Argument 9

Stražarska kula kaže:

“...vjerni rob sastoji od male skupine pomazane braće... Godine 1919, tijekom duhovne obnove, Isus je između njih izabrao zrelu pomazanu braću da budu vjerni i razboriti rob te ih je postavio nad svojim slugama“ (str.22. odl.10,12).

U Stražarskoj kuli od 15.7.2015. na str. 9. točno dvije godine nakon izlaska ovog članka o 'vjernom robu' je rečeno da je do 1970-tih postojalo vrijeme kada je ...

“... Božji narod dobivao upute od Predsjednika Društva a ne od Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka“,

što samo govori da 'rob' (za kojeg se sada smatra da predstavlja Vodeće tijelo) ipak nije postavljen 1919. godine od strane Krista. Zar to nije kontradiktorno? Naime, dvije godine prije ove izjave se ustvrdilo da se vjerni rob sastoji od male skupine pomazane braće koja izravno sudjeluju u pripremanju i dijeljenju duhovne hrane tijekom Kristove prisutnosti, a sada se kaže nešto sasvim suprotno, a to je da ta grupa nije mogla ispunjavati svoju ulogu koju je na sebe preuzeo predsjednik Upravnog odbora čiji su oni bili članovi. Stoga se u ovom novom članku neizravno priznalo da Vodeće tijelo nije postojalo do 1970-tih godina pa je u skladu s tim rečeno:

“Posljednjih je desetljeća (od 1970-te) Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka taj vjerni rob (a ne svi pomazanici).“ (Stražarska kula, 15.7.2013. str. 22,23)

Po ovom novom učenju ostali kršćani koji se smatraju pomazanicima više nisu članovi 'vjernog roba' osim nekoliko njih koji su u sastavu Vodećeg tijela. Kako to da ti navodni pomazanici do sada nisu znali tu činjenicu? Kako su neki od njih, (koji su se od 1931. – 2013. godine pred drugima predstavljali za pomazane suvladare), mogli sa sigurnošću tvrdili da su izabrani u tu skupinu kraljeva, ako su ujedno u to vrijeme sa sigurnošću tvrdili da pripadaju i skupini 'vjernog i razboritog roba', što se pokazalo netočnim? Ako sada velika većina njih ne može više tvrditi da pripadaju skupini 'vjernog roba', kako i dalje mogu sa sigurnošću tvrditi da pripadaju skupini pomazanih kraljeva? Naime, tvrdi se da im sam sveti duh daje nepogrešivo svjedočanstvo kako bi se samo oni prepoznali kao Isusovi suvladari koji će otići na nebo. U Stražarskoj kuli od 1.2.2002. str. 20. st. 8 stoji:

"Kako pomazanici znaju da imaju nebeski poziv? Oni dobivaju nepogrešivo svjedočanstvo svetog duha."

U Stražarskoj kuli od 15.2.2003. str.19,21,22. st.7,18. stoji slijedeće:

"Sveti duh djeluje na duh pomazanika tako što oni u svojoj nutrini osjećaju da se ono što Biblija govori o Jehovinoj duhovnoj djeci odnosi na njih (1. Ivanova 3:2). Božji duh daje im osjećaj da su njegovi sinovi i budi u njima jedinstvenu nadu. Premda će vječni život u kojem će ljudi biti savršeni te okruženi članovima obitelji i prijateljima biti nešto veličanstveno, to nije nada koju su oni dobili od Boga. On putem svog duha u njima budi toliko snažnu nadu u odlazak na nebo da su spremni odreći se svega što ih veže za ljude i život na Zemlji (2. Korinćanima 5:1-5,8; 2. Petrova 1:13,14)."

Sve ovo sada dodatno gubi na uvjerljivosti jer su osjećaji stavljeni ispred razuma. Isus nikad nije apelirao na osjećaje nego na razum i vjeru koju se može dokazivati istinom. Vjera je rezultat svetog duha, a vjerovati u nešto mora biti stvar sigurnosti, a ne stvar osjećaja koji gube na sigurnosti jer je naše srce varljivo (Heb 11:1; Jr 17:9). Navodnim pomazanicima su osjećaji govorili da imaju jedinstvenu ulogu u Božjem naumu - kako sada tako i u budućnosti – sada kao članovi vjernog roba, a u budućnosti kao Isusovi suvladari. No, izgleda da su se po ovom novom učenju u jednoj stvari jako prevarili, a vjerojatno i u obje. Zašto u obje? Zato što se vjeru treba dokazati. Kao što tisuće njih do sada nisu ničim, pa ni Biblijom mogli dokazati da su u članstvu 'vjernog roba', iako su u to do sada i sami vjerovali, tako ničim ne mogu dokazati da su pomazani za Isusove suvladare. Oni i dalje samo vjeruju u tu mogućnost koja im je nametnuta učenjem koje se prihvatilo 1927. godine kada su svi (pomazani ???) članovi zajednice Istraživača Biblije proglašeni 'vjernim i razboritim robom' koja je postavljena nad cijelom Isusovom imovinom. Samim tim su se vidjeli u ulozi pomazanih kraljeva koji će nastaviti upravljati svom Isusovom imovinom nakon Harmagedona. Ako je jedno bilo povezano s drugim, onda gubitkom tog statusa 'upravitelja' (roba), gube i status pomazanih kraljeva. U proteklom razmatranju smo već ustvrdili da će taj status pomazanih suvladara Isus dodijeliti izabranima tek u svom kraljevstvu kad nagradi vjerne robove i postavi ih na te nove i veće dužnosti.

Budući da se takvu vjeru u pomazanje ne može jasno dokazati, onda sve ostaje izvan domene razumskog prihvaćanja. Činjenica je da mnogo toga što se smatra vjerom je u biti lakovjernost i praznovjerje, odnosno spremnost vjerovati u nešto iako za to ne postoji opravdani temelj ili razlog. Lakovjernost se često zasniva na prolaznoj emociji i praznovjerju. To nije dobro utemeljena vjera zato što nema pouzdane osnove za vjerovanje. Netko je rekao da pripadaš klasi 'vjernog roba' i ti si povjerovao bez da si sam sagledao što o tome stvarno piše u Bibliji. Sada to više nije službeno učenje. Isto tako ti je netko rekao da postoji mogućnost da budeš 'pomazan' za Isusovog suvladara i ti si to povjerovao bez da si se suočio sa stvarnim činjenicama o kojima govori Biblija. Zato je sve više onih koji s vremenom počnu vjerovati da su i oni u toj grupi jer misle da im Božji duh to govori kroz Bibliju, ne znajući da se ono što čitaju ne odnosi na izdvojenu klasu nego na sve pravovjerne kršćane. Nisu svjesni da ih je netko krivo uputio i da taj svoj osjećaj ne mogu ničim dokazati. Onaj tko ih je krivo uputio sada ne može nikome osporavati njegovo uvjerenje jer su zanemarili pravo značenje biblijskih stavaka. Biblija ne promiče lakovjernost. Ona zagovara vjeru koja se temelji na dokazima. Apostol Pavao je napisao: ”Sve ispitujte da se u to uvjerite...“ (1.So 5:21).

Kad su kroz navedenu Stražarsku kulu isplivale na vidjelo drugačije činjenice, preko noći su skoro svi navodni pomazanici izgubili status 'vjernog i razboritog roba'. Kako to da je svim pomazanicima Božji duh svjedočio da pripadaju skupini 'vjernog roba' ako se sada tvrdi da mnogi od njih nikad nisu ni pripadali toj skupini? Odgovor se nameće sam po sebi. Navodni 'pomazanici' tvrde samo ono što im se nameće kroz Stražarsku kulu koja je često apelirala na njihove osjećaje jer se te stvari nikad nisu mogle razumski objasniti u kontekstu tradicionalnog učenja Zajednice. No sada Vodeće tijelo apelira na razum tih istih navodnih 'pomazanika' pokušavajući ih uvjeriti da oni više nisu u članstvu 'vjernog roba'. Nakon svega ovoga je teško ikome od navodnih pomazanika vjerovati da su izabrani u sastav Isusove nebeske vlade.

Postavlja se pitanje - kako oni mogu tvrditi da to jasno raspoznaju, a nisu mogli kroz Bibliju jasno raspoznati da u to isto vrijeme nisu bili u sastavu 'vjernog i razboritog roba'. Ako nisu mogli razumjeti i raspoznati te zemaljske stvari u koje su bili direktno ili indirektno uključeni, kako mogu raspoznati nebeske stvari u koje još nitko od ljudi nije uključen? To je isto ono retoričko pitanje koje je Isus postavio Nikodemu:

“Ako [ne razumijete] kad vam govorim o onom što je zemaljsko, kako ćete [razumjeti] ako vam budem govorio o onom što je nebesko?“ (Iv 3:12)

Stoga je kontradiktorno da oni, a posebno članovi Vodećeg tijela, imaju nepogrešivo svjedočanstvo od Boga o nebeskim stvarima, jer tim istim duhom nisu ni prije ni sada razumjeli što im o zemaljskim stvarima govori Božja nepogrešiva riječ.

U svakom slučaju, pokazalo se da riječ i autoritet Vodećeg tijela ima prvenstvenu moć uvjeravanja, a ne sveti duh. To Tijelo je prije svega samo sebe uvjerilo u ideju koju su sami stvorili i u svoju istaknutu ulogu unutar te ideje, po kojoj su samouvjereno tvrdili da ih je Isus kao grupu 1919. godine postavio nad cijelom njegovom imovinom. Sada su bili primorani odbaciti taj univerzalni položaj vladanja, ali su i dalje zadržali učenje da je sud nad kućom Božjom započeo sa žetvom 1914. godine kako bi održali ideju o jedinoj pravoj zajednici kršćana koju oni predvode. Tu sliku će se teško moći bezbolno eliminirati jer bi se time potkopao temelj organizacije Jehovinih svjedoka.

Kao što je sada Vodeće tijelo svojim argumentima apeliralo navodnim pomazanicima na prihvaćanje činjenice da nisu svi oni taj 'vjerni i razboriti rob', tako bi trebao netko apelirati i na njihov razum, odnosno na činjenice koje jasno pokazuju da je Isus svog roba koji će davati hranu ukućanima postavio u službu 33. godine, odnosno u isto vrijeme kao i ostale robove. I ne samo to, činjenice govore da nitko od njih ne može dobiti jasno svjedočanstvo svetog duha da su pomazani za Isusove suvladare. Bibliju su u ovim i nekim drugim stvarima pogrešno interpretirali pa je moguće da je i sveti duh kojim je ona pisana pogrešno shvaćen na način da za sebe tvrde nešto što misle i osjećaju, a što nije u suglasnosti sa Biblijom, a time i sa svetim duhom. Kad se otvorena srca i uma čitaju Kršćanski spisi dobivamo drugačiju i jasniju sliku o mnogim stvarima koje se odnose na Božji narod i Kristovu skupštinu koja je do danas poprimila sva obilježja koja prethode sudu nad kućom Božjom.

ZAKLJUČAK: Iz ovoga istraživanja sam mogao zaključiti da i ovo novo učenje o 'Gospodinovom robu' nema prave argumente koji se mogu potkrijepiti Biblijom i stvarnim činjenicama, jer se sve svodi na to da se Vodećem tijelu, a samim tim i Društvu Watchtower koju oni predvode dade istaknuto mjesto u kršćanskom svijetu. Smatram da takav stav isključivosti treba izbjegavati jer ništa ne dokazuje da je Isus 1919. godine obnovio svoju Skupštinu na temeljima jednog Društva (poduzeća) koje je bilo formirano za štampanje vjerske literature. To Društvo je bilo samo jedno od mnogih biblijskih društava osnovanih sa ciljem da se širi Božja Riječ i evanđelje o Kristu, a ne da se ljude sudi i dijeli na pšenicu i kukolj ili ovce od jaraca. Samo Isus može imati te ovlasti da prosuđuje tko je tko u njegovoj kući tj. njegovom ‘polju’ ili ‘toru’. Zajednica 'Svjedoka' svoju isključivost temelji samo na prispodobi o žetvi, a upravo argumenti koje sam naveo dovode u sumnju da je takva žetva mogla započeti 1914. godine. Jedno od proročanstava Isusa Krista koje to potvrđuje je zapisano u Luki 24:46-48, jer upravo ono dokazuje da žetva nije počela. Naime Isus je rekao svojim učenicima:

“Tako je napisano, da će Krist trpjeti i treći dan ustati iz mrtvih i da će se u njegovo ime po svim narodima propovijedati o pokajanju koje je potrebno za oproštenje grijeha. Počevši od Jeruzalema, vi ćete biti svjedoci toga“.

Počevši od 33. godine, dobra vijest o kraljevstvu, a koja je potekla iz Jeruzalema, propovijedala se u povezanosti s pokajanjem, najprije Židovima, a zatim ostalim narodima. Činjenica je da se do 1914. godine još uvijek nije propovijedala po svim narodima te su Istraživači Biblije i drugi svo do danas nastavili propovijedati kako bi dostigli sve narode. Dok je god omogućeno pokajanje žetva ne može započeti. Ako nije započela žetva, onda Isus još uvijek nije proveo konačno odvajanje te sve stoji onako kako je bilo i prije. Po tim i svim drugim pokazateljima 'žetva' se još nije dogodila, a samim tim ni sud nad kućom Božjom.

Takav zaključak je moguće donijeti jer se oslanja na drugim tumačenjima koja su se prije nekoliko godina korigirali i prebacili iz jednog u drugi vremenski okvir. Prebacivanje u drugi vremenski okvir je već učinjeno s ‘parabolom o ovcama i jarcima’, a također i po pitanju ‘gadost koja pustoši i sjeda na sveto mjesto’, te za pad Babilona Velikog. Za ta tumačenja se mislilo da su se počela ispunjavati početkom 20. stoljeća ali su morala biti prebačena u budućnost u povezanosti sa Božjim konačnim sudom. Sada je i ‘postavljanje Gospodinovog vjernog roba nad Isusovom imovinom’ prebačeno u budućnost. To prebacivanje iz jednog vremenskog okvira u drugo je bilo potrebno napraviti još odavno i po pitanju ‘Kristove prisutnosti u slavi’, ‘suda nad kućom Božjom’ i po pitanju ‘prispodobe o žetvi’ jer su u izravnoj povezanosti sa navedenim proročanstvima koja se trebaju dogoditi u povezanosti sa Isusovim dolaskom.

Isus je još uvijek odsutan i svoju Kuću tj. Skupštinu je predao onim muževima koji su smatrali da na sebe mogu preuzeti odgovornosti koje uključuju duhovno vodstvo i brigu nad onima koji su im dodijeljeni. Isus stoga ima svoje nevidljivo kraljevstvo na Zemlji (Kol 1:13). Njegovo vidljivo i vanjsko obilježje je sačinjeno od svih koji tvrde da su kršćani, kako vjernici tako i oni muževi koji ih predvode u svojim skupštinama ili zajednicama vjernika. Međutim, unutarnje obilježje prave Skupštine čine upravo pravi kršćani koji se kao pšenica još uvijek nalaze među kukoljem.

Lijepo je živjeti u uvjerenju da pripadamo lokalnoj skupštini ili pak jednoj većoj zajednici koja drži do temeljnih duhovnih vrijednosti i Kristovih učenja, ali ne smijemo dozvoliti da se kao pojedinci i cijela Zajednica postavljamo u ulogu sudaca i u tom svojstvu zastupamo ona gledišta kojima se ističe važnost i superiornost nad drugim kršćanskim vjernicima koji pripadaju drugim kršćanskim zajednicama jer “tko si ti da osuđuješ tuđega slugu? Njegov gospodar odlučuje hoće li on stajati ili pasti“ (Rim 14:4). Krist je čak i zlog slugu nazvao svojim slugom i samo on može suditi svojim robovima kojima je dao različite službe unutar Božje kuće. Još uvijek nitko od robova ili upravitelja ne može tvrditi da je Isus došao i da su od njega dobili veće ovlasti. Do tog zaključka su napokon došli i čelnici ove Zajednice tako da ih više ne možemo gledati kao vladare u Božjoj kući kao što smo ih gledali od vremena kada je brat Rutherford preuzeo vodstvo nad Društvom Watchtower, a preko tog Društva i nad svim skupštinama Istraživača Biblije (Jehovinih svjedoka). 

Kao što je poznato, Rutherford je poduzeće Watchtower iskoristio kao sredstvo za upravljanje kršćanskim skupštinama. Budući da su se Istraživači Biblije na neki način poistovjetili sa časopisom Watchtower, onda je Rutherford preko tog Društva preuzeo vlast nad svim skupštinama.

“Objasnio je da je cilj bio da to poduzeće (Watchtower) bude “(vidljivo) sredstvo, instrument, ili kanal kroz koji će se biblijska istina proslijediti Crkvi Božjoj“ (Stražarska kula, 1.svibnja 1921. str.135).

Tako su skupštine Istraživača Biblije po Društvu Watchtower dobile vidljivo obilježje s predsjednikom na čelu, što se nije svidjelo jednom dijelu Istraživača Biblije koji su zadržali svoje izvorno gledište o Kristovoj skupštini po učenju brata Russella koji nije želio kršćane ujarmiti u bilo kakav organizacijski sistem sa centralističkim hijerarhijskim obilježjem. Zbog toga su se mnogi odvojili od tog Društva. O tome čitamo:

“... nakon smrti prvog predsjednika Udruženja Kule stražare, Charlesa Tazea Russela, (neki Istraživaći Biblije) nisu u potpunosti prihvatili duh razvoja s vidljivim instrumentom Jehove Boga pod novim predsjednikom, J. F. Rutherfordom.“  (Svjetska sigurnost, str.44)

Velika većina Istraživača Biblije nije prihvatila da im vođa bude čovjek jer su skupštine po tom novom modelu upravljanja izgubile svoju autonomnost s kojom su bili isključivo vezani uz Krista kao svog vođu. Sada nakon skoro sto godina se mogu analizirati dobre i loše strane ovakvog centralističkog sistema upravljanja kršćanskim skupštinama. Smatram da bi se ovo novo tumačenje, po kojem Gospodinov rob još nije nagrađen većim ovlastima, trebalo iskoristiti za nove promjene kako bi ova Zajednica napustila hijerarhijski sistem upravljanja temeljenom na Društvu Watchtower. To Društvo može imati svoj upravni odbor i predsjednika kao što je imalo i ranije, dok bi kršćanske skupštine imale svoju upravu koja bi se temeljila na izvornoj teokraciji u kojoj je Isus glava svakom muškarcu, a time i svakom nadgledniku skupštine. Tako ćemo imati izvorno kršćansko gledište po kojemu sve imenovane osobe u Kristovoj skupštini služe svojoj braći u svojstvu 'Gospodinovog roba' od kojega se traži da bude vjeran i razborit.

KRAJ