“... i Jeruzalem će gaziti neznabošci dok se ne završe vremena neznabožaca.“

U proročanstvu o uništenju Jeruzalema Isus spominje da će ‘gadost koja pustoši stajati na svetom mjestu’ što označava ‘gaženje’ s namjerom pustošenja i uništenja ‘sve do istrebljenja’. Taj izraz ‘gaziti’, Isus spominje ponovno i to samo u viziji koju je dao Ivanu u Otkrivenju u kojem je apostolu Ivanu rečeno da će

“... neznabošci (…) gaziti sveti grad četrdeset i dva mjeseca.“ (Ot 11:2)

Četrdeset i dva (42) mjeseca su točno određeno vrijeme u kojem će ‘neznabošci gaziti sveti grad’. Budući da je Isus rekao da su ‘to dani u kojem će se pravda izvršiti’ onda je ‘vrijeme neznabožaca’ točno određeno vrijeme u kojem Jehova svoju ‘pravdu’ u vezi s Jeruzalemom izvršava onako kako je prorekao (Mt 24:22). Da li je onda Isus mislio upravo na taj događaj kojeg je kasnije objavio Ivanu preko jedne vizije? (Mt 24:15; Ot 11:2,7-10; Da 9:24-27). Pogledajmo.

Ono što je Isus prorekao kao znak posljednjih dana kasnije je ponovno objavio Ivanu u apokalipsi tako da možemo Lukino 21.  poglavlje u vizijama promatrati u knjizi Otkrivenje. Naime:

• ako se riječi iz Luke 21:10,11, podudaraju sa Otkrivenjem 6:1-8;                  
• (rat, glad, potresi, pošasti - četiri jahaća apokalipse)
• ako se riječi iz Luke 21:27,  podudaraju sa Otkrivenjem 1:7,
• (Isus dolazi u svojoj nebeskoj slavi sa svojim svetim anđelima)

• onda se i riječi iz Luke 21:24 mogu podudarati sa Otkrivenjem 11:2
• (Jeruzalem gaze neznabošci; vrijeme neznabošca)

Očito su ta dva Isusova proročanstva povezana jer opisuju dva slična događaja u različitim vremenskim terminima: jedan neposredno prije kraja židovskog poretka a drugi neposredno prije kraja cjelokupnog svjetskog poretka. Zanimljivo je da je odmah nakon spominjanja ‘vremena neznabožaca’, Luka prešao na opisivanje nebeskih znakova koji će biti sastavni dio velike nevolje. Naime, nakon opisivanja opsade Jeruzalema i srdžbe koja će se u obliku rata, gladi, smrti i ropstva izliti na židovski narod, odmah u nastavku Isus kaže:

“… i Jeruzalem će gaziti neznabošci dok se ne završe vremena neznabožaca.“

Zatim odmah slijedi opis znakova kraja:

“I bit će znakovi na suncu, mjesecu i zvijezdama, a narode na zemlji obuzet će tjeskoba i osjećaj nemoći (…) i ljudi će tada gubiti svijest od straha i očekivanja onoga što će zadesiti svijet (…) I tada će vidjeti Sina čovječjega kako dolazi u oblaku sa silom i velikom slavom.“ (Lk 21:24-27)

Masno istaknuti tekst stoji odmah nakon opisa kraja židovskog poretka i odmah se nadovezuje na istaknute znakove kraja ovog svjetskog poretka. Jedan od tih znakova opisanih u evanđelju je ‘znak Sina čovječjeg’ koji je također objavljen u Otkrivenju 1:7 gdje se kaže:

“Evo, dolazi s oblacima, i vidjet će ga svako oko, čak i oni koji su ga proboli. I sva će plemena zemaljska proplakati zbog njega.“

Sve nam ovo pokazuje da je Isus svoj opis znakova kraja kasnije objavio u obliku vizija koje su povezane sa Jeruzalemom i neznabošcima. Jeruzalem je oduvijek predstavljao vladavinu Jehove Boga unutar okruženja neznabožačkih nacija tako da je taj grad sam po sebi svet jer ga je Bog posvetio kako bi preko njega uzvisio svoje ime i jer će u njemu ponovo obnoviti svoju vladavinu.

Neki smatraju da je Ivan u Otkrivenju pisao o simboličnom svetom gradu kršćanstva kojeg će gaziti narodi. Međutim, apostol Pavle je rekao: “jer ovdje nemamo grad koji će ostati, nego željno čekamo onaj koji će doći“ (Heb 13:14). Taj grad - kraljevstvo kojeg čekaju je Jeruzalem – centar Božjeg kraljevstva na zemlji koji će biti obučen u nebesku slavu. Do tada on ne postoji kao mjesto Božjeg prijestolja nego samo kao duhovno obilježje Božjeg kraljevstva. Kad Pavle govori o gradu koji pripada nebu i koji će doći onda ne govori o doslovnom silaženju grada na zemlju nego govori o slavi koja će s Isusom doći s neba, a koja će ponovo uzdići Jeruzalem kao grad živog Boga iz kojeg će On preko Isusa vladati svom zemljom (Heb 11:10,16; Ot 21:2). Taj grad je on “izgradio“ u prošlosti i opet će ga sagraditi kako bi u njemu postavio svoje prijestolje (Ps 147:2; 102:16; Iz 62:1-12). Narodi stoga moraju gaziti doslovni grad kako bi prkosili Jehovi i Kristu na način da taj grad prisvoje sebi i svojem uzdizanju do neba. Prisvajanjem Jeruzalema kao centra svoje vladavine, oni će simbolično zauzeti mjesto Boga.

Kad Isus proriče da će Jeruzalem ‘gaziti neznabošci’, onda je očito mislio na gaženje svetog grada koje je bilo aktualno još za vrijeme života njegovih prvih učenika. Taj grad je bio i tada pod nogama neznabožačkih naroda ali se gaženje odnosilo na vrijeme kada su neprijatelji 70. g.n.e. trebali opkoliti grad s ciljem da ga potpuno preuzmu pod svoju vlast i unište njegovu nebesku slavu koju mu je davao Božji hram. Tit vjerojatno nije planirao uništiti Hram. Moguće je samo želio da ga pretvori u poganski; tj. da hram bude posvećen rimskim carevima i rimskim bogovima. Budući da su naišli na otpor oni su grad zajedno s hramom zapalili i razrušili i od njega napravili pustoš.

Kad se nakon tog događaja u Otkrivenju nalazi opis ponovnog gaženja onda je moralo doći do njegove obnove i povratka Izraelaca u svoju domovinu. Godine 1948. je Izrael dobio svoju državu a 1950. godine je proglasio Jeruzalem glavnim gradom čemu se i dalje protivi Viječe sigurnosti UN i Palestinski narod. Takva situacija će vjerojatno prethoditi preuzimanju Jeruzalema pod svjetsku međunarodnu upravu kada će opet doći u situaciju da ga gaze neznabožačke nacije što će se odigrati neposredno prije znaka Sina čovječjeg.

Bog je dva puta dozvolio da se Jeruzalem gazi do uništenja, najprije od strane Babilonaca a zatim Rimljana. Tako nije trebalo biti jer je Bog mogao odustati od uništenja, ukoliko se ispune njegovi uvjeti. Nakon prvog opustošenja je vratio slavu Jeruzalemu  i to nakon sedamdeset godina, ali nakon drugog uništenja Jeruzalema je Izrael stotinama godina bio rasijan među narodima sve dok 1948. godine nije dobio svoju državu. Njegov hram je duhovne prirode i čine ga Isusovi sljedbenici.

Pitanje je da li će Jehova, koji se drži svojih obećanja, dozvoliti ovaj put da Jeruzalem potpuno padne u ruke neznabožaca ili će samo dozvoliti jedno kratko vrijeme gaženja nakon čega će svoju pravdu izvršiti, ne samo nad Izraelom nego i nad svim narodima s ciljem da se svi podlože novoj svjetskoj vladavini u rukama Isusa Krista. Pitanje svjetske vlasti uključuje Jeruzalem koji predstavlja Božju suverenost, tako da je Sotoni u interesu svoju svjetsku vladavinu postaviti upravo u tom gradu čime bi se uzdigao kao bog ovog svijeta. Možda će to uspjeti na kratko za vrijeme gaženja svetog grada čime će se taj grad “gdje je Gospodin bio pribijen na stup“ “u prenesenom smislu zvati Sodoma i Egipat“. To će biti vrijeme kada će dvojica Isusovih svjedoka  javno pred svijetom prorokovati o Kristu koji će doći i obnoviti kraljevstvo u Izraelu (Ot 11:1-8).

1.     a) Prvo ispunjenje

Prvo ispunjenje se odnosilo na zemaljski Jeruzalem koji je u periodu od 609. g. pr.n.e. do 70. g.n.e. bio često pod vlašću nekoliko neznabožačkih nacija. Isus je svoju izjavu o ‘vremenu neznabožaca’ rekao nakon što je opisao opustošenje Jeruzalema od strane "gadosti koja pustoši o kojem je govorio prorok Danijel" (Mt 24:15). Time tu izjavu povezuje s Danijelovim proročanstvom koje kaže:

“… a grad i sveto mjesto uništit će narod jednog vođe koji dolazi. I kraj će tome biti s potopom. I do kraja će biti rat. Pustošenja su ono što je određeno.(…) I na krilu gadosti doći će onaj koji pustoši. I sve do istrebljenja, ono što je određeno izlijevat će se na pustošnika.“ (Da 9:26,27)

Danijel je spomenuo da su "pustošenja ono što je određeno". Ta pustošenja su započela u prvoj fazi napada na Jeruzalem u jesen 66. g.n.e. Tada je rimska vojska stajala na svetom mjestu čime je započelo gaženje Jeruzalema. Da bi izbjegli ‘kraj rata’ kršćani su po Isusovoj zapovjedi pobjegli iz ugroženog područja nakon što se rimska vojska povukla. Da se vojska nije povukla to bi bio kraj za Jeruzalem i za sve njegove stanovnike. To što se rimska vojska povukla je bio dokaz da se Bog umiješao u situaciju kako bi omogućio kršćanima da pobjegnu. Budući da je iz dana u dan prijetila opasnost od uništenja Jeruzalema onda je to izvanredno stanje koje je trajalo tri i po godine bilo uoči gaženja Jeruzalema s kojim je započelo ‘vrijeme neznabožaca’. Njima je dano da započnu i završe svoj vojni pohod na Jeruzalem. Pustošenje je u obliku ‘velike nevolje’ trajalo slijedeće tri i pol godine kada je padom Masade u proljeće 73. godine označen ‘kraj rata’.

Uzmimo u obzir da su Židovi znali da njihov grad stoljećima ugrožavaju neznabožački narodi. Do tada su Babilonci, Medo-Perzijanci, Grci i Rimljani povremeno ugrožavali svetinju i pravo obožavanje s namjerom da gaze Jeruzalem. Gaženje se očito odnosilo na oskvrnuće svetinje i prijetnje uništenjem Božjeg naroda. Zato na ‘gaženje’ trebamo gledati na periodično ugnjetavanje kakvih je bilo, ne samo u periodu izgnanstva nego i poslije izlaska i to od strane neznabožačkih naroda koji su prijetili obnovi Jeruzalema. Ti narodi (127 članica) su pod vladavinom Perzijskog kralja Kserksa I (Ahasver) mogli u jedan dan 473. g. pr.n.e. potpuno uništiti i istrijebiti Židove (Es 3:6,8-15;8:9-13; 9:1). Nakon toga su Grci 168. g. pr.n.e. pod kraljem Antiohom IV pokušali iskorijeniti obožavanje Jehove time što su na velikom oltaru u hramskom svetištu podigli poganski oltar, a hram posvetili svom bogu Zeusu. To je dovelo do rata, a tri godine kasnije je Juda Makabejac ponovno posvetio hram Jehovi Bogu nakon čega je utemeljen ‘praznik posvećenja’ (Iv 10:22). Rim je 63. g. pr.n.e. osvojio Jeruzalem, a 40. g. pr.n.e nad Judejom je postavio neznabožačkog vladara Heroda – Edomca koji je tri godine kasnije osvojio Jeruzalem.

Gaženje od strane Rima je trebalo uslijediti u proljeće 30. g.n.e. ukoliko Židovi prihvate Ješuu (Isusa) za Mesiju. Tada bi Rim pogubio Mesiju koji bi nakon svog uskrsnuća tri i pol godine kasnije u konačnom ratu porazio rimsku vojsku, a sa njom i zadnju zvijer iz Danijelove vizije. No, budući da su Židovi odbacili i pogubili Mesiju nisu mogli doživjeti privremeno gaženje jer je Danijel u svom proročanstvu naveo da će oni (po drugom scenariju) doživjeti napad i rat, dok će sa svršetkom rata njihov grad Jeruzalem doživjeti svoj neslavni kraj i to od same četvrte zvijeri koju Bog nije uništio nego je iskoristio protiv Jeruzalema. Ako je ‘sedamdeset godišnjih tjedana’ bilo ‘određeno vrijeme Jeruzalema’ onda se ono ne uklapa u određena ‘vremena neznabožaca’ koja su započela 40 godina nakon smrti Mesije. To znači da je uništenje Jeruzalema bio samo opcija koja bi se desila ukoliko Jeruzalem odbaci i dade ubiti svog Mesiju. U svakom slučaju se gaženje Jeruzalema moralo desiti tokom velike nevolje tokom druge polovice zadnje sedmice od proljeća 30. do jeseni 33. godine ili nakon odgađanja 40 godina kasnije.

1.     b) Drugo ispunjenje

Isus je napomenuo da će ‘Jeruzalem’ "gaziti neznabošci dok se ne završe vremena neznabožaca" (Lk 21:24b). Nakon što je prorekao kraj židovskog poretka, on je naglo prešao na opis kraja cjelokupnog svjetskog poretka. Tako ova gornja izjava odvaja njegovo proročanstvo na dva vremenska razdoblja:

• prvo razdoblje se odnosi na vrijeme kraja židovskog poretka …  (st. 10-24)
• drugo razdoblje opisuje znakove koji će označiti kraj ovog svjetskog poretka (st. 24b-31)

Zato je zanimljivo zapaziti da je odmah nakon spominjanja određenih ‘vremena neznabožaca’, Luka spomenuo nebeske znakove koji će biti sastavni dio velike nevolje. Međutim, one se nisu desile tokom drugog razdoblja kada je došlo do pustošenja Jeruzalema tako da je nastupio vremenski jaz između dva gaženja, onog koji se desio 70. n.e. i onog kojeg uskoro očekujemo. No, ovo gaženje kojeg očekujemo je ono koje se trebao desiti do završetka prorečenih 70 sedmica, ali se nije desilo zbog pogubljenja Pomazanika od strane poglavara Jeruzalema. Zadnja sedmica u kojoj je Mesija odbačen nije ispunila svoju svrhu, pa će biti ponovljena u budućnosti. Kristovu misiju će obaviti dvojica proroka koji će prorokovati obučeni u kostrijet 1260 dana (pola sedmice ili tri i pol godine).  (Ot 11:3,4).

Da li je Isus bio simbolično obučen u kostrijet u periodu od 3½ godine svoje javne službe? Upravo tako. Kostrijet je u biblijska vremena obično predočavao žaljenje za nekim. Ona je mogla značiti poniznost i kajanje. Isus je više puta pokazao da žali nad ljudima i nad Jeruzalemom. U svom djelovanju je osudio klasu svećenstva i njegovu instituciju kad je rekao:

“Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi! Koliko sam puta htio sakupiti djecu tvoju (…)! A vi niste htjeli.“ (Mt 9:36; 23:37)

Jednom je prilikom čak zaplakao nad Jeruzalemom proričući njegovo potpuno uništenje čime je trebao završiti tadašnji židovski poredak (Mt 24:2; Lk 19:41-44). Budući da kostrijet može značiti poniznost i kajanje zbog grijeha, onda je u Isusovom slučaju vidljivo da je Isus na sebe preuzeo grijehe svijeta što znači da je zaista u prenesenom smislu bio obučen u kostrijet. Nakon njegove smrti i uskrsnuća ostalo je još tri i po godine milosti za Židove. U tom periodu su apostoli također prorokovali ‘obučeni u kostrijet’ tražeći od Židova da se pokaju i spasu od ovog pokvarenog naraštaja (Dj 2:38-40). To se ponovilo i u periodu od prve do druge opsade Jeruzalema kada su kršćani izvan Judeje objavljivali uništenje Jeruzalema u  skladu s Isusovim proročanskim riječima. Isto će se desiti nakon smrti dvojice proroka. Tada će neznabošci zauzeti sveto mjesto s namjerom da ga oskvrne, kao što piše:

“A dvorište koje je izvan hramskog svetišta ostavi i nemoj ga mjeriti, jer je dano neznabošcima. Oni će gaziti sveti grad četrdeset i dva mjeseca.“ (Ot 11:2)

1260 dana (3½ vremena) se odnosi na prvu polovicu sedmice i dani su dvojici proroka, dok se 42 mjeseca (3½ vremena) odnosi na drugu polovicu sedmice koji su dani neznabošcima. 

Na isti način će u to određeno vrijeme Božji sluge pod vodstvom imenovanih zastupnika propovijedati u kostrijeti čime će pokazati svoje žaljenje nad ovim svijetom, a posebno nad židovskim i kršćanskim narodom. Noseći simboličan kostrijet oni će Židove i kršćane pozivati na kajanje prije konačnog kraja ovog svijeta. Time će poput Isusa izraziti svoje žaljenje nad duhovnim Jeruzalemom i njegovim stanovnicima (Ot 11:3; Mt 23:37,38; vidi Da 9:4-19). Isus je nakon toga bio ubijen, a zatim i uskrsnut. Nedugo nakon toga je svetim duhom rođena kršćanska skupština, ili Kristovo kraljevstvo. Takav razvoj događaja će uslijediti nakon 1260 dana proročke aktivnosti povezane s kostrijeti. Naime, nakon 1260 dana, "kad završe svoje svjedočenje, zvijer koja izlazi iz bezdana zaratit će se s njima, pobijedit ih i ubiti" kao što je ubila i Isusa Krista (Ot 11:7; 13:7). Na koji će ih način ubiti? Naravno, ovdje je riječ o simboličnoj smrti. Politička zvijer će jednim zakonskim aktom prouzročiti smrt ili neaktivnost tih Kristovih zastupnika.

To ćemo lakše razumjeti ako uzmimo u obzir jednu misao u kojoj Pavle kaže ‘da je bio živ dok nije bilo zakona, a kad je došla zapovijed, grijeh je oživio, a on je umro’ (Ri 7:8,9). Slično tome, Božji sluge (predstavnici Kristove univerzalne skupštine) će za ovaj svijet biti živi i aktivni dok ne bude ‘odredbe’ ili ‘zakona’ na svjetskoj razini kojim će se njihovo djelo smatrati nezakonitim. Onog trenutka kada svijet donese jedan takav zakon, oni će će umrijeti smrću pobijenih. Zvjer će na takav način ‘ubiti’ ova dva proroka a time i Kristovu skupštinu. Za Božje sluge će ta ‘smrt’ trajati samo "tri i pol dana" jer će Bog prouzročiti promjenu stanja i oživjeti svoje sluge (Ot 11:11a). Nakon oživljavanja oni će ‘stati na noge’ nasuprot svojim neprijateljima jer ih "vrata groba neće moći nadjačati" (Mt 16:18). Budući da će njihovo uskrsnuće označavati podizanje u jedno uzvišeno stanje to bi značilo da će oni oživjeti s novim duhom u sebi a time i s novom ulogom koja će ih predstaviti svijetu kao Kristove zastupnike koji imaju pravo da predstavljaju Kristovu vlast nad zemljom (1.Ko 12:13; Kol 1:18). Nakon toga nastupa oskvrnuće svetog mjesta i gaženje Jeruzalema.

‘Gadost’ koja uzrokuje pustošenje postoji u obliku vojno-političkih kraljeva koji će u bliskoj budućnosti uništiti staro političko-religiozno carstvo Babilona Velikog i zauzeti sveti grad, sveto mjesto Božjeg naroda Izrael, a ujedno i sveto mjesto kršćanstva. To će biti trenutak kada će zvijer i deset kraljeva pokazati svoju mržnju prema Babilonu Velikom i zauzeti sveto mjesto. Bog će to dozvoliti jer se grad "u prenesenom smislu zove Sodoma i Egipat gdje je i Gospodin (naš) bio pribijen na stup" (Ot 11:8). ‘Sodoma’ je sinonim za duhovni blud, a ‘Egipat’ za ropstvo u kojem su se našli pripadnici Božjeg naroda. Time se ukazuje na stanje u kojem se danas nalazi Izrael i kršćanstvo. Božji narod (i tjelesni i duhovni Izrael) je zbog svog otpada od pravog puta postalo sastavni dio ovog svijeta nad kojim u duhovnom pogledu vlada Sotona. Kao sastavni dio svijeta ono će biti sredstvo pomoću kojeg će svjetski vladari pokušati nametnuti svijetu svoju ideju o novom svjetskom poretku u kojem će Božji narod tražiti svoje novo mjesto. Iako će s padom Babilona Velikog sveti grad izgubiti svoje sveto obilježje, ono će u slijedećem periodu biti gaženo s namjerom da se Židovi i kršćani podlože novoj svjetskoj politici u kojoj će trebati primili žig zvjeri.

Pravi kršćani moraju znati da će uskoro Bog izvršiti sud nad kršćanskim poretkom kao što je izvršio sud nad židovskim poretkom. Otpadničko kršćanstvo je izraslo na religiozno-političkoj dominaciji kojeg je Katolička crkva stvorila u Evropi i većem dijelu svijeta. Ona je preuzela vlast nad običnim narodom koji je svoju kršćansku vjeru i nauku pomiješao sa vjerovanjem i obožavanjem poganskih naroda. Vodeći crkveni oci i dostojanstvenici su s vremenom izgubili status ‘sinova kraljevstva’ jer su postali klasa ‘čovjeka bezakonja’ koja od svog nastanka "sjedi u hramu Božjem, prikazujući se bogom" (2.So 2:3,4). Ovaj ‘čovjek’ je nazvan i "sin propasti". To je ime Isus dao apostolu Judi koji ga je izdao. Juda je svoje pouzdanje polagao na nepravedno stečeni novac i na židovski poredak za koji je očito mislio da mora stvoriti svoje političko kraljevstvo. Tako je klasa svećenstva tzv. kršćanstva izvršila djelo izdaje u korist ovozemaljskog kraljevstva i moći koja je proizlazila iz nepravedno stečenog novca (Iv 17:12). Svoje ovozemaljsko kraljevstvo je crkva kroz povijest uzdigla iznad ljudskog kraljevstva. Samim tim je zanemarila Božje kraljevstvo kojeg su kršćani trebali očekivati.

Znamo da je svetinja u gradu Jeruzalemu bila oskvrnjena 66. g.n.e. kada su Rimske legije opkolile grad i počele potkopavati hramske zidove. Iako su židovski kršćani koristili hram za sveto mjesto obožavanja, ono je bilo sveto mjesto i za Židove i njihovu religiju koja se otuđila od pravog Boga. Kad je rimska vojska oskvrnula svetinju tada je istovremeno bila ukinuta žrtva svagdašnja u hramu, ali i slična žrtva koju su prinosili kršćani svojom svetom službom. Njihova žrtva je ukinuta tako što su morali prestati djelovati u Jeruzalemu i Judeji. Tako su jednim događajem bili pogođeni nevjerni Židovi i židovski kršćani. Rimska vojska je u ulozi ‘gadosti’ 66. g.n.e. stajala na ‘svetom mjestu’ kako bi oskvrnula ‘svetinju’. Ta svetinja je nešto ranije izgubila svoj prvobitni status. Bog ju je odbacio. Zato je i dozvolio da Rimljani unište grad i njegov hram zajedno sa njegovim stanovnicima dok je s druge strane sačuvao židovske kršćane koji su svoju službu vršili u dvorištima duhovnog hrama.

Svetinja u gradu, koju će ‘onaj koji pustoši’ gaziti i opustošiti, ne predstavlja neku izdvojenu kršćansku zajednicu nego instituciju iza koje bi trebao stajati Bog, a to su tjelesni Izrael kao nacija (Židovi i prozeliti) i kršćanstvo kao duhovni Izrael (Židovi i prozeliti). Time će politička zvijer i kraljevi svijeta pokušati stati na mjesto Mesije. Gaženjem svetog grada biti će gaženo židovstvo i kršćanstvo, što će pogoditi Božji narod u cjelini. To će biti potrebno kako bi se izvršio sud nad kućom Božjom. Nakon toga slijedi opustošenje institucije kršćanstva zajedno sa svim religioznim sustavima ovog svijeta. Međutim, da bi izbjegli zajednički udes, vjerni članovi Božjeg naroda će simbolično izaći iz ‘grada’ na način kojim će dati do znanja da ne podupiru političke interese novog svjetskog poretka. 

Takvom razvoju događaja će prethoditi rat u kojem će Mihael i njegovi anđeli zbaciti Sotonu s ‘neba’ ili s ‘nebeske gore’ sa koje je vladao svijetom. Nakon toga će se čuti ‘sedma truba’ kojom će se objaviti: "Kraljevska vlast nad svijetom sada pripada Gospodinu našemu i Kristu njegovu…" (Ot 11:11-15). No, kako ćemo mi čuti tu objavu? Da bi je čuli ona mora biti povezana sa jednim dramatičnim događajem koji će nam dati uvid u tu objavu s neba, a koju će dvojica proroka s sigurnošću moći objaviti svijetu. Budući da Sotona svijetom vlada preko Babilona Velikog, onda će pad Babilona biti ujedno i njegov pad s neba, jer će iza toga stajati Bog koji će preko zemaljskih vladara najprije oduzeti vlast a kasnije srušiti i uništiti njegov veliki grad gdje se nalazilo njegovo prijestolje (Da 4:30).

Da bi lakše objasnili kako će to Bog u srca kraljeva dati da izvrše njegovu zamisao, onda će iza takve akcije vjerojatno stajati vojske nebeskih anđela koji će pod vodstvom Mihaela ratovati protiv Sotone time što će ga pobijediti i zauzeti mjesta sa kojih će moći djelovati na političke odluke usmjerujući zemaljske vladare da izvrše napad na religiozno carstvo Babilona Velikog. Kroz cijelu povijest su se dešavale promijene svjetske vlasti iza kojih su stajali nebeski knezovi i njihove vojske. Jedan takav opis možemo naći u Danijelovoj knjizi u kojoj je anđeo rekao Danijelu da je došao da se bori protiv kneza Perzije kako bi njegovo zemaljsko carstvo bilo uništeno i predano Grčkoj kao novoj političkoj svjetskoj sili koju će preuzeti ‘knez Grčke’. No, sada će ovaj rat protiv kneza Babilona biti ujedno i zadnji rat protiv Sotone prije uspostave Kristove vladavine.