Bog je kao sudac morao sankcionirati grijeh u skladu sa onim što je unaprijed odredio. Bio je primoran kazniti čovjeka tako što ga je dao u ruke tamničaru. Tamničar je Božji sluga koji ima ovlaštenje da drži pod ključem sve koji su pod osudom smrti. Možda je riječ o Abadonu kralju bezdana - carstva mrtvih (Ot 9:11). Problem je bio u tome što Adam nije mogao pokriti svoj dug, bez obzira na svoje kajanje, tako da je u pravnom pogledu morao biti utamničen pod vlast smrti sve do pojave otkupitelja. Otkupitelj je zauzeo njegovu poziciju prvog Sina nakon što je rođen pod tom osudom, ali je umro i uskrsnuo tako što je oslobođen vlasti smrti. Nakon toga je dobio ključeve od smrti što je ujedno i dokaz da više ne postoje pravni razlozi za zadržavanje ljudi u bezdanu smrti (Ot 1:18; Rim 6:9).

U današnjem društvu koje je zakonski uređeno po pravdi vlast je postavila državno odvjetništvo kao pravosudnu ustanovu u kojem se nalazi ured tužitelja i branitelja po službenoj dužnosti. Tužitelj je onaj koji po profesiji, položaju i službenoj dužnosti, u ime države ili javnosti, podiže optužnicu pred sudskim organima čak i za one koji nisu krivi ali postoji sumnja da su prekršili neki zakon, dok branitelj po službenoj dužnosti nastoji obraniti čak i krivoga. Za one koji su optuženi postoji sankcija koja se provodi u zatvorskim ustanovama.

Zamisli da si u nekoj državi optužen po vjerskom pitanju za koje je njeno pravosuđe postavilo svoja pravila i zakone. Pred sobom imaš tužitelja i branitelja po službenoj dužnosti. Oni su samo ljudi, ali im je dano ovlaštenje da te obrane ili optuže pred porotom i sucem. Tužitelj ne želi vjerovati u tvoje iskrene i dobre namjere nego ih želi prikazati u pogrešnom svjetlu. Njega ne zanimaju tvoje dobre strane nego samo ono što bi te moglo razotkriti kao krivca. Zato bi te mogao navesti da pogaziš svoja uvjerenja kako bi izbjegao najstrožu kaznu. Da bi ispunio ulogu tužitelja i dobio parnicu, on se može u zakonskim okvirima koristiti smicalicama, poluistinama pa čak i lažima kako bi dao snagu svojoj optužbi, iako je svjestan da time može samo naštetiti optuženiku. Međutim, to ga toliko ne brine jer ne donosi on odluku nego sudac i to tek kad razmotri ono što ima reći branitelj. Kako bi gledao na tog tužitelja? Naravno, tebe u toj situaciji ne zanima njegov privatni život niti činjenica da je on u društvu slovi kao dobra i pravedna osoba koja osobno nema ništa protiv tebe, nego bi ga gledao kroz njegovu službenu ulogu tužitelja u kojoj se postavio kao tvoj neprijatelj i protivnik (sotona). Čak i branitelj po službenoj dužnosti može biti protiv tebe ako ti u dobroj namjeri sugerira da pogaziš svoja načela kako bi izbjegao kaznu. Kako bi gledao na njega ako bi te pokušao navesti da kažeš ili učiniš nešto što bi te oslobodilo optužbe iako bi te to diskreditiralo pred Bogom? Da li bi radije govorio istinu pa makar zbog toga bio kažnjen ili bi po njegovom nagovoru rekao laž kako bi bio oslobođen? Da li bi prihvatio prijedlog da se odrekneš svoje vjere kako bi dobio slobodu? Ako želiš ugoditi Bogu, tada ćeš ga odbiti i reći ono što je za tebe vrijednije čak i od života. Tako se i Ješua ponio prema anđelu koji se postavio kao dobročinitelj ali ga je iskušavao u namjeri da ga diskreditira pred Bogom i odustane od svoje mesijanske uloge zbog koje može umrijeti. Isus je znao da Bog može dozvoliti sotoni da ga kuša, pa mu nije bilo bitno da li je taj anđeo ima dobre ili zle namjere. Nije mogao reći tom anđelu da se odrekne svoje uloge kušača jer se nema pravo dirati u Božje pravno uređenje Neba, pa je mogao samo kušaču dati do znanja svoje stavove i razmišljanja s kojima odbija bilo kakav nagovor da ugađa sebi i odrekne se uloge za koju se zavjetovao Bogu kao njegov nazirej.

U hebrejskom jeziku se za nekoga tko se protivio ili suprotstavljao nekome ili nečemu koristila riječ 'satan' (protivnik).

• satan - pravni odnos tužitelja prema čovjeku optuženom za kršenje moralnih načela i zakona
• satan - neprijateljski odnos onoga koji se postavlja kao protivnik nekome koga želi poraziti

Biti satan samo po sebi nije zlo, ali može biti pod utjecajem krivih poticaja koje rađaju zlo. U Bibliji saznajemo da su neki od keruba postavljeni u službu koja je od njih zahtijevala da nadgledavaju čovjeka i budu njegovi protivnici i tužitelji s jedne strane ili branitelji i zaštitnici s druge strane. Trebamo imati u vidu da su neki anđeli bili 'sotone' ili protivnici jer je Bog od njih to tražio kako bi se nekome suprotstavili s ciljem da se otkriju nečiji poticaji ili spriječila nečija namjera koja bi bila protivna Božjem planu.

Kad je jedan Božji anđeo dobio od Boga zadatak da spriječi Balama koji je dobio nalog od Moapskog kralja Balaka da prokune Izrael, tada u izvještaju 4.Mojsijeve 22:22,32 piše:

"anđeo Gospodnji stade mu na put, da ga zaustavi (da ga spriječi; da mu se protivi)" (st.22)

• HEB: לְשָׂטָ֣ן ל֑וֹ וְהוּא
• Originalne riječi: ləśā·ṭān lōw
• Doslovno: kao protivnik (satan) protiv njega

"izašao sam da stojim protiv tebe" (da ti ne dam; da te spriječim) (st.32)

• HEB:יָצָ֣אתִי לְשָׂטָ֣ן ל֑וֹ
• Originalne riječi: yā-ṣā-ṯî ləśā·ṭān
• Doslovno: da ti budem protivnik (satan) 

• 'satan' - protiviti se, stati na put, spriječiti, suprotstaviti se

Služba nebeskih anđela je obuhvaćala zadatke u kojima su trebali biti protivnik (satan) čovjeku u slučajevima koji bi ugrozili Božji plan. Oni su imali ovlasti da optuže čovjeka pred Bogom, ukoliko bi taj čovjek prekršio Božje zapovjedi i po potrebi ga kaznili ukoliko je Bog to odredio. Zato nije bilo ništa neobično niti samo po sebi loše da Božji anđeli imaju uloge čovjekova 'protivnika' (sotone). Biti protivnik ili sotona (hebr. satan) nije nijednog anđela moglo dovesti u sukob s Bogom niti ga je moglo smatrati ljudskim neprijateljem. To vidimo u situaciji u kojoj čitamo:

“Tada Satan (śā-ṭān) ustade na Izraela i potače Davida da izbroji Izraelce." (1.Ljet 21:1)

Kad mi čitamo ovaj prijevod na našem jeziku onda pomislimo samo na palog anđela. Problem je u prevoditelju koji hebrejsku riječ 'satan' nije preveo nego ju je ostavio u svom hebrejskim obliku kao naziv (s velikim 'S') koji asocira na anđela iz Edena. (Napomena: u hebrejskom pismu nema velikog i malog slova). Međutim, da je prevodilac hebrejsku imenicu 'satan' preveo s 'protivnik' onda bi neki od nas bar pokušali istražiti kontekst da vidimo na koga se to odnosi, jer u hebrejskoj Bibliji piše:

“A protivnik (śā-ṭān) je ustao na Izraela i izazvao Davida da prebroji Izraelce.“ (1.Ljet 21:1)

Ovdje očito ne piše tko je bio taj protivnik (heb. satan). David je imao puno vanjskih neprijatelja s kojima je vodio ratove tako da je bilo koji neprijateljski kralj mogao biti taj 'protivnik' koji je ustao na Izraela i naveo Davida da postupi nerazumno. To je potvrdio njegov sin Salamun koji je tirskom kralju Hiramu objasnio da on za razliku od svog oca Davida nema 'protivnika' (hebr. satan; 1.Kr 5:4). No, kasnije je...

"...Jahve podigao protivnika (śā-ṭān) Salomonu: Edomca Hadada, iz kraljevske kuće Edomaca." (1.Kralj 11:14)

Iako je neprijateljski kralj mogao biti taj zemaljski 'protivnik' Izraela, Biblija nam u paralelnom izvještaju otkriva tko je tog kralja mogao potaknuti da zaprijeti Davidu. Tu čitamo:

“Još je jednom srdžba Jahvina planula na Izraelce te potakla Davida protiv njih govoreći: "Idi, izbroj Izraelce i Judejce!“ (2. Samuelova 24:1)

Sad nam je jasno da je sam Bog stajao iza cijele situacije a ne neki anđeo. Bog je preko svog anđela proveo u djelo svoju srdžbu koju je osjetio kralj David i cijeli Izrael. Budući da se David malo uzoholio zbog svojih vojnih uspjeha, što je vjerojatno negativno utjecalo na narod, onda je nebeski anđeo bio taj nevidljivi 'protivnik' (sotona) koji je pomoću neprijateljske prijetnje izazvao Davida da tu oholost pokaže javno na djelu nepotrebnim prebrojavanje naroda. Bog je mogao dozvoliti svom anđelu da potakne nekog čovjeka ili kralja na akciju protiv Davida i Izraela (vidi Job 1:12,15,17).

Zbog opasnosti od svog zemaljskog 'protivnika' (sotone), David je pokazao da mu je bilo važnije znati s kojom vojskom raspolaže nego da se najprije obrati Bogu preko proroka (usporedi 1.Sa 23:2). Takav javni postupak pomazanog kralja je bilo nesvjesno okretanje leđa Bogu i kap koja je prelila čašu. Uskoro je i sam postao svjestan grijeha zbog kojeg je izazvao Božje negodovanje te se pokajao, ali nije mogao izbjeći posljedice. Taj grijeh je ujedno bio i grijeh samih Izraelaca koji su, kao i njihov kralj, zaboravili iskazivati slavu Bogu te su je pripisivali Davidu. U ovom slučaju je očito da 'satan' (protivnik) koji je ustao na Izraela nije bio samo njihov neprijateljski kralj, nego je ulogu protivnika odigrao i anđeo kao Božji sluga. Anđeo je na neki način pokrenuo događaje protiv Izraela koji su izbacili na vidjelo grijeh zbog koje je Bog negodovao.

Malo prije smo razmotrili situaciju kad je Bog poslao jednog anđela da bude zao duh koji je trebao uznemiravati Saula. Taj anđeo je samim tim po svojoj dužnosti bio Božji sluga u ulozi sotone ili Saulovog protivnika, ali nije bio zao. On je samo izazivao Saula da pokaže pred drugima svoje pravo stanje srca jer je svojim stavom okrenuo leđa Bogu. Zato je morao biti javno razotkriven i smijenjen sa svog položaja kako bi Izrael lakše prihvatili Davida za kralja.

U jednoj drugoj situaciji čitamo kako je 'sotona' stao s desne strane velikom svećeniku Jošui koji je trebao zastupati Davidovo kraljevstvo nakon izlaska iz babilonskog ropstva

“I pokazao mi je velikog svećenika Jošuu kako stoji pred Jehovinim anđelom, a Sotona (wə-haś-śā-ṭān - protivnik) je stajao zdesna Jošui da mu se protivi.“ (Zah 3:1)

Iako je navedeni 'protivnik' mogao biti neki čovjek, čitalac tog izvještaja automatski pomislili na palog anđela jer su prevodioci i tu stavili riječ 'Sotona' (s velikim S), čime aludiraju samo na jednu mogućnost. Međutim, ovdje nije riječ o imenu, nego imenici. Osim toga, u ovoj viziji prorok nije mogao za osobu koja je stajala do Jošue reći da je vidio onog 'sotonu' koji je prevario Evu jer nije ni znao kako on izgleda. Ali po načinu pristupa kojim je ta osoba iznosila optužbe i prigovore protiv Jošue, on ju je mogao samo nazvati protivnikom (heb. 'satan') jer je imala nešto protiv njega. To ne znači da je protivnik neka zla osoba. On samo u pravnom pogledu daje razloge koji terete Jošuu. I Isus je svog apostola Petra nazvao 'sotonom' tj. protivnikom koji je zavrijedio prijekor jer mu u mislima nije bilo "ono što je Božje, nego što je ljudsko!" (Mt 16:23). Petar nije bio zao, nego je u dobroj namjeri pokušavao odvratiti Isusa da se ne izlaže smrtnoj opasnosti. Božji anđeo je također prekorio ovog 'protivnika' (satanu) koji se vjerojatno u dobroj namjeri protivio da Jošua kao veliki svećenik preuzme krunu. Imao je dva dobra razloga za protivljenje:

• Kruna je trebala biti dana Zorobabelu iz Davidove loze, a ne nekome iz Levijevog plemena.
• Jošua je nosio krivnju zbog koje je bio nedostojan tako časne službe.

Očito je protivnik zastupao gledište većine Izraelaca po tom pitanju. I on je iz svoje ljudske pozicije gledanja mislio na ono što je ljudsko, a ne Božje, pa je imao razloga protiviti se, sve dok nije došao anđeo koji ga suočio s Božjom odlukom (Zah 3:2-4). Osim toga, ta osoba je u viziji nazvana protivnikom (satanom) samim tim što je stajala Jošui s desne strane i iznosila optužbe protiv njega. To je isto kao što se danas nekog čovjeka u pravnoj službi naziva tužiteljem ili braniteljem, ovisno koju je ulogu ili stranu zauzeo u nekom pravnom slučaju. Ovaj je čovjek bio protivnik jer u psalmima čitamo:

“... protivnik (wə-śā-ṭān - tužitelj) neka mu stane s desne strane.“ (Pa 109:6)

S obzirom da je ovdje riječ o Jošui koji je trebao dobiti časnu ulogu u novoj jeruzalemskoj upravi onda je u tu situaciju bilo uključeno pravno pitanje. Zato je po zakonu imao protivnika koji je stajao s njegove desne strane da ga pred pravnim tijelom optuži kao nedostojnog i spriječi da predvodi Božji narod. Naime, prije nego netko preuzme važnu ulogu u životu naroda, bilo je važno da nema nikakvih zakonskih prepreka. Onaj tko je imao nešto protiv je u tim situacijama mogao iznijeti razloge protiv toga ili je mogao šutjeti. Ovaj protivnik nije šutio jer je iz svoje pozicije gledanja vidio krivnju koja je mogla diskreditirati Ješuu.

Ukoliko u ovoj viziji protivnik nije bio čovjek nego neki anđeo, onda ni on nije trebao biti zlo biće, nego je samo trebao izvršiti svoju službu kako bi sve bilo pravno regulirano. Iako je mogao iznositi neke činjenice o Jošui i njegovoj krivnji, drugi anđeo mu je dao do znanja da ga Bog (sudac cijele zemlje) treba prekoriti i zatvoriti mu usta jer ne zna sve činjenice. Slično imamo i na današnjim sudovima gdje branitelj nema pravo da prekori tužitelja, ali to može tražiti samo od suca koji ima uvid u obje strane priče. Sudac može tim prijekorom stati na stranu branitelja i zaključiti slučaj u njegovu korist, ali to ne znači da je tužitelj (protivnik) učinio nešto zbog čega treba kazneno odgovarati. On samo radi svoj posao pa prijekor od strane suca može utjecati da odustane od tužbe i da šuti. Isto tako bi taj prijekor koji bi bio izrečen protivniku (tužitelju) od strane Boga (Suca) bio znak svima da su po Bogu nestale sve optužbe i prepreke za stvaranje nove zemaljske uprave na kojoj bi Jošua bio na čelu. Zato je anđeo imao ovlaštenje od Boga da sa Jošue skine prljave (grešne) haljine pa mu je rekao:

“Evo, oduzimam s tebe krivnju tvoju.“ (Za 3:4)

Ovo je trebao biti dokaz da je Bog pravedan čak i onda kad se njegova pravda razlikuje od ljudske. Bez obzira na konačnu odluku suca, branitelji i tužitelji moraju biti dosljedni svoje službe. Očito je ovaj protivnik (sotona) izvršavao svoju pravničku službu, što nam govori o ulozi nebeskih i zemaljskih službenika (anđela) koji služe kao tijelo u kojem imaju dužnost da iznose razloge 'za ili 'protiv' neke odluke iza koje moraju stajati. Zato u vizijama vidimo kerube s dva ili četiri lica što simbolizira njihove različite i suprotne uloge u nebeskom vijeću sa dva i četiri razreda u kojem Bog na najvišoj razini ili jedan od njegovih Sinova na nižoj razini donose konačnu odluku nakon što sve činjenice svog vijeća stave na vagu pravde.

Jedan od tih anđela je čak izazvao Boga da ispita Jobovu vjernost. Naime, u vrijeme kada su Sinovi Božji dolazili pred Boga s njima u pratnji su dolazili kerubi i anđeli koji su bili u njihovoj službi. Taj detalj ne piše u knjizi o Jobu, ali se on podrazumijeva jer se to vidi iz drugih proročkih vizija neba. Tada je u pratnji Božjeg Sina (jednog od 24 Poglavara) bio i anđeo kojega je pisac na samom početku označio sa 'sotonom' jer je u cijeloj toj priči on imao zadatak da bude protivnik Jobu.

“Jednoga dana dođu Sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan (haś-śā-ṭān - protivnik).“ (Job 1:6)

Ovdje opet vidimo kako prevoditelj teksta ne prevodi imenicu 'satan' sa 'protivnik' nego je još piše s početnim velikim slovom jer misli da je riječ o točno određenoj zloj osobi koja se tako naziva. Međutim, kad bez unaprijed stvorene predodžbe čitamo tekst i poznajemo opise vizija, onda ćemo vidjeti da nije riječ o njemu niti njegovom stečenom imenu. U ovoj priči koja nema puno detalja, možemo zamisliti Boga kako se obraća jednoj grupi keruba i anđela koji su stajali uz svog Poglavara koji je upravljao stvarima na Zemlji. Nakon toga se izdvaja jedan od njih koji iznosi svoj stav o čovjeku i njegovoj odanosti, te upravo on dobiva svoje mjesto u priči o Jobu i zadatak da baš on bude njegov sotona (protivnik).

Postoje dvije mogućnosti u vezi ovog protivnika. Prva je ta da on nije bio 'satan' kad je došao pred Boga, nego tek nakon što ga je Bog ovlastio da iskuša Joba. Npr. evanđelist Matej svoju priču o Isusu započinje riječima: "A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako…", čime u samom uvodu spominje i njegovu funkciju Krista (pomazanika) po kojoj je Isus bio poznat godinama poslije rođenja, a samim tim i u vrijeme pisanja knjige o njemu (Mt 1:18; vidi i Mt 2:2; Lk 2:11). U drugoj situaciji jedan anđeo pastirima u polju kaže da se rodio 'spasitelj' iako još nije postavljen u tu ulogu zbog koje je rođen. Tako i pisac o Jobu odmah na početku spominje anđela u ulozi protivnika (sotone) iako je to bilo njegovo glavno obilježje tek nakon što je dobio zadatak da bude njegov protivnik (heb. 'satan').

Druga mogućnost je da je jedan od njih zaista imao zadatak da prolazi Zemlju i obraća pažnju na loše ljude kako bi im bio protivnik ili tužitelj pred Bogom, dok su drugi imali zadatak da vide ono što je dobro u ljudima kako bi se nebeskom vijeću mogle donositi mudre i pravedne odluke u njihovu korist. Riječ je o časnim ulogama i zadacima zbog kojih su stvoreni i postavljeni u službu nebeskih službenika. Njihov zadatak nije da sude i donose konačne odluke nego da iznose činjenice koje je trebalo staviti na vagu. Stoga, biti satan ne znači da se ta riječ odnosi na Božjeg protivnika.

Ovaj anđeo nije ni pokušao kušati Joba nije imao ovlaštenje da mu se protivi na taj način sve dok mu Bog nije skrenuo pažnju na Jobovu pravednost. Čak i da je imao ovlaštenje biti protivnik (heb. 'satan), mogao je do tada sam ispitati Joba do određene granice, ali ne na ovakav okrutan način za koji nije imao ovlaštenje jer bi ga drugi anđeli u ulozi 'branitelja' ili zaštitnika s pravom spriječili (vidi Ps 91:11). Tek kad je Bog skrenuo pažnju na Joba, on je očito s razlogom tražio od Boga da se ispita Jobovu odanost do krajnjih granica. Nije čak ni tražio da Bog njega postavi nasuprot Jobu jer on nije bio jedini anđeo kojeg bi Bog ovlastio za taj zadatak. No, on je pokrenuo to pitanje pa je dobio dozvolu od Boga da iskuša Joba. S tim ovlaštenjem je postao Jobov 'protivnik' (satan) i zato se kao takav navodi u priči. Moramo znati da Bog nikoga ne kuša zlom tj. On ne navodi pravednika na zlo kako bi ga onda osudio, ali dozvoljava zle situacije koje su same po sebi kušnja. Pravedan čovjek zna da Bog ima pravo na to, i tu vidi priliku da ustraje u nevolji.

Ovaj sotona nije tvrdio da je Job neiskren u svojoj pravednosti, nego je Bogu skrenuo pažnju na čovjeka općenito, pa je smatrao da se ne može o nekom čovjeku dobro govoriti sve dok ga se ne iskuša. Kao nadglednik ljudi je dobro poznavao čovjeka i njegove poticaje. Smatrao je da se mnogi s razlogom boje Boga jer misle kako ih je Bog blagoslovio zdravljem, sretnim životom i svim što posjeduju. Te je činjenice predočio Bogu rekavši mu :

“sve što čovjek ima dat će za svoj život“ (2:4)

• oduzmi mu sve što ima, pa će te prokleti u lice!” (1:11)
• dirni u njegove kosti i njegovo meso, pa će te prokleti u lice! (2:5)

Da li bi Bog, koji je imao sve riječi hvale za Joba, imao što dokazivati nekom anđelu koji nije njegov sluga, pogotovo ako taj nema iskrene namjere s čovjekom? Ne. On s takvim anđelima ne bi komunicirao na takav blizak način nego samo sa svojim vjernim slugama koji imaju pravo da traže od Boga sve što je vezano uz njihovu službu branitelja i tužitelja. Naime, oni ne smiju kažnjavati ljude ukoliko nemaju za to čvrsti dokaz. Čak i da imaju dokaz ne smiju to činiti bez odobrenja svog Poglavara.

Bog je neke svoje kerube i anđele postavio da nadgledavaju ljude i da budu protivnici ili sotone onim ljudima koji bi svojim položajem mogli negativno utjecati na druge (vidjeli smo primjer Saula i Davida). Kerubi u ulozi tužitelja bi pred Boga donosili svoje viđenje o takvim ljudima pa bi ih Bog (ili jedan od njegovih Sinova) ovlastio da izvrše svoju ulogu protivnika. Job je u ono vrijeme bio jedan od moćnih ljudi, ali pravedan i besprijekoran, pa je Bog dozvolio svom anđelu da ispita Jobovu vjernost jer je taj anđeo smatrao da se ne može vjerovati u Jobovu odanost ukoliko ga se ne stavi u nepovoljnu situaciju koja bi na kraju bila ujedno i kazna ukoliko bi se pokazalo da je Job bio dvoličan i neiskren. Ovakav prijedlog je bio moguć jer je vjerojatno prije Joba bilo ljudi koji su u sličnim situacijama prokleli Boga. Ukoliko nije bilo takvih ljudi, Job je poslužio kao dokaz da Bog na Zemlji ima odane ljude na koje uvijek može računati.

U ovom dijalogu se može vidjeti da anđeo ne mora vjerovati Bogu na riječ kad je u pitanju čovjek, niti Bog iskazuje svoj autoritet na taj način. Bog je jedan dio svog autoriteta prenio na svoje Sinove (Poglavare) koji imaju svoje nebeske službenike. Zato se On ne postavlja kao čovjekov branitelj ili tužitelj jer je on vrhovni sudac koji rješava samo pojedine slučajeve. Njegovi Sinovi (suci) rješavaju sve slučajeve, a neke od njih predaju Bogu kao vrhovnom sucu. Čak je i na Zemlji Bog ovlastio svoje zemaljske sinove da budu suci koji bi trebali suditi samo uz branitelje, tužitelje i svjedoke. To znači da bilo koji Sudac ne može biti branitelj ni tužitelj kao što je to slučaj u ljudskim totalitarnim sistemima. On mora saslušati obje strane.

S obzirom da je Bog ovlastio svoje nebeske službenike da vode pravnu brigu o svemu što se dešava na Zemlji, te da svoje vijeće informiraju o važnim stvarima i osobama, onda je ovaj anđeo u ulozi tužitelja znao da Bog ima samo informaciju o Jobu koju je dobio od nekog drugog keruba u ulozi branitelja. On je želio Bogu reći da ne mora sve biti onako kako se vidi i kako čuje pogotovo ako u ljudima tražimo samo ono što je dobro. Sjetimo se da je Bog (ili jedan od njegovih Sinova-Poglavara) poslao jednog anđela u Sodomu da provjeri je li sve onako kako je čuo, pogotovo ako je to čuo od anđela 'tužitelja' (1.Mo 18:21). Da bi se moglo spriječiti i uništiti zlo, to je morao potvrditi anđeo u ulozi branitelja jer bi taj branitelj spriječio to ukoliko bi u tim gradovima bilo najmanje deset pravednika. Tek kad je on dao zeleno svjetlo, Sodoma je bila uništena (vidi 1.Mo 18:23-32).

To je značilo da anđeli ne moraju pred Boga uvijek iznositi stvari onakve kakve jesu pogotovo kad ih gledaju u odnosu na sebe i svoju ulogu branitelja ili tužitelja. Ako mu je uloga da vidi zlo i da se postavi kao protivnik i tužitelj, onda će iznositi to što vidi iz te pozicije i davati prijedloge kako bi trebalo postupiti u toj situaciji. Da bi se donijelo pravu odluku mora postojati služba koja bi spriječila da se u toj situaciji obrani i zaštiti pravednik ili pokajnik. U suprotnom, ako je prvenstvena uloga nekih anđela da se u ljudima vidi dobro i da se stane u njihovu zaštitu, onda netko od anđela može imati tu slobodu da zbog svoje uloge tužitelja i protivnika, zatraži da se to ispita. Zato Bog popušta pred ovim anđelom i daje mu dozvolu da iskuša Joba i da bude njegov protivnik (sotona) ali ne s namjerom da Joba na prevaran način navede na pogrešan korak, kao što je to učinio anđeo iz Edena iako je cijela situacija mogla prevariti Joba i navesti ga da misli kako je Bog nepravedan. Kad se pokazalo da je Job ipak ostao postojan, onda je Bog rekao ovom anđelu da ga je...

“... okrenuo protiv (Joba) i naveo (izazvao, nagovorio) da ga bez razloga upropasti.” (Job 2:3)

Da je Job prokleo Boga, onda se Bog ne bi smatrao odgovornim za Jobovo stanje, nego bi to stanje smatrao zasluženom kaznom. U ovoj situaciji je čak i Bog preko ovog anđela bio Jobov protivnik (hebr. 'satan'). To prihvaća i Job jer smatra da Bog ima razloga tako postupati protiv njega. Bog nije imao što dokazivati sebi jer On, ako želi, može sam ispitati ljudsko srce. Međutim, On ne ide toliko daleko jer bi onda bila nepotrebna služba keruba u nebeskom vijeću. Da li je onda anđeo mogao tražiti od Boga da iskušava čovjeka do krajnjih granica? Očito je mogao jer je to bilo u opisu njihove službe. S obzirom da su kerubi imali dužnost nadgledavati čovjeka i po potrebi kažnjavati zlo, onda su imali i pravo da budu protivnici nekim ljudima pogotovo onima koji su imali moć i autoritet u svojoj široj zajednici. Samo tako su mogli biti sigurni da će ispuniti svoju službu, pogotovo ako su trebali obilježiti čela onih koji su po Bogu unaprijed određeni da budu Božji službenici i zastupnici.

Kerubi nisu imali vlast nad Božjim slugama i izabranicima, ali su mogli zatražiti dozvolu da ih se iskuša ili ispita. Isus je rekao svojim apostolima da je "sotona zatražio da ih rešeta kao pšenicu" (Lk 22:31). To je zato što taj nebeski anđeo u ulozi protivnika ne može ništa učiniti bez Božjeg dopuštenja. Tko je bio taj 'sotona'? S obzirom da se zrnje pšenice rešetalo kako bi se uklonile sve nečistoće, onda bi iza ovog prijedloga mogao stajati samo Božji anđeo u ulozi protivnika (satane). Kao njihov nebeski nadglednik, Božji anđeo je mogao vidjeti njihove slabosti i zatražiti da ih se pročisti. Ponekad je to zahtijevalo izložiti ih kušnjama koje dolaze od raznih neprijatelja kako bi postali svjesni svojih slabosti i nadvladali ih uz snagu Božjeg duha. Mnogi Božji sluge su zbog toga i umrli jer se nisu htjeli odreći Boga kao ni Job. Drugi su poput Joba imali istaknuti autoritet ali i veću odgovornost pa su bili stalno pod nadzorom anđela. Toga je bio svjestan i apostol Pavle koji je rekao da mu je "dan trn u tijelu, anđeo sotonin (glasnik protivnika), da me bije, da se ne ponosim" (2.Kor 12:7).

Kad bi se Bog postavio kao onaj koji sve zna, onda bi obezvrijedio službu keruba jer je njih zadužio da pred Njega i njegove Sinove iznose svoje viđenje. Za razliku od Boga i njegovih Sinova - Poglavara, koji su donosili konačne odluke kako da postupaju s ljudima na temelju onoga što su saznali od keruba, kerubi nisu smjeli sami donositi takve odluke. Morali su imati dopuštenje za svaki pojedini postupak u kojem bi iskušavali i kažnjavali pojedine ljude. Iako su imali odriješene ruke da postupaju u skladu s Božjom pravdom, oni nisu smjeli nanositi zlo niti ljude navoditi na zlo i grijeh. No, oni se često spominju u kontekstu zla iako nisu bili zli, jer su na Zemlji nanosili zlo i nevolje onim ljudima i narodima koji su stajali na putu ostvarivanja Božjeg plana u vezi Izraela i Mesije. To zlo su činili s Božjim dopuštenjem na temelju odluke nebeskog vijeća. No, sve ostalo zlo na zemlji je nastalo zbog čovjeka koji je okrenuo leđa Bogu i njegovim mjerilima dobra i zla, gdje se zlo nije na vrijeme i na pravi način suzbijalo i kažnjavalo.

Ljudsko zlo se nije trebalo čudima zaustaviti, osim u pojedinim sitaucijama koje su prijetili Božjem planu tako da su pojedini ljudi i vladari činili zlo u puno većoj mjeri i s većim posljedicama nego što bi se konstatiralo za anđele koji su mogli kontrolirati situaciju u kojoj su bili zaduženi da prouzroče zlo za neke pojedince ili narode. S jedne strane su se kerubi i anđeli mogli protiviti zlu i sprječavati ljude da ga čine, ali su često morali biti samo promatrači jer bi nebesko vijeće odlučilo da njegovi sluge i drugi ljudi jedno vrijeme podnose razne nevolje pa čak i smrt. No smrt je određena svim ljudima i ona je samo privremena. Zato ne bi trebali kriviti Boga što nije ovlastio kerube i nebeske knezove da spriječe svako zlo i nepravdu i da se postave kao protivnici svim zlim ljudima jer oni nisu dežurni policajci u službi ljudske vlasti koja trenutno upravlja svijetom. To će biti moguće tek u Kristovom kraljevstvu kad svi ljudi budu pod direktnom nebeskom upravom u rukama Božjih nebeskih i zemaljskih službenika (anđela).

To je ono što se može spoznati iz hebrejskim spisa u kojima se nigdje izričito ne spominje pali anđeo, pa čak ni u priči iz Edenskog vrta u knjizi Postanka. Niti jedan prorok ne spominje nekog palog anđela po imenu niti ga vidi u vizijama vezanim uz važne događaje. Kad se spominje izraz 'satan' (protivnik, tužitelj) uz nebeske anđele, onda ta riječ nije u sebi krila neko zlo biće koje se pobunilo protiv Boga. Biti 'satan' je bila časna služba koju nije trebalo zloupotrijebiti za svoje ciljeve. S obzirom da je zlo moglo biti česta pojava u društvu koje bi postavljalo svoja mjerila onda je služba nebeskih protivnika i tužitelja bila i te kako značajna kao i služba branitelja i zaštitnika.

Ako je Bog stvorio razumna i emotivna bića na temelju zakona ljubavi, istine i pravde, da li je moguće pomisliti da takvo biće može biti toliko zlo da nema niti trunke dobrote u sebi i da takvo stanje srca održava iz dana u dan i to tisućljećima bez iti malo kajanja ili odustajanja od svoje protivničke uloge, pogotovo ako bi znao da se time suprotstavlja svom Stvoritelju protiv koga nema nikakve šanse? Samo robot sa umjetnom inteligencijom bez savjesti i emocija i sa unaprijed programiranim logikom zla može biti u tom stanju zla iz kojeg ne bi mogao samovoljno izaći sve dok ga se ne isključi. No, sotona nije robot nego razumno biće sa slobodnom voljom stvoreno po Božjem obličju. Čak ako je samovoljno učinio grijeh zbog kojeg bi slijedila kazna, mogao ju je prihvatiti bez da ide u tu krajnost da ljudima nanosi zlo. To je trebao biti njegov izbor zbog kojeg nije morao prihvatiti da bude u neprijateljskom odnosu prema čovjeku. Budući da je imao slobodnu volju, onda bi mogao kad-tad odustati da bude na toj suprotnoj strani jer se kao razumno biće mogao pokajati i stati na stranu istine ukoliko je to bila stvar njegovog srca i izbora, pa čak i onda ako bi znao da će mu Bog oduzeti život kojeg mu je dao na dar. I mnogi zločinci kad uvide svoju krivnju prihvaćaju svoju krivnju i traže da ih se primjereno i pravedno kazni jer ne žele više ustrajati na tom zlom putu. To je mogao učiniti i anđeo ukoliko je učinio težak grijeh. Bog tada ne bi mogao računati na to neprijateljstvo s njegove strane niti bi mogao objaviti da će imati svoje potomstvo koje će mu stati na glavu, jer bi taj anđeo mogao prije toga odustati znajući da se ne može boriti protiv Boga (1.Mo 3:15). Budući da je Bog bio taj koji je u datoj situaciji nametnuo neprijateljstvo između dva anđeoska tabora i planirao da se to neprijateljstvo odvija do samog kraja, onda je to anđeosko biće moralo po službenoj dužnosti cijelo vrijeme igrati tu svoju protivničku ulogu koja mu je dodijeljena, što znači da je morao raditi protiv svoje volje kako bi ispunio Božju volju znajući da će Bog na kraju eliminirati svako zlo i nepravdu koja bi nastala pod njegovim utjecajem. Kakvu sliku dobivamo o njemu iz kršćanskog razdoblja kada su nastala evanđelja i poslanice preko kojih su vjernici dobili neka nova a možda i drugačija saznanja? Pogledajmo.