Čovjek je stvoren po Božjoj slici, ali nije trebao biti poput Boga i njegovih nebeskih Sinova (bogova) koji su imali pravo određivati i provoditi univerzalna mjerila dobra i zla. To ne znači da nije smio znati što je dobro i zlo, jer bez tog znanja bi bio nesposoban pri odlučivanju koristiti svoj razum i slobodnu volju. Ta spoznaja je vezana uz odgovornost koja je iznad bilo koje druge odgovornosti jer je trebala prvom čovjeku (prvom po autoritetu) dati mogućnost da u svojoj ruci drži dobrobit svih ljudi, ali samo uz podložnost Božjim mjerilima. Zato mu je rekao:

“Sa svakoga drveta u vrtu slobodno jedi do sita. Ali s drveta spoznaje dobra i zla ne smiješ jesti, jer u onaj dan u koji okusiš s njega, sigurno ćeš umrijeti.” (1.Mo 2:16,17)

Ova zabrana je bila privremena. Kako to možemo utvrditi i zašto to Bog nije spomenuo? Tako što je Bog prešutio činjenicu da će onog dana kada Adam okusi plod preuzeti na sebe božanski autoritet odlučivanja po pitanju dobra i zla. Bog mu nije rekao da je to stablo također dar kao i stablo života, te da će mu s vremenom dozvoliti da ima pristup tom stablu kako bi na njega prenio veću mjeru vlasti i odgovornosti. Da mu je to rekao tada bi mu dao do znanja da će umrijeti samo ako dira u stablo dok traje zabrana, odnosno ako prije vremena samoinicijativno uzme taj plod. No, to mu nije rekao. Rekao mu je samo ono što je mogao izgubiti ako prekrši zapovijed, ali mu je prešutio ono što bi mogao dobiti, tj.

• rekao mu je: "ako okusiš sigurno ćeš umrijeti"
• nije mu rekao: "ako okusiš bit ćeš kao Bog i znati dobro i zlo"

Ovu druga opcija je postala stvarnost kad je čovjek kušao plod s drveta znanja, jer je Bog rekao svojem nebeskom Sinu (ili sinovima):

"Evo, čovjek postade kao jedan od nas - znajući dobro i zlo!" (1.Mo 1:26; 3:22)

Zašto mu nije rekao da će postati kao jedan od bogova nego mu je samo zaprijetio smrću? Jedini opravdani razlog je uvjet poslušnosti. Adam je najprije morao razmisliti i shvatiti da Bog ima pravo da mu iz opravdanih razloga nametne zabranu za nešto što bi on poželio imati kao nositelj odgovornosti. Morao je shvatiti da neke prednosti i odgovornosti ne može odmah preuzeti na sebe bez Božjeg ovlaštenja jer bi u suprotnom svojim neovisnim vladanjem nanio štetu. Njegov stav prema Božjem autoritetu se mogao provjeriti samo kroz kušnju koja je uključivala tu zabranu. Čak i prijetnja smrću ima veći smisao ako Adam ne zna ono što bi dobio nego samo ono što bi izgubio ako prekrši zabranu. Ono što bi dobio je trebala biti tajna koju bi saznao kad zabrana bude ukinuta. Tada bi mu bilo dozvoljeno da slobodno uzme s tog drveta i da neće umrijeti. Tada bi to bio dar od Boga. U suprotnom bi kršenjem zabrane to dobio, ali to tada ne bi bio dar, pa bi izgubio i ono što je do tada imao. To znači da taj plod s drveta znanja nije mogao prouzročiti smrt, jer je njegova svrha bila da oni preko njega dobiju jedan viši status postojanja. Smrt bi bila samo posljedica neposlušnosti, jer bi potpali pod kaznu smrti samo ako bi dirali u plod prije nego bi Bog ukinuo zabranu. Ne bi umrli zbog jedenja ploda s 'drveta znanja' nego zato što bi im bio uskraćen pristup 'drvetu života', što se i desilo. Bili bi prepušteni sami sebi i prokletstvu zbog kojeg bi bili podložni prirodnom zakonu raspadljivosti koja dovodi do starenja i smrti.

Budući da zabrana nije bila obrazložena niti je imala rok kušnje, time su namjerno bila otvorena vrata nebeskom vijeću da nakon nekog vremena pasivne kušnje suoče Adama sa svim činjenicama koje je trebao znati. Prešućivanjem ovih činjenica je pripremljen teren da jedan od anđela iskuša Adama i Evu da vide da li će uzeti plod kad im se na indirektnim putem otkrije cijela istina o tom stablu. Da bi kušnja uspjela, anđeo kušač nije rekao da će umrijeti pa je to prešutio. Rekao je samo dio istine:

"Nećete vi umrijeti, nego zna Bog da će vam se otvoriti oči (znanja) i da će te postati kao bogovi." (3:3)

Ova izjava je bila istina, ali u drugom kontekstu. Na prvi pogled ovaj anđeo nije lagao jer je za razliku od Boga rekao što će oni dobiti ako uzmu zabranjeni plod. I zaista, oni su u tom trenutku stekli pravo na tu spoznaju bez da su fizički umrli. U tom smislu je anđeo rekao Evi dvije istine:

• istinu da neće fizički umrijeti nego će umjesto toga postati kao bogovi
• istinu da je Bog znao za tu drugu soluciju koju im je prešutio

Koristeći se igrom riječi, on je rekao istinu o smrti, ali u drugom kontekstu. Naime kad je rekao Evi da oni neće umrijeti onda on nije lagao, jer joj je rekao ono što je znao o Božjem planu.

"Nećete vi umrijeti, nego (kad zabrana bude ukinuta) zna Bog da će vam se otvoriti oči (znanja) i da će te postati kao bogovi." 

U tom užem kontekstu je izjava "nećete umrijeti" bila istina, ali je u širem kontekstu zabrane bila laž. On joj je prešutio da se može slobodno jesti samo kada Bog ukine zabranu jer je znao da je Bog namijenio čovjeku dati pristup tom stablu kada će zaista moći jesti bez straha od smrti. Kad je Bog rekao da će umrijeti, onda je On u svom kontekstu mislio na smrt zbog prijevremenog i neovlaštenog uzimanja tog ploda, a kad je anđeo rekao da neće umrijeti, on je u svom kontekstu govorio o mogućnosti uzimanja ploda bez smrtne posljedice kad zabrana bude ukinuta. Na prvi pogled su ove dvije tvrdnje - "umrijet će te" i "nećete umrijeti" suprotne jedna drugoj iako su jedna i druga istinite.

Iako mnogi misle kako je anđeo rekao da Bog laže, to ne mora biti točno. Optužiti Boga da laže bi bilo kontraproduktivno. Zato je on naglasio da Bog zna da neće fizički umrijeti, čime je na neki način natuknuo da zabrana više ne vrijedi. Drugim riječima, Bog vam nije ništa krivo rekao, nego vam je samo prešutio reći ono što bi trebali znati u vezi tajne drveta. Za Evu je to moglo biti prihvatljivo jer su po drvu života dobili pristup višem stupnju života, pa bi po drvetu znanja mogli dobiti pristup višem stupnju znanja. 

Adam i Eva su najprije bili smrtna bića kao sva zemaljska stvorenja, ali pristupom drvetu života im je zajamčeno da nikad neće umrijeti, čime su prešli u drugi besmrtni stupanj života. Bog je namjeravao taj vječni život potvrditi u njima što bi bio treći stupanj. Zato im je dao drvo znanja kao mjerilo poslušnosti koje bi ispunilo svoju svrhu prije nego dobiju prve potomke. Kad je anđeo otkrio Evi ono što im je Bog prešutio, ona je mogla pomisliti da će time postići viši stupanj života, a u biti vratila se na niži stupanj.

1. stupanj - život u smrtnom obličju (odvojenost od vječnog života)
2. stupanj - život s darom vječnosti (pristup drvetu života)
3. stupanj - život u besmrtnosti (potvrđen vječni život)

Umjesto da Bog u njima potvrdi pravo na vječni život, oni su vraćeni pod vlast smrti. Time su zaista doživjeli smrt kao promjenu svog statusa. Umrli su za Boga, a počeli živjet za sebe pa im Bog nije više dozvolio pristup drvetu života, čime je pojam 'umrijeti' dobio svoje puno značenje jer su bili prepušteni smrtnosti. To je ono što je anđeo prešutio reći kako bi kušnja bila pravovaljana jer je i Božje prešućivanje pune istine bilo pravovaljano kako bi se omogućila pasivna i aktivna kušnja.

Bog očito nije definirao ljudima što je mislio kad im je rekao da će umrijeti tako da nije rekao cijelu istinu. Jedan dio istine je zadržao u tajnosti. Anđeli su to znali pa je jedan od njih otkrio Evi tu tajnu i ponudio ovu drugu opciju bez da joj je rekao cijelu istinu. Bog nije rekao da će biti kao bogovi prije nego umru kao smrtna bića iako je postojala ta opcija, a anđeo nije rekao da će na kraju ipak umrijeti kao i sva smrtna bića ukoliko prijevremeno uzmu plod. Tako ni Bog ni anđeo nisu rekli cijelu istinu. Za Boga je bila istina da će na kraju ipak umrijeti, što se i desilo, a za anđela je bila istina da će postati kao bogovi, što se i desilo. Iako je postojala opcija života u smrtnom obličju u kojem će također biti kao bogovi koji znaju što je dobro i zlo, Bog tu opciju nije ponudio. Budući da zabrana nije bila obrazložena niti je imala rok kušnje, time su namjerno bila otvorena vrata nebeskom vijeću da nakon nekog vremena pasivne kušnje suoče Adama sa svim činjenicama koje je trebao znati. Prešućivanjem ovih činjenica je pripremljen teren da jedan od anđela iskuša Adama i Evu da vide da li će uzeti plod kad im se na indirektnim putem otkrije cijela istina o tom stablu. Sve je to bilo sa ciljem da se provede kušnja po unaprijed postavljenim mjerilima.  

Zabrana prilaska drvetu spoznaje koje može uzrokovati smrt je slična onoj koja se daje 'djetetu' koje nije još u mogućnosti da vidi i spriječi posljedice. Npr. djetetu možeš dati da se igra sa svim što je u kući ali mu zabraniti da se igra električnom strujom jer znaš da bi se moglo prouzročiti štetu sa smrtnim posljedicama. No, ta zabrana nema smisla kad to dijete odraste i kad je spremno koristiti električne uređaje. Tako je bilo i s Adamom koji je još bio nezreo da na sebe preuzme više odgovornosti. Morao je samo poslušati da ne dira u plodove tog stabla, bez da je morao znati što bi bilo kad bi jeo taj plod. Plod sam po sebi nije mogao uzrokovati smrt jer je iza njega stajala Božja riječ s kojom je čovjek trebao dobiti pravo da odlučuje o stvarima dobra i zla. Smrt je bila samo posljedica kazne zbog neposlušnosti. Kad je sazrelo vrijeme i prošlo dovoljno vremena, na scenu stupa jedan od predstavnika nebeske vlade u namjeri da čovjeka dovede pred gotov čin. On se poslužio zmijom za koju piše da je bila opreznija od ostalih životinja i samim tim prikladnija da je se postavi na to stablo da ga čuva i daje mu simbol nedodirljivosti kako bi čovjeka stalno podsjećala na zabranu. Kako bi tu zabranu otklonio, ta ista zmija je progovorila. Eva je mogla shvatiti da joj se obraća netko tko zastupa božanski autoritet. Uopće nije posumnjala da je u pitanju smišljena kušnja jer je tu zmiju sam Bog tu postavio, a iza glasa koji joj se obratio je mogao biti samo jedan od božanskih bića. Kad je čula tu informaciju mogla se osjetiti posebno važnom jer je saznala nešto što je bilo sakriveno od Adama. Vjerojatno je zaključila da zabrana više nije na snazi, jer joj je rečeno da neće umrijeti. To joj je moglo dati razloga da kuša plod prije nego sa time upozna Adama. Zanemarila je njegov autoritet jer se možda bojala da joj neće povjerovati ili da bi je mogao spriječiti zbog straha od smrti.

Eva je mogla ispravno postupiti i nije morala kušati plod samo da je tu stvar prepustila Adamu kojemu bi najprije prenijela tu novu informaciju. Ukoliko bi se on izjasnio da taj plod neće kušati sve dok mu Bog to ne dozvoli osobno po zastupniku koji mu je postavio tu zabranu, a ne preko nje, tada bi pokazao poslušnost kao dokaz da prikladan nositi Božji autoritet. U suprotnom je dozvolio da jedna takva informacija dana preko Eve pokoleba njegovo povjerenje prema Bogu koji mu je prešutio ono što je morao znati što bi moglo upućivati da Bog nema povjerenja u njega. Zbog toga se mogao osjećati poniženo jer je po njemu bilo uskraćen pristup plodovima, a po Evi odobren. Možda mu je teško palo što je Evi dana prednost da prije njega kuša plod pa ga je bez preispitivanja uzeo kako ne bi ostao u drugorazrednoj poziciji. Ili je samo jednostavno povjerovao Evi i bez preispitivanja uzeo plod.

Budući da je povjerovao Evi onda je smatrao da ona nije mogla samoinicijativno uzeti plod nego da je tu učinila na zahtjev onoga tko joj je preko lica zmije otkrio tu tajnu, koja je njemu bila prešućena. Izgleda da mu uopće nije palo na pamet da bi ona bila prevarena ili da je izmislila priču o božanskom statusu, pogotovo zato što nije umrla što je potvrdilo njenu priču. Zato apostol Pavle kaže da Adam nije bio prevaren, pa je očito plod kušao s uvjerenjem da je Bog ukinuo zabranu. To znači da mu je Eva dala plod ne znajući da je bila prevarena tako da ona nije ni imala namjeru da prevari Adama. S uvjerenjem je uzela plod i s uvjerenjem ga je dala Adamu. Iako on nije bio prevaren, učinio je veliku grešku jer je umanjio svoju odgovornost kao poglavara tako što je Evu stavio ispred svoje uloge i ispred Boga. Bez obzira u njenu priču, on je trebao sačekati na Boga koji bi mu potvrdio ili negirao njenu priču. Umjesto da se uvjeri od Boga da li je On tu zabranu zaista ukinuo, kod njega su proradili krivi motivi jer do tada plod nije dirao zbog straha od smrti, a kako je taj strah nestao, vjerujući da je zabrana ukinuta, onda je sebi uzeo slobodu da kuša taj plod, prvenstveno sa željom da bude kao jedan od bogova. Uskoro su oboje shvatili da je u pitanju bila kušnja koja je razotkrila njihove krive motive, zbog čega su se posramili. No, tada je već bilo kasno da bilo što promjene.

Zamislimo da nije bilo ove direktne kušnje i da su Adam i Eva bili poslušni isključivo iz straha da ne umru. Da li bi to bio dobar temelj za teokratsku vladu i budućnost svijeta? Da li bi bilo poželjno da Bog dade prednost Adamu da bude, ne samo fizički otac svijeta nego i njegov duhovni otac, a da nije dokazao svoje potpuno pouzdanje u Boga, kao što je to učinio Abraham.

Napomena: Ulogu Adama i Eve su kasnije preuzeli Abraham i Sara zbog stvaranja potomstva preko kojeg će se blagosloviti svi narodi. Bog, odnosno jedan od Božjih zastupnika (anđeo) je i njega "iskušao" bez da mu je rekao cijelu istinu o razlozima zašto Bog traži od njega da položi svog sina na žrtvenik (1.Mo 22:1) Isto tako je Bog unaprijed dao do znanja da će njegov Pomazanik Ješua biti izložen smrti koja je također bila najviši nivo kušnje (Dan 9:26). No, ni Isus nije znao svu istinu pa nikad nije ni govorio da će njegova smrt zamijeniti hramske žrtve, niti je govorio o pravoj vrijednosti njegove smrti jer su o tome tek govorili i pisali njegovi apostoli (Iv 3:16; 1.Iv 4:10; 1.Pe 3:18; Rim 5:8). On je govorio samo o vjeri u njega kao Božjeg Mesiju. Bez tih i drugih saznanja je ipak prošao direktnu kušnju od strane anđela koji je dobio dozvolu od Boga da ga kuša jer su i anđeli bili prisutni bez da su upozorili Isusa da ne sluša tog anđela. Čak ga ni Duh nije upozorio na kušača. Da je Isus znao da će njegova smrt poslužiti kao otkupnina, tada ne bi molio Boga da ga ta smrt zaobiđe. Znao je da je smrt najveći oblik kušnje, ali ukoliko Bog vidi da je spreman to podnijeti, mogao ga je izbaviti neposredno prije nego ga razapnu, kao što je spriječio smrt Izaka kad je vidio Abrahamovu vjeru.

Kušač je samo bio Božji sluga. Bez njegove uloge se ne bi moglo ići do krajnjih granica kako bi se ispitala Adamova pozicija. Da je Bog mislio spriječiti ovog anđela da iskuša i prevari ljude, On bi to učinio, najkasnije prije nego Eva donese plod Adamu jer bi ga On upozorio. No, kušnja je morala ići do kraja jer nije mogla biti površna ili djelomična. Tek kada je kušnja ispunila svoju svrhu, se moglo priječi na slijedeći korak, bez obzira što se unaprijed znalo da bi čovjekov stav prema Bogu i svojoj odgovornosti mogao ići prema blagoslovu ili prema prokletstvu. Nebo je moralo odigrati svoju ulogu bez koje ne bi bilo moguće predati čovjeku odgovornost da upravlja svijetom koje se tek trebalo pojaviti na sceni. Da li bi anđeo koji je vjerojatno zatražio od Boga da kuša Isusa, mogao biti kažnjen da je Isus nekim slučajem posumnjao u svoje pozvanje i prihvatio njegovu sugestiju? Da li je mogao biti kažnjen onaj anđeo koji se postavio kao protivnik (sotona) Jobu samo zato što je zatražio da se Joba izloži kušnji s namjerom da on prokune Boga? Ili je taj anđeo imao pravo da po svojim ovlastima traži od Boga takve kušnje? Da je Job kojim slučajem prokleo Boga, taj anđeo (protivnik) ne bi snosio odgovornost zbog načina na koji ga je naveo na taj grijeh jer je Bog to dozvolio. Bez Božje dozvole ni Adam nije mogao biti kušan jer tako funkcionira nebesko vijeće u kojem je jedan od nebeskih knezova odigrao ulogu kušača.