Da bi se na Zemlji formiralo kopno i uvjeti za sve oblike života, ona je jednim dijelom morala izaći "iz vode". Po biblijskom modelu se njena kopnena površina od drugog stvaralačkog dana samo uzdigla iznad razine vode. Stoljećima kasnije apostol Petar piše:

"... da su nebesa bila otprije i zemlja iz vode i usred vode… (2.Pet 3:5)

Biti 'usred vode' je značilo da je kopneni dio Zemlje bio okružen vodama sa svih strana kao jedan veliki zajednički kontinent (Azija, Afrika i Evropa), a zračni prostor okružen nebeskim nepropusnim svodom koji je 'bio otprije' jer je stvoren prije nastanka kopna. Ljudima je to izgledalo kao da je Bog preko Zemlje "razapeo šator" pa su je na taj način opisivali:

"Zagrnuo si se svjetlošću kao plaštem, držiš nebo razapeto kao šator" (Ps 104:2)

"Jesi li ti s njim razapinjao nebesa, koja stoje tvrdo kao saliveno ogledalo?" (Job 37:18)

Svi znamo kako izgleda šator koji natkriva ravnu podlogu. Ljudi su tada mislili da se nalazimo pod svodom kao pod nekom prozirnom i nepropusnom salivenom neprobojnom kupolom koja se poput šatora spuštala prema krajevima Zemlje na koju je pričvršćena. Tako dobivamo slijedeću sliku Zemlje:

"On stoluje vrh kruga zemaljskog (nad krugom zemaljskim)... Nebo razastire kao pokrivalo, razapinje ga kao šator za stan." (Iz 40:22)

Zemaljski 'krug' bi po tadašnjoj slici bila ravna zemaljska površina kružnog oblika. Da bi obranili Bibliju, neki tvrde da se hebrejska riječ 'ḥūḡ'  (ח֝֗וּג) prevedena sa 'krug' može odnositi i na loptasti oblik Zemlje. Međutim, kontekst cijele Biblije to opovrgava jer sve izjave o Zemlji ukazuju da se tu misli na zemaljski krug ili kružnicu koju je 'svod' oblikovao na zemaljskim krajevima. Da se mislilo na 'kuglu' onda bi Izaija koristio hebrejsku riječ 'dur' koju je ranije već koristio u svojoj knjizi kad je rekao dvorjaninu Šibni da će ga Bog "smotati kao klupko i baciti kao loptu (kuglu - hebr. 'dur') u daleku zemlju" (Iz 22:18).

Grčki znanstvenici su bili prvi koji su u 6. st. pr.n.e. tvrdili da je Zemlja loptastog oblika kao i mjesec. Čak su pomoću sjene izračunali njen približan opseg. "Tko traži, taj nalazi", kaže mudra izreka (Mt 7:8). No, ni mudri Salamun u svoje vrijeme nije uspio to spoznati, jer nije tražio više od onog što je smatrao samo po sebi razumljivim, pa je za Božju 'mudrost' napisao kako ona za sebe kaže:

"... kad je [Bog] stvarao nebesa, bila sam nazočna, kad je povlačio krug na licu bezdana." (Izr 8:27)

Salamun je ovo zapisao jer je vjerovao da je Bog:

"... svojim umom (mudrošću) razapeo nebesa" (Jer 10:12)

… tako da ova 'mudrost' nije druga osoba stvaranja ili nebeski jedinstveni Sin, kako neki tumače, nego karakteristika Božjeg uma. Međutim, ovo što je Salamun napisao očito nije rekla Božja 'mudrost' jer Bog nije "povlačio krug ili kružnicu na licu (površini) bezdana" gdje bi bile granice nebeskog svoda, nego je cijelu Zemlju okružio atmosferom u obliku sfere, a ne kupole (šatora). Zato Bog nije potaknuo Salamuna da zapiše nešto što nije istina. No, za Salamuna je to bila istina jer je i on zaključio da je Zemlja omeđena krugom ili kružnicom koju je Bog povukao na bezdanu unutar kojeg se nalazilo zemaljsko kopno.

Zemlja je po tadašnjem shvaćanju imala kružni rub pa su koristili izraze "krajevi zemlje" i "krajevi neba" jer je na tim 'krajevima' ili 'rubovima' kruga svod povezivao nebo sa Zemljom (Job 38:13; Izr 30:4; Mk 13:27; Lk 11:31). Kao što se govorilo o 'krugu zemaljskom' tako se govorilo i o 'krugu nebeskom' jer piše da Bog:

"... hoda po krugu nebeskom." (Job 22:14)

Stoga u Bibliji imamo izraze "od jednog do drugog kraja nebesa" i "od jednog do drugog kraja zemlje" koji izražavaju jednu te istu misao (usporedi 5.Moj 4:32; 13:7; Mat 24:31; Jer 25:33). Čak je i Isus koristio te izraze kojima se opisuje završni ili rubni dio nebeskog svoda i Zemlje koji su na zemaljskoj površini vodenog bezdana bili spojeni u obliku kružnice ili kruga. Tome možemo dodati slijedeću sliku:

"On povrh praznine sjever razapinje, on drži Zemlju o ništa obješenu… On je na vodi označio kružnicu (kružni horizont, obzor) gdje prestaje svjetlost i tmine počinju." (Job 26:7,10)

Zašto se spominje samo 'sjever', a ne i ostale strane svijeta? Vjerojatno zato što se smatralo da je sjever nalazi u središtu zemljinog kruga. Okomito iznad središnjeg 'sjevera' se uzdizao najviši dio nebeskog svoda ili 'šatora' iznad kojeg je Bog "stolovao nad krugom zemaljskim" držeći Zemlju 'o ništa obješenu'.

Ako Zemlja po tadašnjem gledištu nije bila obješena na nešto što bi je držalo u prostoru, to u ono vrijeme nije značilo da nije imala neki drugi sistem održavanja. Ljudi su mogli vidjeti da između Zemlje i nebeskih tijela postoji razlika u kretanju. Psalmista kaže da sunce izlazi na jednom kraju a zalazi na drugom, ali nije znao za rotaciju zemlje (Ps 19:6,7). On je o izlasku i zalasku sunca govorio iz perspektive promatrača. No, kad danas kažemo da sunce izlazi i zalazi, onda i mi to kažemo iz perspektive promatrača iako znamo da to nije istina jer znamo da se Sunce ne kreće u odnosu na Zemlju nego da se Zemlja rotira i kreće oko Sunca. Dok su pisci Biblije u svoje vrijeme vidjeli kako se nebeska tijela kreću po nebu svojim putanjama, smatrali su da se jedino Zemlja ne kreće jer ju je Bog usred vode ...

"... postavio na njene temelje da se ne pomakne sa svog mjesta u svu vječnost." (Ps 104:5; vidi Job 38:6)

Zemlja je za njihovo poimanje bila statična i uglavljena na jedno mjesto usred vode, pa nije ni trebala biti obješena o nešto jer ju je Bog 'držao' na tim čvrstim temeljima ugrađene u neku podlogu da se ne poljulja (vidi Ps 96:10; 93:1). Ona se po njihovom poimanju prostora nalazila dolje u odnosu na nebeska tijela koja su bila gore (2.Moj 20:4; Jer 31:37). Po zakonu logike se mislilo da bi nebeska tijela mogla pasti dole na Zemlju jer su bila gore, a sve što je gore može pasti ukoliko nije nečim podržano (Matej 24:29). Iako su možda neki smatrali da su ta nebeska tijela obješena na nešto nevidljivo što ih drži, drugi su smatrali da ih Bog drži 'obješene o ništa', a to ništa je bilo ono nešto što se nalazilo iznad svoda jer nisu znali za gravitaciju. S obzirom da se u Bibliji spominje 'praznina' u sklopu nebeskog proširenja iznad zemlje i ispod svoda, onda se iznad tog kupolastog proširenja (svoda) više nije nalazila praznina (zrak) nego drugi dio neba koji je bio ispunjen vodom ili

• nevidljivom vodenom supstancom - vodenim eterom.

Zapazili smo da piše kako je iznad te vode lebdio Božji duh (Postanak 1:2). Gdje su se onda nalazila nebeska tijela? Da li su se ona kretala praznim prostorom neba unutar proširenja ili u tom vodenom eteru neba koji ih je održavao da ne padnu na Zemlju? Ono što se može zapaziti u nastavku opisa stvaranja je jako zanimljivo. Ako malo bolje zavirimo u tekst vidimo da je u tom višem nebu koje je bilo ispunjeno vodom, Bog tek 'četvrtog dana' stvorio nebeska tijela, jer čitamo:

"Neka budu svjetlila nebeska na svodu… Bog stvori dva velika svjetlila nebeska (sunce i mjesec) i zvijezde…" (1:14-16)

Sada imamo dva izraza koja se dovode u vezu jedno s drugim:

• vode nad svodom / iznad svoda (st. 7)
• svjetlila nebeska na svodu / iznad svoda (st. 14)

Prema spomenutom zapisu svod ili nebo se sastoji od donjeg čvrstog potpornog i prozirnog sloja 'krute' vode poput stakla iznad kojih se prostirala nebeska vodena površina. Kao što zemlja u svom okruženju ima zrak i vodu po kojem se kreću ptice i ribe tako i nebo u svom okruženju ima vodu i zrak po kojem se kreću nebeska tijela stvorena na svodu ili nad svodom, odnosno upravo u tim nebeskim visinama u kojima se nalazila voda prvobitnog bezdana. Ne piše da su nebeska tijela stvorena 'nad vodama' nad kojima je lebdio Božji duh, pa čitalac dobiva sliku da su stvorena u samoj vodi iznad zračnog proširenja, što je isti opis kakav su imali Sumerani. Naime, kao što je Zemlja stvorena u vodenom bezdanu iz kojeg je kasnije izdvojena nebeskim svodom kao zračnom barijerom, tako su po ovom opisu stvorena i druga nebeska tijela u tom istom vodenom bezdanu iznad Zemlje i nebeskog svoda. To je razlog zašto piše da je svod nad zemljom formiran prije stvaranja nebeskih tijela kako bi se najprije razgraničio zemaljski i nebeski prostor.

Iz onoga što piše možemo stvoriti predodžbu kako ta voda kao tekuća tvar ne lebdi poput oblaka nego ima svoje prostorne granice tako da je stvaranje neba i zemlje moglo biti u nekom ogromnom nebeskom prostoru ispunjenom vodom. Na dnu tog prostora se prostirala Zemlja prekrivena vodom nakon čega je nebeskim svodom izdvojena iz vode koja ju je okruživala sa svih strana. Zatim se kopno uzdiglo iznad vode koja je ostala ispod svoda. Tako imamo sliku neba kao vodene supstance u kojem su stvorena nebeska tijela.

Ovo je napisano iz ljudske perspektive po kojoj je čovjek u ono vrijeme očito smatrao da nebeska tijela plove tim nebeskim prostranstvom kao što ribe plove u vodi. To se u ono vrijeme nije moglo dokazati niti osporavati. Tada se nije znalo za gravitaciju pa su mogli zamišljati da se sve na nebu kreće u nekom vodenom eteru koji daje potporu nebeskim tijelima da održavaju svoje putanje u tom nebeskom prostoru. U tom smislu, kao što ribe kreću vodama o ništa obješene, tako se i ta nebeska tijela o ništa obješena kreću nebom.

Npr. kad gledamo ribu u velikom akvariju onda ne vidimo vodu koja je prozirna ali vidimo da se one kreću u tom vodenom prostor bez da ih drži nešto vidljivo. Nebeska tijela se kreću kroz svemirski prostor bez da ih drži neka vidljiva spona, ali to ne znači da su pisci Biblije mislili kako je taj prostor prazan poput zraka (iako ni zrak nije prazan). Tajna je u kretanju. Ako se riba ne kreće ona pada na dno. Tako su ljudi u ono vrijeme mogli zaključiti da nebeska tijela ne mogu padati jer se kreću po svojim putanjama unutar nevidljive vodene supstance. To gledište su imali svi pisci Biblije koji su upravo na taj način zamišljali nevidljivi eter i povezivali ga sa vodom.

 Ponekad se tokom dana na nebu vidi Mjesec, a budući da su nebo i more plave boje onda je zaista čovjek mogao zamisliti da je nebeski svod ispunjen prozirnom vodom u kojem plovi Mjesec (i ostala nebeska tijela). To se isto dešava noću kad je površina mora i neba iste tamne boje. Budući da je voda bezbojna i prozirna onda je bilo lako zaključiti da su se u njoj mogla vidjeti svjetleća nebeska tijela.

Za njihovo shvaćanje je vodena supstanca bila idealna za razumjeti kako se ogromna nebeska tijela održavaju i kreću u takvom nebeskom vodenom eteru. Čak je i Sunce grijalo Zemlju kroz tu vodu i kroz svod. Prema tome, u Bibliji ne piše da se ispod ili iznad te nebeske vode nalaze Sunce, Mjesec i zvijezde nego da su stvoreni na svodu ili iznad granice svoda u vodi prvobitnog bezdana u kojoj se prethodno nalazila i Zemlja. Zbog takvog gledišta je bilo za očekivati da je i ta nebeska voda mogla uzrokovati opći potop. Koliko u tome ima istine? Prije nego to saznamo, moramo imati u mislima i sliku okrugle zemlje koja je nastala iz vode. 

Zemlja je u početku svog nastajanja bila užarena masa. Zbog velike količine plinova koji su je okruživali stvoreni su gusti oblaci zbog kojih sunčeva toplina i svjetlost nisu dopirali do njene površine. To je uvjetovalo hlađenjem gornjih slojeva od kojih se stvarala kruta zemljina kora. Naime, zemljina kora se sastoji od dva sloja koji su uklopljeni jedan u drugi. Gornji, tanji sloj ili kora leži na donjem debljem sloju koji se zove plašt. Taj donji sloj je u dubinama elastičan zbog utjecaja velike temperature jezgre koja krutu materiju pretvara u amorfno plastično stanje. Na tom donjem sloju leže ili su u njega uronjeni kontinentski blokovi. Moguće je da se na površini donjeg sloja kondenzirala para na način da su plinovi vodika uslijed hlađenja prelazili u tekuće stanje. Ta voda je ispunjavala podzemne brazde i pukotine unutar zemljine kore. Vremenom je kroz zemljinu koru nastavila izlazila lava i prašina koja je stvarala nove slojeve zemlje. Ti novonastali gornji slojevi krute materije su zatvarali velike količine vode u njene podzemne komore. U daljnjem razvoju zemljine kore došlo je do stvaranja gornjeg sloja koji je bio sve krući. Taj sloj je vršio pritisak na komore koje su ležale na donjem mekšem dijelu zemljine kore. Vjerojatno je u geološkom ciklusu došlo do pojave prvih rasjeda kroz koje su zarobljene vode pod velikim tlakom počele izvirati na površinu stvarajući ‘mora’ koja su ‘navirala kao iz utrobe majčine’ i to u vrijeme kad do zemljine površine još nije dopirala sunčeva svjetlost zbog gustih i tamnih oblaka (Job 38:8,9). Voda je izvirala u tolikoj mjeri da je s vremenom prekrila i potopila cijelu površinu zemljine kore. Ujedno su se plinovi vodika koji su okruživali zemlju pretvarali u vodu tako da je u toj fazi dodatna količina vode iz zraka prouzročila stvaranje sve veće količine vode koje su podizale razinu ‘vodenog bezdana’.

Silna količina vode je na nekim mjestima vršila ogromni pritisak na zemljinu koru tako da je prouzročila nove geološke procese, odnosno propadanje tla prema dnu stvarajući morske kotline u koje se skupljala voda, dok je ujedno na drugim mjestima to pomicanje tla prouzročilo skupljanje i uzdizanje tla iznad morske površine čime su nastajala gorja. U nastajanju kopna su vjerojatno djelovale i druge sile iz užarene jezgre na kojoj pliva zemljina kora. Vode koje su okruživale kopno Bog je nazvao ‘more’ u kojem su se kasnije kretale ribe i razne druge životinje koje su stvorene da žive u vodi, dok je na kopnu stvoren život kopnenih životinja i samog čovjeka (1.Mo 1:9,10).

Novonastala mora su bila povezana tako da su sva mora zajedno tvorili površinu ‘velikog bezdana’. Bog je ujedno postavio zakone po kojima je odredio granice između kopna i mora. Iako je velika količina vode u početku izašla na površinu zemlje, podzemna voda je i dalje u velikim količinama ostala ležati duboko ispod morske površine jer je pokrenut kružni tok koji je vraćao vodu u podzemne komore. Podzemne vode su pod pritiskom stalno izvirale na površinu gdje su održavale postojanost ‘velikog bezdana’.

Povijest ‘bezdana’ je poprimila katastrofične razmjere prije više od 3500 godina. Bog je tada sproveo u djelo svoju odluku o uništenju zlog svijeta potopom i to tako što je nekom silom prouzročio da ‘provale svi izvori velikog bezdana vodenog’. Tako su vode potopa došle iz zemljine utrobe i nebeskih oblaka i usmrtile sve što je živjelo na kopnu, od ljudi do životinja (1.Mo 7:11,21,22). Nakon potopa je vjerojatno došlo do novih tektonskih poremećaja koje su dovele do uzdizanja kopna u velike planinske lance, tako da je ‘vodeni bezdan’ na mjestima gdje su se protezali rasjedi bio još dublji.