o svojoj nadi, oni su za sve njih postavili pravila da to čine najmanje jednom tjedno ili mjesečno i to tako da o dobroj vijesti ne govore samo rodbini, susjedima, prijateljima i znancima, jer bi time veoma brzo izvršili svoju obavezu, nego da poput apostola šire dobru vijest svim svojim mještanima, sugrađanima a i šire, čime bi mogli stalno iz mjeseca u mjesec izvršavati svoju službu. Kako bi se takav način kontrolirao uvedeno je pravilo o izvještavanju koje također ne nalazi svoje mjesto u Bibliji niti u praksi prvih kršćana. To je sve dobro zamišljeno, samo što se takvim načinom ide preko onoga što se tražilo od prvih kršćana, čime se stvara teret odgovornosti i krivnje kojeg mnogi ne mogu nositi.

Za sva ta nova pravila je Watchtower našao svoje opravdanje i argumente kako bi svaki kršćanin i svaka skupština sudjelovala u tom zadatku po kojem se njihova pisana riječ može redovito raspačavati velikom broju ljudi. No, koliko god bila dobra, ta pravila u sebi nose teret jer obavezuju sve članove da redovito iz tjedna u tjedan i iz mjeseca u mjesec propovijedaju, zbog čega moraju i protiv svoje volje odlaziti i na ona područja koja su više puta obrađivana a gdje uvijek iznova nailaze na ravnodušnost i odbijanje pa čak i prijetnje onih koji su dali do znanja da im se ne dolazi na vrata. Da bi se ta pravila održala, vjernici su dovedeni u situaciju da rade protiv nekih drugih pravila koja se nalaze u Bibliji, a koja su provodili Isus i apostoli. Naime, prvi evanđelizatori nisu odlazili tamo gdje se već propovijedalo niti su to tražili od drugih propovjednika. Čak su davali do znanja da su prema ljudima koji nisu htjeli slušati izvršili svoju službu i završili svoju dužnost, tako da nisu tražili od drugih da oni propovijedaju na mjestima gdje su njih odbili slušati.

Oni ljudi koji su odbili slušati nisu time bili zakinuti, jer se glas o kršćanima i njihovoj vjeri širio na razne načine, pa čak i preko nevjernika, od kojih su mnogi govorili protiv kršćana (Dj 28:22). Ukoliko su kršćani bili njihovi sugrađani, susjedi ili članovi rodbine uvijek su ih mogli pitati za njihovu nadu koju bi im oni spremno obznanili. Čak i kad ne bi dobili svjedočanstvo riječima, bilo je dovoljno što su kršćani svjedočili svojim uzornim životom i djelima. Kršćani u njihovom gradu ih nisu sistematski obilazili po kućama, kao ni apostoli, jer su većina njih imali prilike čuti dobru vijest na javnim mjestima ili neformalno.

Sasvim je razumljivo da su prvi kršćani bili ispunjeni radošću i željom da drugima govore o Isusu i blagoslovima Božjeg kraljevstva. Onaj tko je želio biti propovjednik i služiti Bogu na takav način, je kao takav bio imenovan od skupštine, te je samo takav kršćanin na sebe mogao preuzimao odgovornost Isusovog zastupnika u evanđeliziranju.

Zato možemo slobodno govoriti da je obaveza propovijedanja i izvještavanja nešto što danas unutar zajednice 'Jehovinih svjedoka' izlazi iz okvira onih pravila koja su postojala u prvom stoljeću, a koja nisu postavili ni Isus a ni apostoli. Kao takva su stvorila teret koji ne može svatko nositi. Takav teret se možda može nositi jedno vrijeme samo kako bi se udovoljilo nekom zahtjevu. No čak ako nosimo neki teret misleći da je to način da služimo Bogu, može se s vremenom pokazati da osim svog tereta nosimo i teret koji nije namijenjen nama nego samo onima unutar skupštine koji su poput apostola pozvani i poslani da propovijedaju.

Svaki teret kojeg nosimo dok iz ljubavi prema Bogu i Kristu živimo kršćanskim životom nije težak "jer ljubiti Boga znači držati zapovijedi njegove, a zapovijedi njegove nisu teške“ (1.Iv 5:3). Međutim, ljudske zapovijedi, koliko god one bili dobronamjerne mogu nas natovariti do te mjere da se prije ili kasnije umorimo. Zato je Isus rekao:

”Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti.“ (Mt 11:28)

Onaj tko se osjeća ‘umornim’ dok služi Bogu očito radi nešto što je zamorno ili to radi zbog pritiska okoline, a što često ne donosi prave rezultate. Svi možemo razvijati želju ili osjećaj da činimo nešto dobro kad drugima govorimo o dobroj vijesti, ali to nije jedino mjerilo koje bi opravdavalo prihvaćanje na sebe neke odgovornosti ili zadatka. Zar nitko ne vidi dokaze da i služba propovijedanja može biti umorna jer mnogi godinama idu u službu, podijele na stotine i tisuće časopisa, a bez rezultata. Mnogi to rade pod pritiskom drugih kršćana i same obaveze kao takve. Unatoč tome se sve one koji su umorni želi uvjeriti da moraju i dalje propovijedati, unatoč ravnodušnosti i stalnom protivljenju jednih te istih osoba.

Mnogi zanemaruju svoju kršćansku obavezu prema vlastitoj obitelji i drugoj braći u vjeri u korist ljudi na području koji se uvijek iznova izjašnjavaju da ne žele ni vidjeti ni čuti što govore Jehovini svjedoci. Zar se takvim upornim dolaženjem na jedna te ista vrata ne krši Isusovo pravilo po kojem bi trebali jednostavno otresti prah sa svojih nogu i ne dolaziti više kod tih ljudi koji bi pokazali ravnodušnost ili protivljenje. Koliko se samo izgubi dragocjenog vremena na takvu besplodnu službu a kojeg bi se moglo korisno upotrijebiti u izgrađivanje sebe, svoje obitelji i kršćanske skupštine. Sve to umara iako nas se želi uvjeriti da smo od Boga postavljeni za propovjednike i da unatoč svemu tome moramo i dalje propovijedati sve do kraja ovog svjetskog poretka ili sve dok ne umremo. Time nam se samo stavlja dodatni teret pod kojim mnogi otežano hodaju, tim više što se boje dati drugima do znanja da im je teško ići u službu, samo kako bi drugi imali dobru sliku o njima.

Naime, slika svakog od članova Zajednice se najviše temelji na njegovoj aktivnosti u službi propovijedanja, a rijetko na dobrim djelima o kojima se u skupštini govori samo povremeno i to uglavnom kroz teoriju kakva bi djela trebali činiti, a rijetko kroz praksu onoga što je učinjeno ili što se čini, što bi u svima stalno poticalo želju da nastave činiti dobro svakome, ‘a posebno svojoj braći u vjeri’ (Ga 6:10). Na taj se način dešava da kršćane koji čine mnoga dobra djela a nisu aktivni u službi propovijedanja smatra nedjelotvornima, dok se istovremeno one koji redovito daju izvještaj, a ne čine dobro svojoj braći, smatra djelotvornima. To je najveći apsurd. Biti nedjelotvoran znači biti beskoristan i to je osjećaj koji je natovaren svima onima koji posustanu u službi propovijedanja.

Kad je Isus govorio o onima koji su ”natovareni“ po pitanju služenja Božjim zakonima, onda je mislio na one koji su opterećeni raznim obavezama koje prelaze normalnu mjeru. Zato se dešava da svoju obavezu prema Bogu i ljudima ne obavljamo uvijek gorljivo jer nam postavljena pravila i obaveze u vezi službe propovijedanja otežavaju teret kojeg ionako nosimo. Isus je trebao biti sa svakim od nas pod jarmom kojeg nam je on dao, i to svakom onaj jaram koji odgovara njegovim mogućnostima i odgovornostima. Stoga je rekao onima koji su služili Bogu pod jarmom koji nije odgovarao Božjim zahtjevima:

"Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene, jer ja sam blag i ponizna srca, i naći ćete okrepu za duše svoje! Jer jaram je moj ugodan i teret je moj lak.” (Mt 11:29,30)

Kad je Isus ovo rekao, on nije ljude pozivao da uzmu na sebe njegovu službu evanđeliziranja, pastirenja i poučavanja. Za to ne možemo ove riječi dovoditi u vezu sa Isusovom ulogom evanđelizatora, pastira ili učitelja jer bi to značilo da se poput njega svi moraju odreći normalnog obiteljskog života. On to nije tražio tako da uzimanjem njegovog jarma znači živjeti u skladu sa njegovim zapovijedima i poukama koje su svima mogle donijeti olakšanje dok nose teret svoje odgovornosti pred Bogom.

Prema tome, Kristov jaram je predstavljao način nošenja tereta ili izvršavanja bilo koje Božje zapovjedi. Takav jaram je ugodan jer je rasterećivao a ne opterećivao onoga tko je postao njegov učenik. Svatko tko služi Bogu ponizna srca poput Isusa će moći ispunjavati sve Božje zapovijedi, ali to ne znači da zapovijed, koja je dana apostolima, u vezi propovijedanja i pravljenja učenika, moraju ispunjavati svi. Svaki je kršćanin morao udovoljavati općim zapovijedima i zahtjevima, ali ne i onim zahtjevima koji su obavezivali samo imenovane muževe, među kojima su Božji glasnici. Stoga su apostoli i starješine u Jeruzalemu napisali pismo svim skupštinama u kojem su im rekli ‘da na njih ne stavljaju nikakvo dodatno breme’ po pitanju nekih zahtijeva u obožavanju (Dj 15:28). Isus je preko apostola Ivana skupštini u Tijatiri rekao ‘da na njih ne stavlja drugo breme’ (Ot 2:24). Stoga nemamo nigdje izvještaj, ni u Bibliji ni u drugim ranim zapisima, da su kršćanski vjernici imali teret obaveze redovito ići u službu propovijedanja kao Božji glasnici, a kamo li da su morali svoju redovitost dokazivati pisanim izvještajem.

Glasnici dobre vijesti su prije svega Božji anđeli. Apostol Ivan je prema jednoj viziji rekao:

"I vidio sam jednog drugog anđela kako leti posred neba noseći vječnu dobru vijest da je  objavi onima koji žive na zemlji — svakom narodu i plemenu i jeziku i puku.“ (Ot 14:6)

Ova vizija se odnosi na vrijeme kraja i govori o poruci koju će uskoro čuti svi ljudi. Ta poruka glasi:

“Bojte se Boga i dajte mu slavu, jer je došao čas suda njegova! Poklonite se onome koji je načinio nebo i zemlju i more i izvore voda!” (Ot 14:7)

Tko treba prenijeti ljudima ovu poruku? Da li svi mi ili osobe koje Bog odredi? Prije nego dobijemo odgovor na ovo pitanje pogledajmo što Biblija kaže o anđelima i porukama koje su oni prenosili ljudima.

Anđeli su oduvijek prenosili Božje poruke ljudima. Na koji način? Kad je Bog želio nešto reći pojedenim osobama kao što su bili Noa, Abraham, Mojsije, Danijel, Isus i razni mnogi drugi muževi i žene, onda se njima obraćao preko jednog od svojih anđela u javi ili snu. Međutim, kad je želio svoju poruku reći cijelom narodu onda je tu poruku također prenio preko svojih anđela, ali na jedan drugi način. Naime anđeli se tada nisu direktno obraćali narodu, nego su tu poruku trebali proslijedili do osoba koje je Bog izabrao, a koji su tu poruku zatim trebali prenijeti svima onima kojima je bila namijenjena, čime su na sebe preuzeli zadatak i odgovornost da zastupaju Boga kao njegovi glasnici. Oni su tako surađivali s anđelima.

Međutim, to što se nekim ljudima obratio anđeo sa dobrom viješću nije uvijek značilo da su morali tu vijest širiti na daleko i široko. Npr. prilikom rođenja Isusa, pastirima u Betlehemu se noću pojavio anđeo i rekao im:

"Evo objavljujem vam dobru vijest o velikoj radosti za sve ljude jer vam se danas u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin!" (Lk 2:10,11)

Anđeo ovim pastirima nije zapovjedio da idu i objavljuju tu dobru vijest drugim ljudima. Oni su ‘hvalili Boga zbog svega onoga što su čuli i vidjeli’ tako da su svoju radost vjerojatno podijelili samo sa užim krugom svoje rodbine i poznanika (Lk 2:17-20). Naime, nitko od njih nije ostavio svoja stada i išao po gradovima i selima sa zadatkom da tu radosnu vijest prenese cijelom narodu iako je to bila ‘radosna vijest za sve ljude’. Ta vijest nije došla ni do kralja Heroda u Jeruzalemu iako su Josip i Marija nakon četrdeset dana doveli Isusa u hram kako bi nad njim izvršili obred po Mojsijevom zakonu. Čak ni Šimun na kojemu je bio sveti duh, kad je vidio dijete Isusa nije smatrao svojom obavezom da tu vijest širi dalje jer nije dobio taj zadatak (Lk 2:25-29). Iz ovog primjera se može vidjeti da se dobra vijest ne mora uključivati zadatak propovijedanja po kojem bi se ona morala prenositi bez obzira što iza nje stoje anđeli kao Božji nebeski glasnici.

Može se samo pretpostaviti da se ta dobra vijest o Mesiji širila prepričavanjem od uha do uha, ali ne preko proroka ili propovjednika, nego preko ljudi koji su samo čuli neke izjave o njegovom rođenju i o pogubljenju djece u Betlehemu koje je bilo izravno povezano s njegovim rođenjem. Možda je godinama kasnije zbog takvih vijesti ‘narod bio u iščekivanju’ o dolasku Mesije što je bilo u skladu i sa biblijskim proročanstvima (Lk 3:15). Međutim, kad je došlo vrijeme, dobra vijest o kraljevstvu se počela propovijedati, najprije preko Ivana Krstitelja a zatim preko Isusa Krista, dvojice proroka koje je Bog ovlastio za taj zadatak. U tome su anđeli također odigrali svoju posredničku ulogu. Naime, kao što se i u prošlosti Bog preko anđela obraćao vjernim muževima koje je ovlastio za proroke, tako se osobno obratio Ivanu i Isusu, za koje se navodi da ih je Bog ‘poslao’ da propovijedaju i krštavaju Židove (Lk 4:18; Iv 1:33; 7:29). Ovu dobru vijest koju su trebali čuti Židovi, a kasnije i drugi narodi nisu trebali objaviti anđeli, nego Ivan i Isus kao Božji zastupnici i glasnici. Isus je po ovlaštenju koje mu je dano imao pravo da u svoje ime izabere u narodu one muževe kojima je posredovao zadatak da u njegovo ime propovijedaju i prave učenike koje su krštavali u znak pokajanja.

Kad je uskrsnuli Isus ovlastio Pavla za apostola, onda je to učinio osobno iako se ne može isključiti mogućnost da je tada Isusa zastupao i neki anđeo koji se u njegovo ime obraćao Pavlu (Iv 20:21; Dj 22: 7,14,15,18,21). Zato u Bibliji imamo dosta primjera gdje su anđeli surađivali samo sa apostolima i drugim imenovanim muževima kako bi ispunili svoj zadatak. Tako je jedan anđeo bio poslan da apostole oslobodi iz zatvora. Izvještaj kaže:

"Ali Jehovin je anđeo noću otvorio vrata zatvora, izveo ih i rekao: “Idite, stanite u hramu i govorite narodu sve riječi o ovom životu!“” (Dj 5:19,20)

Ovdje je vidljivo i to da je iza ovog anđela stajao sam Isus koji je ovu zapovijed ‘idite’ već ranije rekao svojim apostolima dok je bio s njima na zemlji (Mt 28:19,20). Tako je Isus preko anđela pomagao apostolima da izvrše svoj zadatak (Dj 12:11). Apostoli su kao Isusovi zastupnici imali pravo da u Isusovo ime postave i druge muževe u službu koju su oni obavljali. Stoga su anđeli mogli stupati u kontakt i sa tim drugim muževima.

Pogledajmo kako je to bilo kad je u pitanju bio učenik Filip. Njega su apostoli zajedno sa još šestoricom muževa postavili za jedan privremeni zadatak kojeg su oni revno izvršili. Vjerojatno je to Filipa, koji je već označen kao osoba koja je ‘na dobrom glasu, puna duha i mudrosti’ (što se očito nije moglo reći za svakog učenika), preporučilo za suradnika apostolima tako da je on vjerojatno učestvovao u poučavanju mnoštva novih učenika koje su se krštavali. Kad je zbog progonstva skupštine u Jeruzalemu bio prisiljen zajedno sa drugom braćom pobjeći u Samariju on je propovijedao i krštavao. Iako se i za druge vjernike kaže da su objavljivali dobru vijest svuda gdje su prolazili, može se lako iz izvještaja vidjeti da je samo Filip mogao činiti čuda kao i apostoli, što ga je razlikovalo od ostalih učenika koji nisu bili ovlašteni za propovjednike (Dj 8:6,7,12,13). Zato nije ni čudno da se od mnoštva učenika ‘Jehovin anđeo obratio samo njemu’ kako bi ga uputio tamo gdje je trebao svjedočiti za Krista. Taj anđeo mu je rekao:

“Ustani i idi prema jugu na put koji se iz Jeruzalema spušta u Gazu!” (Dj 8:26)

Na tom putu je susreo jednog Etiopljanina kojemu je dao temeljito svjedočanstvo nakon čega ga je krstio. Kasnije su ga anđeli uputili u druga mjesta da propovijeda (Dj 8:39,40). Anđeli su surađivali i s apostolom Pavlom kojega su često izbavljali iz opasnosti i prenosili mu objave s neba (Dj 27:23,24).

Sva ova iskustva u kojima su sudjelovali anđeli nam pokazuju da su oni stajali iza apostola i drugih ovlaštenih muževa, preko kojih se trebao izvršiti zadatak propovijedanja i pravljenja učenika. Nemamo nijedan biblijski izvještaj o suradnji anđela i ostalih kršćanskih vjernika koji nisu bili ni apostoli ni propovjednici. Ako je bilo potrebno anđeli su prosljeđivali poruke samo određenim kršćanima tako što su nekim muževima – ‘mladićima i starcima’ omogućili da imaju nadnaravna ‘viđenja i snove’ (Dj 2:17). U tom kontekstu trebamo razumjeti i proročanstvo koje se odnosi na posljednje dane ovog svjetskog poretka u kojem anđeli također imaju zadatak da se ljudima objavi dobra vijest.

Kao što smo već rekli Ivan je u viziji ‘vidio jednog anđela koji nosi vječnu dobru vijest da je objavi onima koji žive na zemlji’ a koja je u sebi nosila poruku da je ‘došao čas suda njegova’ (Ot 14:6,7). Budući da anđeli nikad nisu objavljivali Božje poruke narodima, nego su ih prosljeđivali preko izabranih Božjih proroka, onda bi to trebalo biti slučaj i sa ovom porukom koja sadrži jednu novu vijest s obzirom na kraj ovog svijeta.

Jehovini svjedoci smatraju da se ovaj anđeo već oglasio preko propovjedničke kampanje koju oni provede od 1919. godine. No kako u to možemo povjerovati ako anđeli nisu stupili u kontakt sa nijednim čovjekom ili grupom ljudi kojima bi dali zadatak da tu posebnu vijest objave po cijelom svijetu. Nemamo potvrdu da je itko od članova Zajednice imao nadnaravnu viziju ili snove ili da mu se anđeo osobno obratio. Ako je potkraj 19. i početkom 20.stoljeća bilo potrebno objaviti ‘vječnu dobru vijest’ o tome da je ‘došao čas Božjeg suda’ onda bi anđeo kojeg je Ivan vidio u viziji, trebao stupiti u kontakt sa nekim od ljudi na zemlji (vidi Dj 9:10-12; 10:3,19; 16:9,10; 18:9). No, nitko od ranih muževa, kao što su bili brat Russell, Rutherford, Knorr i drugi, za koje se (bez ikakvih dokaza) tvrdi da su pomazani svetim duhom za Isusove suvladare, nije imao to iskustvo, kao što su ga u prošlosti imali svi vjerni muževi, pa čak i Isus (Iv 1:15,32; 5:31-33,36; 8:13,14,17). Često se to želi tumačiti na način da anđeli to danas ne čine jer je to moguće i bez njih posredstvom svetog duha. Međutim, to nije točno jer znamo da su se pojedinim izabranim muževima osobno obraćali anđeli i nakon što su bili kršteni svetim duhom. Nije bilo nekog drugog načina svjedočenja duhom.

U Bibliji nema izvještaja da je bilo koji čovjek mogao govoriti nešto u Božje ime a da prethodno tu vijest nije čuo preko Božjih anđela. S druge strane, bilo je uvijek onih ljudi koji su tvrdili da su Božji proroci, a koji svoje poruke nisu dobivali preko anđela nego su bile stvar špekulacija i vlastitog uvjerenja. Njih se je moglo poslušati ali ih se moglo i lako razotkriti kad se pokazalo da se nije ispunilo ono što su govorili. To je bio dovoljan razlog da se ustvrdi da Bog to nije rekao, a kamoli da su ti ljudi mogli čuti objavu s neba koju bi proslijedili Božji anđeli. Zato, nikako ne možemo negirati činjenicu da su anđeli uvijek posredovali prorocima Božju riječ osobno ili putem viđenja i snova. Ne možemo tvrditi da oni više to ne čine na taj isti način kakvog su koristili u prošlosti. Takva tvrdnja Watchtowera isključuje metode koje su uvijek vrijedile za anđele, dok se istovremeno smatra kako anđeli neprimjetno objavljuju dobru vijest preko članova Zajednice. Čak nas se pokušava uvjeriti kako nije potrebno čuti glas anđela jer Bog govori preko stranica Biblije. Čak se vjeruje da se neke informacije dobivaju tako što ih posreduju, ne anđeli, nego pomazani kršćani koji su uskrsnuli u nebeski život. Ali kako netko može tvrditi tako nešto ako nije imao nebesku objavu koju bi jasno čuo i vidio u viđenju i snu.

U knjizi 'Tajne nebeskog kraljevstva' se nalazi dovoljno biblijskih argumenata koji pobijaju činjenicu da je došlo do uskrsnuća, a kamoli da bilo tko od vjernih ljudi s neba posreduje neke informacije ovima na zemlji. Kao prvo, nitko na zemlji nema neko svjedočanstvo duha koje bi bilo toliko očito da bi ga se moglo povezati sa nekim anđelom ili uskrsnulim čovjekom koji je zbog toga stupio u kontakt sa njima. Kao drugo, primjer tumačenja izraza ‘veliko mnoštvo’ i njegovo identificiranje je samo po sebi netočno i izvan biblijskog konteksta, da bi ga se moglo pripisati nekoj nebeskoj objavi iza koje bi stajao neki uskrsnuli pomazanik (vidi ‘Otkrivenje’ str 124.odl.17). Netočnih tvrdnji i tumačenja ima dovoljno da ustvrdimo kako anđeli ne djeluju na misaoni sustav onih koji bi njihove poruke trebali objavljivali nama i cijelom svijetu.

S druge strane Jehova iz nekog razloga dozvoljava da svi mi vjerujemo u ono što nije istina, inače bi još odavno to zaustavio. Možda je to zato što će promjene u spoznaji koje će uskoro morati nastupiti biti mnogima velika kušnja i kamen spoticanja koji će ispitati da li svi imamo vjeru u Isusa ili smo se uljuljali u lažnu sigurnost koju daju kršćanske denominacije. Promjene će biti potrebne i po pitanju objavljivanja dobre vijesti kako bi se prihvatilo teokratsko pravilo koje će ponovno doći do izražaja kada Bog preko anđela objavi vijest izabranim ljudima, a koji će tu vijest ‘da je došao čas Božjeg suda’ prenijeti nama i cijelom svijetu.

Zato, kad je u pitanju ‘dan Božjeg suda’ kojeg se najavljuje skoro 2000 godina, onda se dobra vijest u vezi toga mora jednog dana promijeniti. Svako objavljivanje tog dana nema u sebi snagu sve dok on ne nastupi. Anđeoska poruka o tom danu će biti daleko aktualnija i snažnija neposredno prije velike nevolje kada će Bog započeti suditi i rušiti ovaj svjetski religiozni i politički poredak. Toj poruci će se zatim pridružiti objave o padu Babilona Velikog i osudi nad sadašnjim svjetskim poretkom. Tada će objave biti još u ušima onih koji bi pred svojim očima gledali ono što Bog čini. No, danas nakon 100 godina ima jako malo ljudi koji su početkom 20-tog stoljeća čuli isto takve poruke navodnih pomazanika koje su bile samo lažna uzbuna. Sve upućuje na to da su te objave bile preuranjene i da iza njih nisu stajali anđeli, a kamo li samozvani proroci Watchtowera.

Da bi nebeska poruka došla do svih ljudi, Bog će poslati jednog svog anđela sa dobrom viješću po kojoj će se čuti da je ‘došao čas Božjeg suda’ i ‘vrijeme da se sudi mrtvima i da se dade nagrada’ svima koji su vjerno služili Bogu, ali i da se ‘unište oni koji zemlju uništavaju’ (Ot 11:18). Ovdje nije riječ o dobroj vijesti koja se kao takva objavljuje od vremena Isusa i apostola pa sve do sad (Mt 24:14). Riječ je o ‘dobroj vijesti’ koja u sebi nosi pravomoćnu odluku i poruku ‘da je došao čas Božjega suda’. To je ‘dobra vijest’ samo za one ljude na zemlji koji su Bogu po volji (Lk 2:10,13,14). Oni će u to vrijeme biti ‘budni’ s obzirom na događaje po kojima će prepoznati da se ‘Božje Kraljevstvo približilo’ više nego ikada (Mt 10:7; Mk 13:33; Ri 13:11; 1.So 5:6).

Budući da je Isus više puta dao do znanja svojim apostolima da ‘o tom danu i času nitko ne zna’ onda još uvijek nitko nema pravo da ‘objavljivanje godine milosti’ koju je Isus započeo zamijeni sa ‘objavom dana suda’ (Mt 24:36; Dj 1:6; Lk 4:19; Iz 61:2). Za sada ljudi mogu samo znati da će taj dan doći ali ne i da je došao (2.Pe 3:7). Kad taj dan dođe, onda će anđeli tu vijest objaviti preko izabranih muževa. Zato nitko ne može objavljivati svijetu da je došao taj dan jer bi se mogao naći u situaciji u kojoj se nekoliko puta našla cijela Zajednica čiji su čelnici tvrdili da im Bog preko Biblije govori da će kraj nastupiti 1874-te, 1914-te.1915-te, 1920-te, a zatim 1925, dok se kasnije špekuliralo o mogućnosti da se to desi 1975, a najkasnije prije nego izumre naraštaj od 1914.godine, računajući da bi do 1990-tih ti ljudi već mogli imati 80-tak godina što je granica ljudskog vijeka. Sada se vjerojatno špekulira o vremenu od 120 godina po primjeru vremena kojeg je Jehova dao ljudima Noinog vremena što bi značilo da bi kraj mogao nastupiti najkasnije 2034.godine. (Stražarska kula 15.12.2003. str.15 odl.6,7; Probudite se! 22.6.1995. str 8,9).

Međutim, na nama nije da određujemo kada će nastupiti ‘čas Božjeg suda’. Samim tim, treba čekati vrijeme kada će se oglasiti anđeo koji će tu vijest prenijeti na zemlju svim ljudima. On se nije mogao oglasiti 1919. godine jer je od tada do danas prošlo dovoljno vremena koji pobijaju takvu tvrdnju. Čak i u objašnjenju Watchtowera stoji:

”Čas“ suda je kratak period koji uključuje kako objavljivanje tako i izvršenje presuda opisanih u tom proročanstvu. Mi živimo u tom periodu“ (Stražarska kula 1.10.05. str. 23. odl. 14,15).

Koliko traje taj period da bi ga mogli smatrati kratkim? Da li je moguće da ‘mi živimo u tom periodu’ i da on već traje preko 100 godina, odnosno više nego jedan životni vijek čovjeka? Skoro svi oni ljudi koji su mogli čuti tu poruku 1919. godine, su umrli, tako da se nisu ispunile poznate riječi predavanja i istoimene brošurice: ‘Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti’. Očito je onda riječ o poruci koju anđeo još nije proslijedio na zemlju, a koju su čak i naša braća u svojoj revnosti prijevremeno počeli objavljivati kao da je taj ‘dan’ nastupio, a sa njim i ‘Gospodinova prisutnost’. Stoga i dalje vrijedi upozorenje:

"A što se tiče prisutnosti našega Gospodina Isusa Krista i našega skupljanja k njemu, molimo vas, braćo, ne dajte se brzo pokolebati u svom prosuđivanju niti uznemiriti nekom nadahnutom izjavom ni nekom riječju ni nekim navodno našim pismom, o tome da je Jehovin dan već ovdje.“ (2.So 2:1,2)

Mi možemo, dok gledamo da se postepeno ispunjava sve što je prorečeno, govoriti samo to da je ‘blizu veliki dan Jehovin’ te da je ‘blizu vrijeme da se to ispuni’ (Mt 24:33; Sf 1:14; Ot 1:3; 22:10). Dok ne dođe ta objava sa neba nitko ne može s punim uvjerenjem govoriti da je ‘došao čas Božjeg suda’.

Npr. kad je prorok Jeremija prorokovao protiv Babilona, on je najprije govorio da će ‘doći’ vrijeme kad će se to proročanstvo početi ispunjavati. Kad je nastupio taj trenutak Bog je pokrenuo niz situacija koje su dovele do pada Babilona. Iako je objava osude napisana godinama prije, ona se javno obznanila i čula tek kad je taj dan nastupio, a glasi:

"Teško njima, jer je došao dan njihov, vrijeme da budu kažnjeni." (Jr 50:25-27,31; usporedi Ez 7:1-7)

Na sličan način nam i Ivan u Otkrivenju govori i piše o vremenu kad će se ‘doći’ taj trenutak ‘Božjeg suda’. On je prema ovoj viziji vidio da će jednog dana doći anđeo sa ovom porukom za sve ljude. Kad dođe, onda će se po cijelom svijetu čuti glas da je ‘došao čas Božjeg suda’.

Izraz ‘došao je čas Božjega suda’ ukazuje na trenutak kada će Božjom odlukom započet sud. Mi samo znamo da je ‘Bog odredio dan u kojem je naumio suditi svemu svijetu preko čovjeka Isusa Krisat’ (Dj 17:31). Budući da nitko na zemlji ne može znati kada će taj dan započeti, onda će biti potrebno da ga objave anđeli preko nekih izabranih proroka. Taj čas nije došao ni 1914. ni 1919. godine. Tada su naša kršćanska braća mogla govoriti da će doći a ne da je došao taj dan. Prema svemu onome što nam Biblija otkriva, taj dan započinje kada Bog na nebu donese presudu protiv ovog svjetskog poretka i pokrene događaje kojima će započeti velika nevolja. Te poruke o Božjem sudu neće morati objavljivati svi kršćani nego samo oni koji će biti poslani od Boga u ulozi apostola i proroka. Oni odgovaraju viziji koja prikazuje ‘dvojicu svjedoka’ koji će biti ‘poslani’ od anđela da prorokuju 1260 dana. Tu poruku neće dobiti od čovjeka ni od Društva Watch Tower, nego s neba od anđela kao što ju je dobio i apostol Pavle (Ot 11:3,4; Ga 1:12). Ta dvojica 'svjedoka' neće biti članovi niti jedne kršćanske denominacije kao što Ivan Krstitelj i Isus nisu pripadali niti jednoj židovskoj vjerskoj grupi. Moguće je pretpostaviti da čelnici nekih kršćanskih zajednica u njima vide lažne proroke koje ne treba slušati, pogotovo oni čelnici (poput vodećeg tijela JS) koji tvrde da Bog objavljuje svoju Riječ samo preko njih. Pitanje je koga će tada vjernici više slušati, njih ili ovu dvojicu 'svjedoka'?

Izraz ‘svjedok’ se u Bibliji uvijek povezuje sa onima koji su bili očevici nekih događaja iza kojih je stajao Bog, a koje nitko nije mogao pobiti, jer su ti svjedoci to dokazivali raznim čudesnim znacima. Čak je Isus nazvan ‘svjedokom’ jer je svjedočio o tome da mu je Bog govorio i da ga je on pomazao i poslao u službu, što je bilo posvjedočeno raznim čudesnim djelima (Iv 3:11,32; 5:31-37). Apostoli su bili svjedoci svega onoga što je Isus činio i govorio, a njihovo svjedočanstvo je potvrđivano čudesnim djelima (Dj 1:8; 10:39; 13:31; 1.Pe 5:1). U zamjenu za apostola Judu su izabrali učenika Matiju koji je za razliku od drugih učenika mogao poput apostola biti Isusov svjedok koji bi mogao posvjedočiti sve o Isusu, od dana Isusovoga krštenja pa sve do uznesenja (Dj 1:22). I on je poput drugih apostola svoje poslanje posvjedočio čudesnim djelima. Apostol Pavle je mogao biti Isusov svjedok jer ga je u viziji vidio i čuo njegov glas i zapovijed da propovijeda. I on je čineći čudesna djela davao svjedočenje o svom poslanju  (Dj 22:15; 1.Ko 11:23; Ga 1:12). Stoga ova ‘dvojica svjedoka’ moraju biti ovlaštena od Boga na način da osobno čuju glas Isusa ili anđela koji će zastupati Isusa, a koji bi im u viziji dao zapovijed da prorokuju. Svoje ovlaštenje će moći dokazivati na jedini mogući način, a to je uz pomoć Božjih nebeskih anđela koji će učiniti sve što je u njihovoj moći, pa čak i kroz čudesna djela, kako bi oni izvršili svoju službu u tom točno određenom periodu (Ot 11:5,6).

Sjetimo se Isusovog preobraženja pred trojicom apostola. Tada su se apostoli našli u viziji budućnosti kada je Isus došao u svojoj slavi. S Isusom su tada bili Mojsije i Ilija, dvojica proroka. Zanimljivo je da su ova ‘dvojica svjedoka’ prikazana da imaju ‘vlast’ kakvu je imao prorok Ilija i Mojsije (Ot 11:5,6). Zato oni predočavaju ovu dvojicu svjedoka koji će direktno od Isusa primiti ovlaštenje da objavljuju da je došao dan suda. Na nama je da prihvatimo njihovo svjedočenje koje će objavljivati ‘obučeni u kostrijet’, čime predstavljaju i Ivana Krstitelja koji je pozivao narod na pokajanje i krštenje prije nego dođe Isus. Ivan je bio poslan od Boga preko anđela, a bio je obučen u sličnu odjeću kakvu je nosio prorok Ilija (Mt 3:4; 2.Kr 1:8). Ivan je bio ubijen, a Ilija uznesen na nebo. Stoga je moguće da će ova dvojica 'svjedoka' pripremiti put Isusu Kristu koji će uskoro doći u svojoj slavi, nakon čega će biti (simbolično ili doslovno) 'ubijeni', a zatim 'uskrsnuti' i 'podignuti na nebo'. Nakon toga slijedi Isusov dolazak i uspostava Božjeg kraljevstva na zemlji kojeg treba spremno dočekati svaki u svojoj ulozi koja nam je dana. Ako si ovlašten za evangelizatora onda izvršavaj revno svoju službu, a ako nisi, onda objavljuj svoju vjeru riječima i djelima.

Kraj