Isus je jednom prilikom od dva komada kruha načinio toliko kruha da je nahranio tisuće ljudi (Matej 14:17-21; Marko 8:19,20). On je time umnožio kruh koji se sastoji od atoma. Svaki novi komad kruha je tom prilikom imao svoj početak, a ne atomi koji su ga formirali. Kruh nije nastao iz ničega nego iz atoma koji su se tom prilikom umnožili i formirali nove molekularne strukture u sastavu kruha. Atomi su mogli nastati iz suptilne materije koju ne vidimo. To bi bila kreacija u službi stvaranja nečega iz već postojećih građevnih elemenata. Kruh nije nastao iz ničega. Tako je i sa svemirom. On je imao početak, a ne suptilna energija i materija iz koje je nastao.

Bog je mogao natprirodnim putem kroz jedno kraće vremensko razdoblje stvoriti jednu početnu skupinu različitih galaksija koje su bile obrazac stvaranja i onda po tom obrascu prirodnim putem u dužem vremenu stvoriti nove skupine koje bi se jedna za drugom množile i umrežavale u kozmički sustav do nekog maksimuma. Ono što je Isus učinio je bio obrnuti proces jer je prirodne zakonitosti vidljive materije zamijenio natprirodnim zakonima suptilne materije i zato je to čudo.

Kad je Isus pretvorio vodu u vino, došlo je samo do rekonstrukcije najsitnijih čestica u one atome koji su kreirali nove molekule. Voda kao memorijski eter je sadržavala te čestice od koje su po 'riječi' (informaciji, vibraciji) nastale molekule vina po točno određenoj matematičkoj i geometrijskoj formuli koja je već postojala u suptilnoj materiji. Stvaranje vina od vode je intervencija promjene jedne tvari u drugu. Isto tako je i svemir mogao nastati po 'riječi' koja svojom vibracijom utječe na oblikovanje i kreiranje novih molekula od novih atoma po unaprijed postavljenom građevnom nacrtu. Postojeći prostor univerzuma je mogao biti prenamijenjen iz jednog stanja u drugo. Mogao je biti kreiran iz već postojeće energetske smjese božanskih elementarnih čestica praiskonskog univerzuma tako da je jedan manji dio tamne materije i energije pretvoren u svemir dok veći dio trebao služiti za njegovo vječno održavanje.

Isusova čuda iza kojih je stajao Božji duh su se dešavala u djeliću sekunde pod djelovanjem natprirodnih zakona, pa bi mogli zaključiti da je i svemir mogao Božjim duhom nastati puno brže nego bi se to odvijalo prirodnim putem. S druge strane, Zemlja i njeno nebo nije nastalo u djeliću sekunde jer su imali vremenske faze koje pisci u prenesenom smislu nazivaju "dan stvaranja". Taj 'dan' je u prvoj fazi počeo i završavao stvaranjem, a u drugoj fazi bi nakon stvaranje nastupilo pauziranje tokom "večeri i jutra" s kojim je svaki stvaralački dan završavao. Ti dani su mogli trajati jedno duže vremensko razdoblje kroz tisuće godina dok su neke temeljne strukture od kojih su formirana nebeska tijela mogli nastati u djeliću vremena.

Geolozi su zapazili da su granitne stijene nastale puno brže nego su se to zahtijevale kemijske reakcije. Prirodnim putem bi to trajalo milionima godina, dok je zarobljeni plutonij u stijeni dokaz da je je to trajalo puno kraće. Kao da se užarena kora naglo ohladila i stvrdnula, u svega nekoliko sekundi. Možda je stvrdnjavanje trajalo puno duže ali je početni efekt bio kraći. Pitanje je kakvi su uvjeti i fizikalni zakoni postojali u prostoru koji je okruživao Zemlju dok još nije bilo njenog zaštitnog elektromagnetnog omotača. Moguće je da se u fazi nastanka galaksije najprije formirao granit kao osnovna materijalna struktura iz koje su nastajala sva nebeska tijela. Čestice su formirale strukture granita pod velikom temperaturom i tlakom i onda se vanjski sloj ubrzano stvrdnuo zbog jako niske temperature univerzuma dok je unutarnji sloj zadržao velike temperature. Poznato je da se pri apsolutnoj nuli (0K = -273,15⁰C) atomi jako usporeno gibaju pa je to mogući razlog što je plutonijum ostao zarobljen u granitu čak i ako se stvrdnjavanje odvijalo sporije.

U primjeru kojeg smo naveli Isus je, kao i neki drugi proroci, od Boga dobio moć nad materijom na razini atoma. Božanski duh ili suptilna sila s kojom je raspolagao je preko određenih frekvencija u djeliću sekunde djelovala na unutrašnjost čestica i njenih vibracija, dok se u prirodi to dešava pod utjecajem vanjskih čimbenika u koje su uključeni razni fizikalni zakoni i kemijski procesi u kojem je vrijeme ključni faktor. Naime, čovjek u svojim laboratorijima također ima moć na razini atoma ali samo Bog ima moć na onoj nižoj razini suptilne energije i materije koje su temelj stvaranja i oblikovanja, a ujedno temelj života i svijesti. Izgleda da je Bog jedan dio te moći omogućio nekim svojim stvorenjima koje Biblija naziva 'bogovima' (moćnicima) preko kojih upravlja svemirom. Neki od tih 'bogova' su zbog Adamovog odstupanja od Božje volje dobili ovlaštenje da smrtnim ljudima upravljaju izvan Božjih zakona kojima se regulira dobro i zlo. Zato postoji mogućnost da neki ljudi dožive i vide čuda koja pripisuju Bogu iako neka od njih mogu biti učinjena i protiv Božjih moralnih zakona.

Budući da se sva čuda dešavaju u prostoru koji ima neka svoja suptilna i nama nepoznata obilježja, onda je stvaranje materije moguće jer energija (uz Božju intervenciju ili uz vanjske čimbenike) pretvara jedan djelić tog prostora u česticu sa drugačijim prostornim obilježjima ovisno o frekvenciji energetskog polja koji je ujedno i suptilni duh materije.