Krist, Sin Božji (2.dio)

 

Ova činjenica se nikako ne smije zanemarit jer ona određuje značenje izraza ‘Sin Božji’ kojeg su u duhu Božjeg izražavanja koristili David, Isus, apostoli i drugi Židovi bez ikakve pomisli na nebesko božansko biće. Da je u ono vrijeme postojalo i doslovno značenje tog naziva, onda bi se o tome raspravljalo, ali u Bibliji nema nikakve naznake i rasprave o tome.

Pogledajmo sličnosti u različitim pojmovnim odnosima koji se spominju u Bibliji:

Bog je taj koji je u svojoj riječi postavio taj odnos između neba i zemlje, između sebe kao ‘Oca’ na nebu i njegovog ‘Sina’ prvorođenca na zemlji koji je trebao biti zastupnik i posrednik neba i zemlje, tako da u to vrijeme na Isusa nitko nije gledao niti je trebao gledati izvan ljudske prirode. Ta slika Sina Božjeg se provlači kroz cijelu Bibliju a posebno u evanđeljima. To se najprije vidi u riječima nekih Isusovih učenika:

“Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.” (Ivan 1:45)

”Nato će mu Natanael: "Učitelju, ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov!” (Ivan 1:49)

• Isus, Sin Josipov - Sin Božji, kralj Izraelov 

“No, neki su govorili: “Pa zar Krist dolazi iz Galileje? Ne kaže li Pismo da Krist dolazi iz potomstva Davidova i iz Betlehema…” (Iv 7:42, 43)

 

Porijeklo Krista, kako kaže Pismo i kako su shvaćali Židovi nije sa neba nego iz Betlehema i nije doslovan potomak Boga nego je svoj početak imao u Davidu kao potomak Davidove obiteljske loze. Stoga je i sam naziv ‘Sin Božji’ u Isusovom slučaju od samog početka bio vezan za čovjeka, a ne za nebesko biće. To vidimo u sljedećim izjavama koje se nadopunjuju:

“Nađosmo, da ovaj (Isus) buni narod naš, da zabranjuje plaćati porez caru, i izdaje se za Krista kralja.” (Luka 23:2)

“Mi imamo zakon, i po zakonu (Isus) mora umrijeti, jer se je gradio Sinom Božjim.” (gradio se bogom, pomazanim kraljem) (Ivan 19:7)

“I odmah je (Savao) po sinagogama propovijedao Isusa, da je on Sin Božji… dokazujući, da je Isus Mesija (Krist).” (Dj 9:20,22)

U ovim izjavama se koriste dva izraza koja se nadopunjuju jer imaju isto značenje u Pismu. Zato su jedni Isusa dovodili u vezu s Kristom, kraljem, a drugi sa Sinom Božjim.

• Krist = Sin Božji (kralj)

Naziv ‘Krist’ je općenit ali kada ga se koristi u kontekstu obećanog kralja, potomka iz Davidove loze, onda je to drugi naziv za ‘Sin Božji’ (prvorođenac) jer su se oba naziva koristila za čovjeka pomazanog za kralja.

• • Krist, kralj - kralj postavljen od Boga
  • Krist, Sin Božji - Sin postavljen od Boga

Kao što smo mogli vidjeti iz Biblije, Krist je po funkciji ljudima njihov kralj, a Bogu Sin i zato se koriste gornja dva izraza koji se nadopunjuju. Kad gledamo povijest poganskih kraljeva onda nitko od njih nije bio ‘Sin Božji’. Taj status nisu imali ni kraljevi desetoplemenskog Izraela niti Herod koji je u vrijeme Isusovog rođenja vladao Jeruzalemom jer nisu ispunjavali osnovne uvjete za tu božansku funkciju, osim onih koje smo do sada naveli, dok je Isus za tu funkciju unaprijed određen pa su mudraci s Istoka došli u Jeruzalem i pitali:

“Gdje je novorođeni kralj židovski…” Kad je to čuo kralj Herod, uplaši se on i s njim sav Jeruzalem. On skupi sve glavare svećeničke i književnike narodne i upita ih, gdje bi se imao roditi Krist.” (Matej 2:1-3)

• Krist - kralj židovski

Ovdje se ne spominje pojam ‘Sin Božji’ ali se podrazumijeva jer se u duhu Pisma veže uz ‘Krista, kralja’.

• Krist < > Kralj židovski < > Sin Božji

Netko bi sad mogao reći da, ako se po Herodovim riječima trebao “roditi Krist”, onda se trebao roditi netko tko je prije rođenja već bio Krist, Sin Božji, no takva argumentacija nema smisla jer bi onda značilo da se po riječima mudraca rodio dječak koji je prije rođenja već bilo ‘Kralj židovski’. Svatko tko čita u duhu Pisma zna što je bilo rečeno tom prilikom jer su svi u mislima imali proročanstva koja su ukazivala na rođenje djeteta koje je unaprijed određeno da bude od Boga pomazan za Kralja pa su svećenici rekli Herodu da se Krist (tj. onaj koji će biti pomazan za Kralja), treba roditi u Betlehemu, zemlji Judinoj jer u proročanstvu Miheja piše:

“... iz tebe ima izaći knez, koji će vladati narodom mojim Izraelom.“ (Mt 2:5,6; Mih 5:2)

Vidjeli smo da su svi kraljevi u Davidovoj lozi indirektno potekli iz Betlehema gdje se nalazio njihov korijen. Međutim, ta linija kraljeva je prekinuta kad su Babilonci zadnjeg kralja Sedeciju svrgnuli s vlasti. Od tada se čekalo novog židovskog kralja koji će obnoviti kraljevstvo u Izraelu, a prema Danijelovom proročanstvu je trebalo proteći točno određeno vrijeme. Vidjeli smo i to da su proroci Jeremija i Ezekiela prorekli dolazak ‘Davida’ tako da je time Mihejevo ranije proročanstvo dobilo na značaju jer se David rodio u Betlehemu, pa je trebao i ovaj drugi tj. veći David izaći i biti rođen u Betlehemu, tako da je ono što je ispunjeno na Ezekielu trebalo imati i završno ispunjenje.

Sve ovo do sada navedeno su povijesni zapisi koji objašnjavaju pojam ‘Sin Božji’ koji se kao takav koristio za Mesiju (Krista, kralja) daleko prije nego je Isus rođen. Ako ovu povijesnu činjenicu zanemarimo ili ne učimo iz povijesti onda smo osuđeni da ponavljamo povijesnu grešku koja je nastala nakon što su se učitelji iz nežidovskih naroda počeli baviti svojim kristologijom temeljenu na Isusovom nebeskom sinovstvu čime su sakrili pravo značenje i ulogu Božjeg Sina koji je izdvojen između zemaljskih sinova Božjih.

Pokušajmo sada vidjeti da li bi se ta njihova kristologija mogla primijeniti u Isusovom slučaju, na način da razmotrimo što su pod pojmom 'Sin Božji' mislili, Bog, anđeli, sam Isus, te njegovi učenici i protivnici.

“Ti ćeš začeti i roditi sina. Nadjeni mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje njegova oca Davida.” (Luka 1:31,32)

Pobornici doslovnog predpostojanja tvrde da je njoj rečeno da će roditi već postojećeg Sina Božjeg. Da li ste tu tvrdnju ili tu misao mogli jasno i nedvosmisleno iščitati u hebrejskom dijelu Biblije ili možda između redaka onoga što je rekao Gabrijel? Što je od sljedeće dvije tvrdnje Marija mogla razumjeti:

• • da će roditi već postojećeg Sina Božjeg koji se trebao transformirali u zametak i na takav način samo proći s neba na zemlju kroz njenu maternicu
• ili
  • da će roditi ljudsko biće kojega će Bog, kad odraste i postane čovjek, postaviti za svog Sina.

To možemo lako zaključiti iz same izjave anđela Gabrijela koji je rekao ono isto što je bilo rečeno i za Ezekiela, a to je da je Isusov otac David a ne Bog jer svako ljudsko biće nastaje od ljudskog oca, tako da je Isus po Josipu i  Mariji Davidov sin kao i Ezekiel.

Usporedimo ovu izjavu anđela Gabrijela sa onom kojom je anđeo prije ovoga najavio rođenje jednog drugog djeteta:

“Gle, rodit će ti se sin;... ime će mu biti Salamun…. On će mi biti Sin (zvat će se Sin Svevišnjega), a ja ću mu biti Otac. Njegov kraljevsko prijestolje utvrdit ću dovijeka nad Izraelom.” (1.Ljet 22:9,10)

U ovoj objavi ne možemo vidjeti niti jednu ključnu razliku sa onom objavom koju je izrekao Gabrijel Mariji.  Razlika je samo u tome što Marija nije još bila u braku s Josipom pa se pitala kako će se to desiti kad vjerojatno još nije sve dogovoreno oko njene udaje. Što joj je rekao anđeo?

”Anđeo joj reče: Sveti Duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zasjeniće te. Zato će onaj što se rodi biti svet, i nazvaće se Sin Božji.“ (Luka 1:35)

Što je Gabrijel rekao i kako ga je Marija mogla razumjeti? Pogledajmo kakav odgovor nalazimo u publikacija Watchtowera:

“... anđeo Gabrijel (je rekao Mariji) da će to dijete biti davno obećani Kralj, koji će vladati zauvijek. Objasnio je da će Bog s neba prenijeti život svog Sina u njenu utrobu. Zato će to dijete biti Božji Sin. (‘Biblija, njena poruka’ 16.pogl.)

Ovaj zaključak nema nikakvog temelja u Bibliji. Gdje to piše da će Bog prenijeti život svog Sina u njenu utrobu? To bi bila reinkarnacija ili rođenje nekog bića u drugom tijelu ili u tijelu druge vrste. Anđeo nije objavio niti objasnio Mariji da će roditi Božjeg utjelovljenog sina jer bi onda rekao: “Onaj što ćeš ga roditi je Božji nebeski Sin.” Zamislimo da joj je rekao da će roditi Boga Jehovu u ljudskom tijelu, a upravo to tvrde neki kršćanski teolozi. Gabrijel ništa od toga nije rekao niti je trebao dodatno objašnjava svoje riječi i Marija ga je razumjela.

Gabrijel je samo rekao da će Božji sveti duh, koji je u Bibliji opisan kao duh stvaranja, prouzročiti začeće tako što će je ‘zasjeniti’. Ona tj. njena maternica je trebala biti pod sjenom ili utjecajem Božjeg stvaralačkom duha. Sjetimo se da je Božji duh lebdio nad površinom zemlje čime je na neki način zasjenio zemlju i prouzročio da iz nje nikne život u raznim oblicima (1.Moj 1:2). Začeće je početak života jednog novog bića. Marija je u tom slučaju mogla znati da je Bog u prošlosti utjecalo na začeće i nastanak nekih ljudi. Čak je znao oživjeti i osposobiti maternicu u ostarjelih žena kako bi na svijet došao onaj koga je odredio. Tako je bilo sa Sarom:

“Vjerom i sama Sara nerotkinja primi silu da zatrudni“ (Heb 11:11)

I oni su se kao i ona pitali kako je to moguće, a Bog je 'silom' svojeg stvaralačkog svetog duha ipak to prouzročio, tako da čudesno začeće iza kojeg stoji Božji sveti duh nije bilo nešto novo za nju, nego samo različito od drugih slučajeva (1.Moj 17:17-19; Suci 13:3-5,24). Zato je povjerovala da Bog može svojim čudom izvršiti začeće bez prisustva oca kako bi rodila svoga sina koji je unaprijed određen. Ovdje nije riječ o samozačeću jer bi se onda rodilo klonirano žensko dijete, nego o začeću po očevom sjemenu pa je za stvaranje čovjeka na takav način nešto što vjernik može povjerovati i prihvatiti. Da bi to lakše prihvatili pitajmo se:

• Kako je na svadbi u Kani nastalo vino ako je u posudi bila samo voda?
• Kako je nastalo muško dijete ako je u maternici bilo samo žensko jajašce?

Riječ je o čudu u kojem je očito Bog stvorio ono čega tu nije bilo kako bi nastalo ono što je trebalo nastati, kako u jednom slučaju vino tako u drugom slučaju dijete. Da bi došlo do začeća muškog djeteta, Bog je morao stvoriti mušku spolnu stanicu sa kromosomima koji su odgovarali Davidovoj obiteljskoj genetici iako je bilo dovoljno stvoriti jedan ‘y’ kromosom i tako pretvoriti Marijin ženski (xx) kromosom u muški (xy). Međutim, ne možemo odbaciti činjenicu da je Isus trebao biti stvarni i prirodni sin Josipov (2.Samuelova 7:12; Djela 13:23). Da bi se to desilo natprirodnim putem, Bog je morao nešto učiniti. Kao što je mogao iz Adamovog tijela uzeti rebro da bi od njega stvorio ženu, tako je mogao iz Josipovog tijela uzeti spermalnu stanicu ili samo ‘y’ kromosom pa čak i stvoriti kopiju tog kromosoma kako bi Marija začela muško dijete bez spolnog čina. Sve su to mogućnosti kojim se Bog mogao poslužiti da bi održao svoju riječ. 

Napomena: Prvim kršćanima je u početku bila nepoznata ova priča o djevičanskom začeću te su Isusa smatrali Josipovim biološkim sinom. O tome kada i zašto je ta priča uvrštena u neka evanđelja možete čitati u članku: “Isus, Josipov i Davidov sin“

Iz ove priče vidimo da anđeo nije ni Josipu rekao da će Marija roditi Božjeg nebeskog sina nego mu je rekao:

“Ona će roditi sina, kojemu ćeš nadjenuti ime Isus.“ (Mt 1:21)

Ovdje ne piše da je Gabrijel rekao Josipu da će Marija roditi ‘svojeg’ niti ‘tvojeg’ (Josipovog) sina pa bi se moglo zaključiti da će taj sin ipak biti njihov i da ga Josip s pravom može smatrati svojim sinom. Zanimljivo je da u jednom starijem sirijskom rukopisu 'Syriac Sinaiticus' iz 4. stoljeća piše:

“Ona će ti roditi sina...“ (st 21) ... “ona mu je rodila sina.“ (st.25)

Zato, kad se Isus rodio, izvještaj ne kaže da je Marija rodila Božjeg sina nego čitamo:

“Ona rodi svojega prvorođenog Sina…” (Luka 2:7)

Marija je rodila svog sina koji je ujedno bio i Josipov sin i nitko u to nije sumnjao. Isusa su nakon njegovog pomazanja nazivali Sinom Božjim iako su znali da je on sin Josipov pa su postojala tri naziva za Isusa:

• Isus, sin Josipov
• Isus, sin Davidov
• Krist, Sin Božji

Bilo bi čudno da je netko od njih mogao pomisliti da je Isusov doslovni otac Bog Jahve, ako je Josipa smatrao njegovim doslovnim ocem. Nemoguće je da jedna osoba ima dva doslovna oca, pa bi o toj dilemi neki stvorili rasprave kojih očito nije bilo, što znači da tada nije ni postojalo gledište koje danas promoviraju neki kršćanski pravci.

Kao što vidimo iz Gabrijelovih riječi Isus se trebao nazvati ‘Sin Božji’. Izraz ‘nazvati’ ili ‘ime će mu biti’ “Sin Svevišnjega” ukazuju na njegov funkcionalni status, a ne na prirodu postojanja tako da taj naziv može imati onaj čovjek kojega je Bog svojim svetim duhom pomazao i učinio svojim prvorođenim Sinom ili postavio za svojeg istaknutog Slugu, o čemu govori cijela Biblija (Djela 3:13). Čak je i Isus, koji je nazvan ‘Sin Božji’, rekao za ljude koji tvore mir:

“... oni će biti nazvani sinovima Božjim.” (Mat 5:9; vidi Rim 9:26)

Ovo je važno za razumijevanje onoga što je anđeo rekao Mariji čija su uvjerenja zasnivala na zemaljskom i ljudskom Mesiji a ne nebeskom i božanskom. Budući da je to bio njen sin ona je u pravom smislu njegova majka koja je trebala osjetiti tu majčinsku ljubav ali i bol koju joj je najavio ostarjeli Šimun, kad bude vidjela svog sina gdje pati i umire (Luka 2;34,35). Tu bol ne bi osjetila kad bi vjerovala da je ona samo poslužila kao inkubator za razvoj tijela u koje će se useliti duša neuništivog božanskog bića. Pitanje je da li bi mogla prihvatiti tu mogućnost inkarnacije i onda se pitati - kako će se potpuna samosvjesna božanska osoba ponašati u tijelu djeteta i kako će se ona prema njemu odnositi? No, ona je to svoje dijete njegovala i odgajala kao i svaka majka te ga je kao svog prvorođenca u skladu sa Zakonom posvetila Bogu, znajući da je to dijete unaprijed određeno za Krista, kralja koji će biti nazvan ‘Sinom Božjim’.

Očito je da je taj naziv imao samo jedno značenje u povezanosti s ljudskim Mesijom (Kristom). U skladu s tim značenjem apostol Pavle je rekao da je Bog po prorocima iznio dobru vijest koja govori:

“... o Sinu svome (Isusu), koji je po sjemenu (grč. 'spermatos') potomak Davidov po tijelu, postavljen za Sina Božjeg ...” (Rim 1:1-4)

Znači, Njegov Sin je prirodni potomak Davidov, a ne prirodni potomak Boga. Kad bi ove riječi primijenili na ‘Izrael’, onda bi Bog u tom slučaju govorio o ‘Sinu svom Izraelu, prirodnom potomku Abrahamovu po tijelu’. Osim toga, u gornjim riječima ne vidimo nikakvu razliku između Isusa i Salamuna jer Biblija za obojicu kaže da su Božji Sinovi po istom obrascu:

• SALAMUN - potomak Davidov po tijelu > postavljen za Sina Božjeg, kralja
• ISUS - potomak Davidov po tijelu > postavljen za Sina Božjeg, kralja

Prema tome, anđeo Gabrijel je Isusovo porijeklo vezao uz Davidovo potomstvo i ukazao da će on biti nazvan ‘Sinom Božjim’ kojim će dobiti status onog prvorođenca koji će zauvijek vladati Izraelom. 

Što je Bog rekao za svog Sina

Netko će reći da Bog ovdje nije rekao da je Isusa postavio za Sina nego da je on njegov Sin. To bi bilo hvatanje za slamku za one koji nemaju nikakve druge čvrste argumente. Ova Božja izjava je sasvim na mjestu jer je Bog slično izjavio za ‘Izrael’ kojeg je unaprijed odredio i u svoje vrijeme stvorio tj. rodio i učinio svojim Sinom rekavši:

“Izrael je moj sin prvorođeni” (2.Mo 4:22)

Bog je nešto slično rekao za Isusa pred trojicom apostola:

“Ovo je moj Sin…” (Mt 17:5)

Matej piše da je to rekao prisutnima i prilikom krštenja, ali izvještaj iz paralelnog Lukina evanđelja kaže da se Bog tom prilikom obratio samo Isusu:

“Ti si Sin moj, ljubljeni, ti si mi po volji!” (Luka 3:22)

Izraz ‘ljubljeni’ ima isto kontekstualno značenje kao ‘jedini’, ‘jedinac’ ili ‘jedinorođeni’. Neki roditelji također znaju reći jednom od svoje djece koje im je najviše priraslo srcu: “Ti si moj jedinac (ili 'ljubljeni sin')“. Isus je kao i svaki Izraelac spadao među Božje sinove. No ova izjava: “Ti si sin moj, ljubljeni…” upućena direktno Isusu od samog Boga je potvrda njemu da je tom prilikom postao nešto više od ostalih Izraelaca (sinova Božjih), odnosno da je izdvojen između svoje braće i posvećen za istaknutog ‘Božjeg sina’ - prvorođenca (Luka 2:23; Ivan 10:36).

Ova izjava ima smisla samo ako je Isus bio čovjek koji je prihvatio svoju ulogu i bio spreman umrijeti u skladu sa Božjom voljom. Zato ona nikako ne dokazuje da je Isus doslovno nebeski sin i božansko biće koje je prvo stvoreno ili bukvalno rođeno i proizašlo iz Božjeg tijela, jer je ovo rečeno, ne prije, nego neposredno nakon što je Isus posvećen i duhovno ‘rođen od Boga’ čime je 'izašao od Boga' te postavljen za ‘Sina’ činom pomazanja. Dobiti takvu čast i odgovornost nije mala stvar i Sotona je odmah pokušao Isusa navesti da dokaže svoju ulogu Sina i da iskuša samog Boga kako bi provjerio da li Bog zaista stoji uz njega.

Prisutni koji su doživjeti i čuli glas s neba koji je za Isusa rekao:

“Ovo je moj Sin”

… su samo dobili potvrdu od Boga da ga je postavio za svog Sina kojeg su oni čekali. Bog je takvu izjavu mogao reći, i za Davida i za Salamuna koje je jednog za drugim postavio za svog prvorođenog Sina, bez da takva izjava ukazuje na njihovo predpostojanje kao božanskih bića. Zato su hebrejski spisi jasno i nedvosmisleno kroz proročanstva i predslike najavili zadnjeg Krista, Sina Božjeg kao čovjeka, a ne kao nebesko božanstvo.

Kao što Pismo svjedoči meni i svakome tko prihvaća Božje svjedočanstvo, Bog je čovjeka iz Davidove loze učinio svojim ‘Sinom’, a ne nekog od svojih nebeskih sinova (anđela) pa apostol Pavle to potvrđuje kada kaže:

“Jer kome od anđela reče kad: "Ti si Sin moj, ja te danas rodih"? I opet: "Ja ću mu (od tog dana) biti Otac, i on će mi biti Sin." (Hebrejima 1:5)

Pavle ovdje citira riječi koje je Bog uputio svojem Sinu Salamunu, a koje su svoju konačnu primjenu imale na Isusu. Ovdje jasno kaže da Bog nikad nije nikome od anđela kao nebeskih ‘sinova Božjih’ rekao da ga je rodio i postavio za Sina (prvorođenca) već je tu čast dao čovjeku, privremeno Salamunu i drugim Davidovim sinovima, a na kraju Isusu u trajno vlasništvo. Na neki način je Bog rekao Isusu kad ga je pomazao i posvetio:

“Od danas si moj Sin”.

No, u Božjim očima su počeci njegovog Sina ‘od vječnih vremena’ kada je Bog još prije nastanka svijeta po Adamu, naumio preko njega spasiti ono što je Adam izgubio tako da je njegov početak u božanskoj i proročanskoj ‘Riječi’ (Ivan 1:1).

Isusov početak

Ovdje vidimo da je Jošua (Isus) kao čovjek potekao iz Betlehema, a kao Krist, Sin Božji sa Neba, zatim da je kao kralj preko svog oca Josipa potekao od Davida, a kao Sin Božji  od Boga, Oca, te je Davidov genom (DNK zapis, riječ) odredio njegovo rodoslovlje po tijelu, a Božja 'Riječ' je od samog početka odredila njegovu mesijansku ulogu. Božja (proročanska) riječ se tako po svetom duhu utjelovila i pojavila u Isusovom tijelu i kao takva bila vidljivo očitovanje onoga što su Mojsije i Proroci pisali o njemu. Jedini način da Isus sebe dovede u vezu sa mesijanskom ulogom Sina koja je određena i uvjetovana od Boga je da kaže da je on 'kruh koji je sišao s neba' (Ivan 6:41,42,51,58).

Samim tim što je Pavle u Hebrejima 1:5, primijenio na Isusa riječi iz 2. Psalma koje su svoju primjenu imale najprije na Salamunu - ‘Sinu Božjem’, govori da je za njega i druge vjernike Isus bio samo čovjek kojeg je Bog prije njegovog rođenja ‘izabrao’ tako što je izabrao obiteljsku lozu iz koje će ‘izniknuti’ i činom pomazanja ga postavio za svog ‘Sina’ tj. u povlašten i najprisniji odnos kojeg čovjek može imati u zajedništvu sa Bogom koji je tog dana Isusu postao Otac u posebnom duhovnom smislu (Ps 2:7; 2.Dan 7:14).

Opet naglašavam da ni Pavle (kao ni Isus) nije nikad iskoristio bilo koji biblijski stavak koji se odnosio na nebeske ‘sinove Božje’ kako bi ga primijenio na Krista. I što onda možemo zaključiti iz Pavlovih riječi? Pa upravo ono što su vidjeli proroci u vizijama. Naime, niti jedan od nebeskih sinova (anđela) nije doživio da mu Bog kaže: “Ti si moj Sin”, tako da u nebeskoj hijerarhiji nitko nije izdvojen i postavljen na prvo mjesto da bude ‘Sin prvorođenac’, kao što je to učinjeno sa čovjekom u zemaljskoj hijerarhiji. Na nebu uz Božje prijestolje imamo 24 prijestolja tako da Mihael nije jedan i jedini prvi anđeo (arhanđeo) nego, kako stoji napisano, “jedan od najviših knezova” ili ‘jedan od arhanđela’ (Da 12:1). Iz ovog možemo naslutiti da se je prije postanka svijeta vjerojatno jedan od najviših knezova (arhanđela) pokušao nametnuti iznad svih sinova Božjih kao prvi Sin, što je uspio odvajanjem od nebeskog ustrojstva ali samo kao vođa anđela koji su ga slijedili. No, na nebu među nebeskim sinovima Božjim i dalje nema prvog Sina, ali vidimo da je Bog takvu čast dao čovjeku kojega je taj otpali anđeo pokušao obezvrijediti od samog stvaranja. Tako je Bog ovim činom ponizio Sotonu stavivši ga pod noge čovjeku što je bio najjači udarac Sotoni, udarac u glavu s kojim ga je pravno i moralno zbacio s položaja. Ujedno je Bog čovjeka uzdigao na ono mjesto koje mu je namijenio prilikom stvaranja Adama.

Biti izdvojen i nazvan ‘Sin’ ili ‘prvorođenac’ je najviše ‘ime’ (autoritet) kojeg netko može dobiti od Boga pa je samim tim taj autoritet kojeg ima jedan čovjek veći od autoriteta bilo kojeg nebeskog sina Božjeg. Svaki od arhanđela ima vlast samo nad jednom vojskom anđela koja mu je dodijeljena od Boga. Prvo mjesto na Nebu ima sam Bog Jahve za kojega se koristi titula “Bog nad vojskama” (...). Nigdje ne piše da je netko drugi postavljen nad vojskama. Svaka vojska anđela ima svog arhanđela koji je postavljen samo nad jednom vojskom, a Bog se po svom jedinstvenom položaju nalazi nad svim tim arhanđelima i njihovim vojskama. Zato u proročkim vizijama ne vidimo nikog osim Boga na prijestolju oko kojega stoje organizirane veće i manje grupe anđela. Sina vidimo tek nakon što je taj čovjek Isus podignut i doveden na nebo, ali samo privremeno do vremena obnove jer on mora sići i vladati zemljom (Da 7:13,14; Djela 3:21). Iako će biti na zemlji on će i dalje biti prvi do Oca sve dok ne preda svoju vlast Bogu (1.Kor 15:25-28).

• Primjer: U Rimu je Cezar mogao imao svoj senat i generale po cijelom carstvu i nitko od tih istaknutih članova rimske vlasti i generala nije bio prvi do cara jer su bili izjednačeni s ostalim iz grupe senatora i generala. Cezar je preko njih vladao svojim velikim carstvom. Može se desiti da se netko od njih pokušao nametnuti iznad drugih i postane odmetnuti general koji sa svojom vojskom prisvoji neke rimske provincije. Rim je imao provinciju Judeju u kojoj su bile postavljene rimske legije koje je predvodio jedan od izabranih generala koji se uspješno suprotstavljao napadima odmetnutog generala. Zamislimo sada situaciju gdje Cezar jednog Židova iz Davidove kraljevske loze dovede u Rim i učini ga svojim Sinom koji će u njegovo ime vladati kao vazalni kralj Izraela. Taj židovski kralj po svojoj vladalačkoj funkciji ima puno veće ovlasti od bilo kojeg generala i člana rimskog senata. Budući da je samo Cezar veći od njega onda on kao kralj ima vlast i nad onim rimskim generalom koji je određen da mu sa svojom vojskom pomaže u provođenju reda i mira u kraljevstvu Izrael.

Tako i Isus, iako čovjek, on kao ‘Sin’ prvorođenac ima puno veće ‘ime’ ili autoritet nad ljudima od nebeskih arhanđela. Iako nije postavljen da vlada nebeskom upravom, on kao ‘Sin’ prvorođenac ima vlast nad velikom vojskom anđela koje predvodi arhanđeo Mihael, jedan od ‘sinova Božjih’ koji je postavljen nad Božjim narodom, a koji mu je očito dodijeljen da mu pomaže i služi sa svojom vojskom anđela koji su samim tim i Isusovi anđeli. Zato u Bibliji imamo izraz ‘Mihael i njegovi anđeli’ i izraz ‘Isus sa svojim anđelima’ bez da se radi o jednoj te istoj osobi (Matej 16:27; Otk 12:7).

”Isus je čuo da su ga izbacili. Našao ga je i upitao: Vjeruješ li ti u Sina Božjeg? Čovjek je odgovorio: A ko je taj, gospodine, da vjerujem u njega? Isus mu je rekao: Vidio si ga. To [sam ja] onaj koji govori s tobom. “ (Ivan 9:35-37)

Sasvim je razumljivo da je Isus za sebe govorio da je ‘Sin Božji’ jer je od Boga čuo i bio osvjedočen da je kao Sin čovječji prilikom pomazanja bio “proglašen Sinom Božjim” i “učinjen Gospodinom i Kristom” (Dj 2:36; Rim 1:4). Tako kažu apostoli čija je riječ vjerodostojna. Da li ima smisla reći da je Sin Božji proglašen Sinom Božjim ili postavljen za Sina Božjeg? Naravno da ne. To se u duhu Pisma može reći samo za čovjeka. Proglasiti Isusa ‘Sinom Božjim’ je značilo proglasiti ga pomazanim kraljem, kao što danas ljudi proglase nekog čovjeka ‘Sinom domovine’ (koja ga je rodila). Sjetimo se što je rečeno u Izaiji 9:6, za onoga koga Bog unaprijed najavljuje kao moćnog spasitelja i kralja svog naroda:

“Sina smo dobili”

Zato je ovaj izliječeni čovjek povjerovao da je Isus taj Mesija ili Sin Božji preko kojega Bog čini čuda izlječenja, bez da je pomislio da je Isus božansko biće. Oni koji su ga prihvatili kao takvog vjerovali su u njega kao Božje sredstvo spasenja, a ne kao božanstvo. Bog je i u prošlosti među Izraelcima podizao proroke, Suce i kraljeve preko kojih je činio čuda te izbavljao pojedince i cijeli narod. 

U jednoj drugoj prilici je Isus rekao svojim apostolima:

“Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.“ (Matej 16:20)

Zašto je Isus ovdje koristio samo izraz 'Krist', a ne 'Sin Božji'? Naime, da su Židovi čekali doslovnog (nebeskog) sina Božjeg koji je trebao postati Krist (Mesija), onda bi Isus tražio da nikome ne govore da je on taj 'sin Božji'. No, on je koristio izraz 'Krist' koji podrazumijeva da se radi o istaknutom čovjeku – Pomazaniku, kojeg su oni čekali. Taj Pomazanik je prema židovskom shvaćanju zauzimao prvo mjesto između svoje braće (sinova Božjih), tako da je Isus za sebe koristio izraz 'Krist' kao sinonim za čovjeka postavljenog za istaknutog 'Sina Božjeg'.

Da li su onda Isusovi učenici za njega ikad govorili da je on nebeski Sin Božji (božanstvo)? Što možemo saznati iz evanđelja u kojem nalazimo nekoliko njihovih izjava? Pogledajmo:

“Kad su se popeli u čamac, vjetar utihnu, a oni u čamcu se pokloniše Isusu, govoreći: ‘Ti si zaista Sin Božji’“ (Matej 14:32-33)

“Tada ih on upita: A šta vi kažete, ko sam ja? Simon Petar mu odgovori: Ti si Krist, Sin Boga živoga. Blago tebi, Šimune, sine Jonin, reče mu Isus, jer ti to nije objavio čovjek, nego moj Otac, koji je na nebesima’“ (Matej 16:13-18)

Već smo vidjeli zbog čega su ga njegovi učenici smatrali i nazivali ‘Sinom Božjim’ budući da su očekivali onog koji će biti pomazan za tu funkciju, a ne onog koji je prvi stvoren ili doslovno rođen kao nebeski Sin. Čuda koja je činio su bila potrebna da bi ga poistovjetili s Mojsijem kojega narod također ne bi mogao prihvatiti kao 'čovjeka (Sina) Božjeg' niti ga slušati da Bog preko njega nije činio čuda. Zato treba iz njihovog kuta gledati na Isusa kojeg su prihvatili za tog Mesiju (Krista). Da bi to dodatno razjasnili usporedimo Mateja 16:13-18, sa Markovim izvještajem u kojem stoji:

“On ih upita dalje: "A za koga me vi držite?" Petar mu odgovori: "Ti si Krist." (Marko 8:29)

Što primjećujemo? Marko u svom izvještaju ne spominje izraz ‘Sin Božji’ nego samo: “ti si Krist (Pomazanik)”. Izraz ‘Krist’ se među Židovima uvijek koristio za onog čovjeka kojeg je Bog pomazao za svog slugu. Budući da je ovdje riječ o pomazanom kralju iz Davidove loze za čijeg je nasljednika Bog rekao (prema 2.Sam 7:14) da će mu biti ‘Sin’ onda se podrazumijeva da je onaj tko je od Boga postavljen za kralja, ne samo Krist (Pomazanik) nego ujedno i ‘Božji Sin’ po duhovnoj funkciji (kao i Salamun), pa je Matej u svom evanđelju nadopunio Petrove riječi sa “Krist, Sin Božji”, dok je za Marka bilo dovoljno reći za Isusa da je ‘Krist’ (Pomazanik) što samo po sebi određuje značenje naziva ‘Sin Božji’ kojeg je mogao nositi pomazani čovjek, kralj. 

Da je Mesija trebao biti nebesko božanstvo onda bi pojam ‘Sin Božji’ određivao značenje izraza ‘Krist’, ali to nije slučaj jer bi onda svi pomazanici bili božanska bića. Iako su po pomazanju svetim duhom i drugi nazvani ‘sinovima Božjim’, u slučaju Isusa se u nazivu Krist, Sin Božji podrazumijevalo nešto više, odnosno da se radi o onome koji je od sve Božje djece i od svih pomazanika učinjen prvim Sinom i prvim nasljednikom Božjeg kraljevstva u skladu sa riječima:

“A kad smo djeca (Božja - Isusova braća po jednom Ocu) i našljednici smo: našljednici dakle Božiji, a sunašljednici Kristovi…” (Rim 8:17; Heb 2:11)

Jedan od apostola je bio i Toma. Znamo da je on prihvatio Isusa za Krista (Mesiju). Budući da je bio sumnjičav trebao je imati čvrste dokaze kako bi povjerovao u sve što je vezano za njega. Međutim na kraju ipak nije mogao povjerovati u Isusovo uskrsnuće bez da se ne uvjeri svojim očima. Nije čak vjerovao svojim najbliskijim suradnicima. Ako je bio sumnjičav po pitanju uskrsnuća, kako je onda prije toga mogao bez nekog dokaza povjerovati u Isusovo nebesko postojanje i rođenje putem djevičanskog začeća koje se nije moglo ničim dokazati i potvrditi Pismom? Da je vjerovao u Isusovo predpostojanje onda bi u tom slučaju uskrsnuće bio sasvim očekivani događaj i ništa neobično za Isusa koga je Bog transformirao u zametak i oživio u maternici žene. Ako je vjerovao da ga je Bog prenio u ljudsko tijelo onda je mogao očekivati da će ga u slučaju smrti tijela opet prenijeti i oživjeti u nebeskom tijelu. No, on to očito nije očekivao. Što onda možemo zaključiti iz Tomine sumnje?

Takvu sumnju je mogao pokazati samo ako je vjerovao da je Isus bio samo čovjek, unaprijed najavljen i izabran za Davidovog nasljednika kojega je Bog pomazao i postavio za svog Sina kojega je poslao u svijet. Smrt takvog Pomazanika, od kojega se očekivalo da preuzme vlast i obnovi kraljevstvo Izraela, je za njega bila žalosna stvarnost koju može doživjeti samo čovjek, pa čak i onaj koji je pomazan i učinjen Sinom Božjim. Uskrsnuće je bila nova stvarnost, pa su apostoli uskrsnuće u život objavljivali na primjeru Isusovog uskrsnuća (Djela 4:2).

”Tada mu je Đavo rekao: Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane hljeb…“ „…Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje…“ (Luka 4:3.9)

”A i demoni su izlazili iz mnogih, vičući: Ti si Krist, Sin Božji“ (Luka 4:41)

Kao što je Bog pred drugima rekao da je Isus njegov Sin tek nakon što ga je činom pomazanja postavio za Sina, tako su Sotona i demoni to rekli za Isusa tek nakon tog čina, ali ni oni nisu time aludirali na njegovo nebesko božanstvo. Čak su demoni naglasili da je riječ o Kristu (Pomazaniku) što određuje značenje njihove izjave. Zato je Luka u svom izvještaju napisao da su demoni …

“... znali da je on Krist (Pomazanik)” (Luka 4:41)

Luka je (kao i Marko) u svojoj napomeni izostavio izraz ‘sin Božji’ jer se podrazumijevalo da je onaj čovjek koji je svetim duhom pomazan za kralja, ujedno tim činom proglašen ‘Sinom Božjim’ i to je ono što su demoni tvrdili jer su znali da je on od Boga postavljen iznad njih i da se tom čovjeku moraju pokoravati. Nitko se od demona nije mogao suprotstaviti Isusu jer su znali da je u njemu duh Božji zbog kojeg je imao vlast nad njima, kao što je i Mojsije imao vlast nad njima i njhovim svećenicima preko kojih su činili čuda. Kad je Sotona rekao Isusu: “Ako si sin Božji…”, onda mu je to pitanje postavio jer je znao da mu se prije 40 dana Bog prilikom krštenja obratio i rekao kao i Salamunu:  

“Ti si Sin moj…”

Sotona nije aludirao na njegovo božanstvo nego na njegovu funkciju koju je kao čovjek dobio od Boga. Zato ga je kušao tek nakon što ga je Bog postavio za svog ‘Sina’ kojemu je dao ovlaštenje da čini velika djela (čuda). Isus do tada nije učinio ni jedno čudo pa ga je Sotona želio izazvati da to učini kako bi Isus sebi dokazao da je od sada zaista funkcionalno Sin Božji i da je Bog s njim, na način da navede Boga na djelovanje kako bi mu Bog po njegovom zahtjevu pretvorio kamen u kruh i poslao mu anđela da ne pogine nakon skoka s visine. To bi bio dokaz da je Bog zaista s njim. Isus nije želio iskušavati Boga jer je bio siguran da je Bog s njim u skladu s odredbama ‘saveza za kraljevstvo’ koje je Bog sklopio s njim, najvjerojatnije nakon krštenja kada ga je Božji duh vodio 40 dana u pustinji.

Treba uzeti u obzir da Isus daje Sotoni odgovor u kojem sebe poistovjećuje s “čovjekom” koji ovisi “o svakoj Božjoj riječi” i čovjekom koji ‘ne želi kušati svog Boga’ kojega ljubi i poštuje. Sotona je znao da je on samo čovjek pa mu nije mogao prigovoriti i reći: “Zašto se poistovjećuješ s čovjekom kad ti nisi čovjek”.

Osim toga, da je Isus bio božansko biće koje je samo privremeno uzelo lik čovjeka nakon čega se trebao vratiti na nebo, onda je to podrazumijevalo da je unaprijed osuđen svaki pokušaj da ga se navede na nešto što je ispod njegovog dostojanstva. Naime, ako je on po prirodi bio jedinstveno biće poput Boga kojemu je pripadalo sve što je stvoreno onda mu Sotona ne bi nudio sva kraljevstva svijeta jer se tako nešto kroz povijest nudilo samo smrtnim ljudima koji su uz njegovu pomoć pokorili mnoge kraljeve i postali vladari svijeta sve dok ih Bog nije srušio. To samo pokazuje da ga je i Sotona smatrao smrtnim čovjekom koji bi mogao posegnuti za ljudskom slavom kojom su težili pojedini ljudi.

Što su o Isusu govorili protivnici

”Siđi sa krsta ako si Sin Božji.“ (Matej 27:40)

Kao što je Sotona rekao: “Ako si Sin Božji…” nek Bog pošalje anđele da te sačuvaju od smrti, tako i ovi rugači traže da dokaže da ga Bog može spasiti od smrti. Oni su smatrali da čovjek koji tvrdi da ga je Bog postavio za svog ‘Sina’ a time i za njihovog kralja, mora imati Božju zaštitu anđela kao što su imali i Božji sluge u prošlosti (David, Danijel i njegova tri prijatelja, Jeremija, Ilija itd.) pogotovo zato što pravi Mesija (Krist) po njihovom gledištu nije mogao biti pribijen na stup sramote i prokletstva kao zločinac i bogohulnik. Bili su pod utjecajem farizeja koji su tvrdili da je on svoja čuda vršio uz pomoć vladara demona a ne uz Božju pomoć čime su aludirali da je on ‘sin Sotonin’ a ne ‘sin Božji’. Apostol Pavle je za jednog vračara rekao da je ‘sin Đavolji’ bez da je taj izraz ukazivao na doslovno i bukvalno rođenje od Sotone, kojeg je Isus smatrao ‘ocem’ zlih ljudi (Dj 13:10; Iv 8:44; 1.Iv 3:8-10). Zato nitko od njih nije Isusa mogao dovoditi u vezu s nebeskim božanstvom jer su izraz ‘Sin’ koristili u prenesenom smislu, a ne doslovnom.

Poput njih rugali su mu se i tadašnji svećenici, učitelji zakona i starješine:

”Uzda se u Boga, pa neka ga on sada izbavi ako ga želi. Jer, govorio je: ‘Ja sam Sin Božji.’“ (Matej 27:43)

Čak ni vjerski poglavari i starješine koji su mu se rugali nisu rekli da je on za sebe tvrdio da je božanstvo nego čovjek kao i svaki drugi koji vjeruje Bogu jer su govorili:

“Uzda se u Boga pa nek ga On izbavi”,

... čime nisu dovodili u pitanje njegovu božansku sposobnost da se sam izbavi nego njegovu pravednost zbog koje bi, da je kao ‘sin čovječji’ postavljen za Sina Božjeg (tj. za Krista), mogao biti spašen od Boga u kojega se uzda.

Da su oni smatrali da samo nebesko biće koje je prvo do Boga može biti Krist, Sin Božji, onda bi tražili od Isusa dokaz svog božanstva i svoje moći, a ne Božje moći nad njim. Samim tim Isus nije nikad bio doveden u situaciju da se pravda kako se on privremeno odrekao svoje božanske moći i da kao čovjek ovisi samo o zaštiti i pomoći anđela.

Prema tome, nitko od Isusovih protivnika nije u nazivu “Sin Božji’ vidio božansko inkarnirano biće nego čovjeka koji se po njima samoinicijativno ‘proglasio sinom Božjim’ bez da im je ponudio znak ili dokaz kojeg su oni tražili od Mesije. On se nije ni na sudu odrekao činjenice da je Krist, Sin Božji čak i onda kad mu je prijetila smrtna kazna pa su Židovi rekli Pilatu:

“Mi imamo zakon i po našem zakonu on treba da umre, jer je za sebe tvrdio da je Božji Sin” (“jer se je gradio Sinom Božjim”) (Ivan 19:7)

Uzmimo u obzir da farizeji nisu nikako mogli Isusa optužiti za ono što nije tvrdio, a nije tvrdio da je Bog ili nebesko božanstvo nego samo Krist, ‘Sin Božji’ i oni su to razumjeli. Prije nego su ga osudili za hulu, oni su imali svoj stav o tome tko se može predstavljati za Sina Božjeg, jer su u svojoj nedavnoj prošlosti imali neke koji su se tako predstavljali i povukli druge za sobom, pa su na kraju doživjeli neslavan kraj. Igrati se ‘bogom’ je bila hula i obezvrjeđivanje samog Boga i njegovog Pomazanika (Krista).

”A prvosvećenik mu reče: Zaklinjem te Bogom živim, reci nam da li si ti Krist, Sin Božji? [“Da, ja sam taj”, reče Isus]... Tada prvosvećenik razdera svoju odjeću i reče: Pohulio je! Šta nam još trebaju svjedoci! Eto, sad ste čuli hulu! Šta mislite? A oni odgovoriše: Zaslužio je smrt!“ (Matej 26:63-67; Luka 22:70)

Za njih je bila hula što se jedan običan čovjek i grešnik koji (po njima) uz pomoć Belzebuba čini čuda i zavodi narod, gradi ‘Sinom Božjim’ tj. ‘bogom’ (pomazanim kraljem i sucem). Iako je jednom drugom prilikom jasno rekao da je Otac veći od njega, oni su njegovu izjavu: “Ja i Otac jedno smo” iskoristili kako bi ga optužili da je prekoračio granicu pa su mu rekli:

”Za dobro te djelo ne kamenujemo, nego za hulu na Boga, i što ti, premda si čovjek, praviš (gradiš) se Bogom.“ (Ivan 10:33)

Farizeji nisu tvrdili da se Isus poistovjećuje s njihovim Bogom Jahvom, nego što se stavlja u položaj Božjeg Sina koji je imao ovlasti da na zemlji bude “umjesto Boga”. To je za njih značilo ‘graditi se Bogom’. Zašto su ga onda osudili ako su znali da čovjek može umjesto Boga zastupati Božji autoritet i da li je Isus svojom izjavom pohulio?

”Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste! Ako bogovima nazva one (ljudske kraljeve i suce) kojima je riječ Božja upravljena - a Pismo se ne može dokinuti - kako onda vi onome (čovjeku) kog Otac posveti i posla u svijet možete reći: `Huliš!` - zbog toga što rekoh: `Sin sam Božji!`” (Ivan 10:34-36)

Ako je Isus tvrdio da je ‘Sin Božji’ onda nije tvrdio da je on nebesko božanstvo koje je proizašao kroz doslovno nebesko rođenje ili stvaranje. Čak ni farizeji nisu na to mislili kad su ga optužili za huljenje. Za farizeje je ‘Sin Božji’ mogao biti samo onaj istaknuti čovjek koga bi sam Bog pred njima (poglavarima i svećenicima) postavio za kralja i suca, kao što je činio u povijesti i koji bi svoje preuzimanje vlasti uz Božju pomoć dokazao istjerivanjem rimske vojske.

Njima bi to bio dokaz ili znak po kojem bi Isusa prihvatili za Krista (Mesiju) kako nebi morali čekati drugog. Tražili su taj znak, a on im je rekao da će im se dati samo znak Jone. Zato su ignorirati i krivo prikazivali čuda koja je Isus činio među običnim narodom pa su ga gledali samo kao običnog čovjeka i grešnika, koji nema pravo smatrati se ‘Sinom Božjim’ (pomazanim kraljem i sucem tj. bogom), a kamo li da tvrdi da je jedno s Bogom, što je za njih bila hula. Zato je Isus na njihove optužbe citirao Pismo u kojem stoji:

“Rekoh: "Bogovi ste; vi ste svi sinovi Svevišnjega.” (Psalam 82,6)

• ‘bogovi’ = ‘sinovi Božji’ (množ.)
• ‘bog’ = ‘sin Božji’ (jedn.)

Ove riječi su upućene ljudskim kraljevima i sucima koji su sudili u Božje ime:

“I rekao je sucima: “Pazite što radite, jer ne sudite u ime čovjeka, nego u ime Jahve! On je s vama dok sudite.” (2. Ljetopisa 19:6)

Zato psalmista kaže:

“Bog je stao usred skupštine Božje, usred bogova (sudaca ljudskih) on sudi: “Dokle ćete suditi nepravedno i pristrani biti prema zlima?” (Psalam 82:1,2)

Isus je bio jasan kad je tvrdio da je ‘Sin Božji’, odnosno čovjek koji je od Boga pomazan za Božjeg zastupnika (kralja i suca) koji je imao božanski autoritet po kojem je Bog svojim svetim duhom djelovao i govorio preko njega. Međutim, to je bilo nespojivo sa onim što su oni očekivali od Krista, Sina Božjeg, koji se prema njima trebao izdvojiti iz društva običnih smrtnika i tek se onda kao njihov Mesija u društvu židovskih poglavara objaviti kao Krist, Sin Božji kojeg bi oni pomazali za Krista, kralja. Tada ga po vanjskim obilježjima ne bi gledali kao (običnog) čovjeka nego kao Davidovog sina s kojim bi imali sve izglede da ih Bog preko njega izbavi od rimskog ugnjetavanja.

Prema tome, istaknuti ljudi koje je Bog postavio da u njegovo ime služe kao kraljevi i suci nazivali su se ‘bogovima’ tj. ‘sinovima Svevišnjega’. Takav je naziv, po riječima anđela Gabriela trebao dobiti i Isus koji se u duhu hebrejskih svetih spisa s pravom gradio ‘bogom’ tj. Sinom Božjim.

• ‘Sin Božji’ = Pomazanik Božji (kralj, prvosvećenik)

Samim tim je Isus svojim protivnicima koji su ga smatrali običnim čovjekom zatvorio usta objasnivši im da on kao posvećeni čovjek (“onaj kojega je Bog posvetio”) ima pravo tvrditi za sebe da je istaknuti ‘Sin Božji’ (bog) što je dokazivao, ne oblačenjem u kraljevske odore kojim bi se razlikovao od običnog čovjeka, nego djelima iza kojih je stajao Bog. Ovim je Isus trebao zatvoriti usta i svim onima koji su ga kasnije uzdizali u nebesko božanstvo. Međutim, unatoč tome, pobornici Isusovog božanstva i dalje zanemaruju smisao izvornog pojma ‘Sin Božji’ samo kako bi održali svoje gledište koje nije biblijsko. 

”Kapetan i oni koji su s njim čuvali Isusa vidješe zemljotres i sve što se dogodilo pa se veoma uplašiše i rekoše: “Ovaj je zaista bio Sin Božji!“ (Matej 27:54)

Izvještaj ne navodi u kojem smislu su rimski vojnici koristili izraz ‘Sin Božji’ jer su oni u svojoj poganskih religiji i mitologiji imali slike bogova i polubogova u ljudskom obličju. Najvjerojatnije je da su taj izraz po židovskom shvaćanju ipak koristili za Božjeg čovjeka, ljudsko biće što možemo zaključiti iz paralelnog Lukinog izvještaja. Zanimljivo je da je Luka kao dobar istražitelji umjesto naziva ‘Sin Božji’ koristio riječ ‘čovjek’ i ‘pravednik’ jer su po onome kako je on čuo od svjedoka, vjerojatno rekli:

”Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik.” (Luka 23,47)

• ‘Sin Božji' >  čovjek, pravednik

Matej je svoje evanđelje namijenio Židovima pa je koristio pojam ‘Sin Božji’ kojeg su oni razumjeli jer se to odnosilo na Isusa koji je kao pravedan čovjek opravdao tu titulu. Međutim, Luka je pisao Teofilu koji je vjerojatno bio rimski službenik jer ga je oslovio s “časni Teofile” (Luka 1:3). Izrazom “časni” oslovljavalo se ugledne i bogate osobe i visoke rimske službenike. Apostol Pavao se na sličan način obratio Festu, rimskom upravitelju Judeje (Dj 26:25). Vjerojatno je zbog toga Luka koristio izvorne riječi koje su tom prilikom izrekli rimski vojnici, a koje je Matej preoblikovao u izraz Sin Božji jer se to podrazumijevalo. 

To samo govori kako su Luka i drugi kršćani u nazivu ‘Sin Božji’ vidjeli samo Božjeg slugu, pravednika, a ne božansko nebesko biće. Isus se nije odrekao svoje pravednosti a samim tim i činjenice da je od Boga imenovani Krist, Sin (Sluga) Božji. U mesijanskim proročanstvima se uvijek za Pomazanika koristio pojam 'sluga Božji' (vidi Izaija 42:1; 49:6; 52:13; 53:11). Zanimljivo je da je u najstarijem kršćanskom tekstu 'Didahe' (Nauk) napisan najkasnije na početku 2. st. na više mjesta napisano za Isusa da je “sluga Božji“, a niti jednom 'sin Božji'.

Svi gore navedeni argumenti daju nepobitnu činjenicu koja dokazuju da se korištenjem naziva ‘sin Božji’ nije aludiralo na Isusovo nebesko porijeklo i božanstvo. Bog je još od Adama na zemlji trebao imati Sina, prvorođenca kojega je Isus zamijenio i postao ‘drugi Adam’. On je kao drugi otac čovječanstva otkupio ljude iz pozicije u koju ga je Adam doveo svojim grijehom. Tako imamo duhovno zajedništvo koje je trebalo funkcionirati od samog početka:

• Oca (na nebu) - nebeski Otac
• Sina (na zemlji) - zemaljski sin

po Svetom duhu kojem je Otac u Sinu i Sin u Ocu i mi ‘nova stvorenja’ (sinovi i kćeri) u zajedništvu s njima (Ivan 17:21-23).

“Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših proslavi Slugu svojega Isusa…”  (Luka 20:37; Djela 3:13)

• ‘Bog otaca naših’
• ‘Slugu svojega Isusa’

Petar ovdje Isusa kao Božjeg slugu izjednačava sa njihovim očevima koji su imali poseban status kod Boga jer su i oni bili Božji sluge preko kojih je ostvarivao svoj plan spasenja. Zbog tog statusa on ne kaže ‘naš Bog’ nego ‘Bog otaca naših’ čime iskazuje poštovanje prema svojim očevima koji su imali tu čast da ih Bog izabere kao svoje zastupnike. Takvim načinom izražavanja se samo priznaje poseban status tih izabranih muževa kojeg su dobili Božjim izborom (usporredi Jer 3:19). Tako je vjerni kralj Ezekiel obratio proroku Izaiji riječima:

”Možda čuje Jahve, Bog tvoj…” (2. Kralj 19:4)

Izjavom “tvoj Bog” Ezekiel nije željelo reći kako on ima drugog Boga koji je različit od Izaijinog jer je taj Bog bio i njegov. Ezekiel je samo želio priznati poseban odnos koji je Izaija imao kao Božji prorok tako da je i Izaija pred njim mogao reći: “Bog moj”. U jednoj drugoj situaciji je Izraelski narod rekao proroku Samuelu:

“Moli se Jehovi, Bogu svojemu za svoje sluge.“ (1.Sam 12:19)

Vidimo da su Izraelci priznavali taj odnos između proroka Samuela i njegovog Boga, koji je naravno i njihov Bog na način da su izrazom ‘tvojem Bogu’ priznali da ga je njihov zajednički Bog izabrao i postavio za Proroka.

Isto tako je u slučaju Isusa gdje on sa izrazom ‘moj Otac’ pred drugima ukazuje da je on Mesija (Krist) i da je od Boga postavljen za Sina. Onog trenutka kada ga je Bog postavio za svog Sina, Bog je Isusu postao Otac u posebnom smislu i to se moglo izraziti samo na takav način. Takvim posvajanjem Oca se nije htjelo reći da on nije i Otac ostale ‘djece’ jer piše:

“Jer i onaj, koji posvećuje (‘Sin Božji’), i oni (‘sinovi Božji’), koji se posvećuju, svi su od jednoga (Oca). Zato se (Isus) ne stidi zvati ih braćom…” (Hebr  2:11)

U tom smislu su apostoli u svojim Pismima isticali taj poseban status kojeg je imao Isus kod Boga i Oca, kao što čitamo:

”Neka je blagoslovljen Bog i Otac našeg Gospodina Isusa Krsta, Otac milosrđa i Bog svake utjehe.“ (2. Kor 1:3)

”…Kako biste jednodušno, jednim ustima, slavili Boga i Oca našeg Gospodina Isusa Krista.“ (Rim 15:6)

Pavle izrazom “Bog i Otac našeg Gospodina Isusa” samo neizravno priznaje da je Isus od svog Boga i Oca postavljen za našeg Gospodina, ali to ne znači da je taj Bog samo Isusov Otac nego i naš. Zato je Isus jednom rekao:

”Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu, Bogu svojemu i Bogu vašemu.” (Ivan 20:17)

Isus i ovdje koristi izraz ‘moj Otac’ koji nema bukvalno značenje onoga koji ga je doslovno rodio jer bi to značilo da je doslovno rodio i one kojima je Isus rekao “vaš Otac”. Osim toga, vidjeli smo da je Bog rekao Isusu nakon što ga je pomazao:

“Ja te danas rodih”

...što podrazumijeva da je i Isus tom prilikom ‘postao Božji sin’ u jednom posebnom smislu koji je zahtijevao da ga Isus pred drugima oslovljava sa ‘moj Otac’. To se od njega očekivalo kao što se očekivalo i od Davida jer čitamo:

”On mi smije govori: ‘Ti si Otac moj, Bog moj i Stijena spasenja mojega.’ A ja ću (tog Sina) prvorođencem učiniti, najvišim među kraljevima zemaljskim.” (Psalam 89:26, 27)

David je od Boga dobio pravo da Boga smije zvati 'svojim Ocem' jer ga je Bog učinio svojim Sinom (prrvorođencem).

Dok su za pomazanog kralja ljudi mogli samo reći:

“ti si naš kralj (vođa, Gospodar)”

Bog za tog istog pomazanika mogao reći:

“ti si moj Sin (prvorođenac)”

Tako je i taj čovjek (kralj, Sin Božji) mogao ljudima reći:

“vi ste moji moji sluge i moja braća”

a za Boga koji ga je postavio za Sina:

“ti si moj Otac”

Međutim, nekim Židovima je takvo izražavanje bilo neumjesno za nekoga koga oni nisu smatrali Božjim pomazanikom, Sinom Božjim, pogotovo kad je po njihovom gledištu liječenjem prekršio sabat.

“A Isus im je odvratio: “Otac moj radi sve do sada, a i ja radim.” Zato su Židovi još više tražili priliku da ga ubiju, jer ne samo da je kršio subotu nego je i Boga nazivao svojim Ocem, izjednačujući se s Bogom.” (Ivan 5:17,18)

Onaj sin koji svog oca zove Ocem se nikako ne izjednačava sa njim, pa ga očito nisu mogli optužiti da sebe prikazuje kao Svemogućeg Boga, nego samo u smislu da je sebi samoinicijativno uzeo za pravo da 'umjesto Boga' radi na zadacima koje pripadaju onom Božjem čovjeku koji zastupa Boga (kao što su čuda izlječenja). Naime, samim tim što je Boga nazivao 'svojim Ocem' Isus se neizravno kao i David proistovijetio s onim izabranim čovjekom koji ima pravo sebe smatrati Božjim Sinom. Isus je putem dobre vijesti o kraljevstvu ljudima govorio da Bog sve do sada radi na spasenju ljudi od grijeha i smrti i da je njega ovlastio da kao Sin radi na tom istom spasenju ljudskog roda, pa tu činjenicu Isus ističe kada im je rekao:

“Isus im je nato rekao: “Zaista, zaista, kažem vam, Sin ne može ništa učiniti sam od sebe, nego samo ono što vidi (zna, spozna) da čini Otac. Jer što god On čini, to i Sin čini na isti način.  Jer Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini. Pokazat će mu i veća djela od ovih, da biste se vi divili. Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava ih, tako i Sin oživljava one koje hoće. Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud povjerio Sinu, da bi svi poštovali Sina kao što poštuju Oca. Tko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.” (Ivan 5:19-23)

Samo onaj koga je Bog postavio da "umjesto Njega" obavlja određene zadatke se mogao u tom smislu izjednačavati s Bogom, nazivajući ga svojim Ocem, a sebe njegovim Sinom. To nije bilo sporno onima koji su Isusa prihvatili za Krista, nego samo onima koji su ga pod svaku cijenu željeli optužiti da on nije taj Krist. Nakon ovoga će vam Isusove riječi dobiti izvorni smisao kada je rekao:

“Jer Bog je toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog (ljubljenog) Sina, da nitko tko vjeruje u njega ne propadne, nego da ima vječni život.” (Ivan 3:16)

Treba uzeti u obzir taj poseban položaj i status kojeg je on dobio od Boga i opravdao svojim mislima, riječima i postupcima. Zbog tog posebnog statusa i činjenice da je uskrsnuo u vječni (besmrtni) život te kao takav uznesen na nebo, Isus je u našim očima više od običnog smrtnog čovjeka. Budući da ga je sve to učinilo različitim od nas, onda je jedini način da ga se opiše riječima je korištenje izraza koji ga odvajaju od smrtnog čovjeka, zbog čega su apostoli i drugi kršćanski pisci prvog stoljeća bili primorani koristiti riječi kojima bi to istakli. No, te riječi su neki učitelji i teolozi iskoristili za svoja viđenja i gledišta zbog kojih su bili primorani koristiti filozofske pojmove i riječi da bi opisali Isusa kao božanstvo čime su ga odvojili od njegove izvorne ljudske prirode. Tako su unatoč cjelokupnom biblijskom kontekstu, prešli tu granicu i ustvrdili da je Isus više od čovjeka, odnosno da je nebesko božanstvo. To se vidi iz nekih prijevoda gdje se biblijski stavci različito prevode kako bi se kod nekih tekstova mogla iščitati misao koja ukazuje da je Isus Bog ili nebesko božanstvo, kako za koga. No, sve se može provjeriti i usporediti.

Biblija jasno kaže da je Isus ‘izašao od Boga’, ali samo putem rođenja odozgo tj. rođenjem od Boga o kojem postoji svjedočanstvo da se desilo, za razliku od tvrdnje da je doslovno prvostvoreno ili jedinorođeno biće koje bi po tom obilježju nosio naslov Božji Sin, jer Bog tako nešto nije nikad objavio u svojoj Riječi, niti su Židovi imali takvo poimanje o Mesiji. U tom svjetlu se trebaju sagledavati i tumačiti svi pojmovi i izjave koji dodatno opisuju to duhovno rođenje zbog kojeg je Isus kao čovjek nazvan ‘Sin Božji’. Ukoliko se to zanemari onda nije čudno što u tim izjavama neki vide doslovnog nebeskog Sina.

To je kao da čitate knjigu od sredine pa vas neki pojmovi, riječi i izjave navode da vidite ono što ne piše jer ne poznajete taj stil izražavanja kojega je pisac u početku knjige jasno i detaljno objasnio, pa ga nije bilo potrebno uvijek iznova objašnjavati i nadopunjavati riječima koje su u početku knjige korištene. Nedostatak tih dodatnih (sada suvišnih) riječi u drugom dijelu knjige može zbuniti i navesti na krive zaključke, ali samo one osobe koji zanemaruju ili ne poznaju kontekstno značenje pojmova i riječi koje su temelj za razumijevanje cijele knjige.

Iz svega ovoga možemo zaključiti da su Židovi prema Božjim obećanjima očekivali sina čovječjeg koji je trebao biti učinjen ‘Sinom Božjim’. Nema niti jednog dokaza s jasno definiranom objavom o nekom nebeskom Sinu koji bi bio učinjen ‘sinom čovječjim’. To je ono što treba prihvatiti kao istinu temeljenu na čvrstim biblijskom argumentima. Na ovim činjenicama je veoma lako u Bibliji spoznati Božji plan spasenja preko unaprijed izabranog čovjeka s kojim je Bog sklopio poseban savez nakon što ga je otkupio iz čovječanstva i dao mu da ima život u sebi čime ga je izjednačio s Adamom. O tome će biti riječi u slijedećem članku: 'Tajna otkupljenja'.

Slava našem Gospodaru i Spasitelju Isusu Kristu!

 Danijel Polanec