"Tada Isusa odvede Duh (Božji anđeo) u pustinju, da ga kuša đavao." (Mt 4:1)

Ovaj Duh - anđeo je mogao biti Poglavar 2. razine nebeske vlasti (jedan od 24 poglavara) tj. isti onaj koji je Mojsija uputio u službu i dao mu zadatak. Rekli smo da bi to mogao biti anđeo Gabrijel. On je upoznao Isusa sa njegovom ulogom i zadacima te ga je 40 dana jačao u vjeri. Nakon toga mu prilazi anđeo koji ga je kušao. Tko je bio taj anđeo? Naravno, kad čitamo ovaj izvještaj u kojem se spominje 'đavo', odmah bez razmišljanja pomislimo na zlog anđela. Uzmimo u obzir da nemamo izvorne spise nego samo prijepise evanđelja i to prijepise teksta koji je preveden s hebrejskog na grčki.

Matejevo evanđelje je pisano na hebrejskom jeziku, a imenica 'đavo' je grčki izraz, pa ta riječ sigurno nije bila napisana u izvornoj hebrejskoj verziji. Naime, Isus se tom anđelu na hebrejskom jeziku obraća sa 'sotona' (protivnik, st. 10), pa je upitno zašto je prevodilac na grčki za njega koristio izraz 'đavo'. Osim toga, u Bibliji nigdje nemamo iskustvo nekog proroka da je razgovarao sa nekim demonskim anđelom. Svi su imali kontakt sa anđelima koji su poslani od Boga. Tako je i Isus bio u kontaktu sa Božjim anđelom s kojim je bio u pustinji 40 dana, a odmah nakon toga i sa anđelom za kojeg čitamo da je đavo (sotona).

Onaj tko je prevodio na grčki je očito neku hebrejsku riječ preveo s 'đavo' kako bi asocirao na onog jednog anđela za kojega se vjerovalo da je postao sotona kada je prve ljude naveo na grijeh. Pitanje je koju je riječ koristio Matej. Za razliku od nas, Židovi su u ono vrijeme iz hebrejskih spisa mogli znati da Božji anđeli mogu po funkciji biti zli duhovi i satane kako bi čovjeka suočili sa njihovim slabostima i posljedicama grijeha. Mogli su iskušavati ljude da vide njihove jake i slabe strane. Matej je tu mogao koristiti istu riječ kao i u 3. stavku u kojem stoji da mu je pristupio 'onaj koji iskušava tj. 'kušač' ili 'iskušavatelj', a ne đavo. Tako je prevodilac na grčki jezik mogao tu riječ prevesti s đavo kako bi joj dao negativnu težinu. Međutim, taj iskušavatelj u razgovoru s Isusom nije nikoga lažno optužio niti klevetao tako da se ne može za njega koristiti grčka riječ 'diabolos' ('đavo'). No tu su riječ ponekad koristili prilikom prevođenja hebrejske riječi 'satan' (protivnik) pa to može biti razlog zašto ju je prevodilac koristio u svojoj grčkoj verziji teksta. Kad bi imali izvorni tekst u kojem ne postoji grčka riječ diabolos, mogli bi lakše objasniti tko je bio kušač. Ali zato imamo aramejski prijevod 'Pešita' u kojem stoji da je Isusa kušao 'tužitelj' što može upućivati i na anđela u Božjoj službi.

Onaj koji kuša u svojstvu tužitelja bi mogao biti onaj anđeo koji je od Boga dobio ovlaštenje da se optuži čovjeka ukoliko je to na njemu nađe krivica. Prije toga ga ima pravo testirati ili iskušati pa ukoliko se na njemu nađe duhovna mana i slabost, onda ga pred Bogom može optužiti pogotovo ako je riječ o čovjeku koji je izabran da izvrši neki zadatak. U suprotnom, ukoliko na izabranom čovjeku nema mane, tužitelj će otići bez optužbe što bi bio dokaz da anđeli mogu služiti tom čovjeku. Tako je bilo s Isusom jer u sirijskom prijevodu piše da su, nakon što je 'tužitelj' otišao, ...

"... anđeli došli i služili mu." (Mt 4:11)

Npr. kako bi reagirao kad bi znao da ti se obraća anđeo koji je otpadnik i Božji najveći neprijatelj koji zavodi ljude i odvlači ih od Boga? Vjerojatno s njim ne bi ni pokušao razgovarati. Svaku njegovu riječ bi u samom startu odbacio jer bi znao da te vara i navodi na grijeh. Eva npr. to nije znala pa bi rekli da je Isus bio u prednosti jer je bez ikakvog razmišljanja samo trebao okrenuti glavu. U tom slučaju to ne bi bila nikakva kušnja za Isusa jer se on samo trebao suprotstaviti svom neprijatelju znajući njegovu namjeru. Ne bi ga poslušao čak i da mu je govorio istinu. Prema tome, Isus je mogao biti kušan samo od Božjeg anđela koji mu nije bio neprijatelj nego je samo izvršavao dobiveni zadatak u skladu sa svojom ulogom sotone. Samo u tom slučaju je Isus mogao razmotriti njegove riječi u duhu Pisma i reagirati onako kako ga je njegov duh nagonio. Tom prilikom je očito jedan od anđela pokušao u njemu probuditi sumnju u njegovo poslanje kako bi ga iskušao. Isus je s druge strane trebao samo raspoznati kušnju usmjerenu protiv njega znajući da je to sasvim na mjestu da prođe ispit prije nego krene u svoju dobivenu misiju. Jednom je rekao svojim apostolima, da je "sotona zatražio da ih se rešeta kao pšenicu", što je aluzija na prosijavanje i odvajanje pšenice od pljeve (Lk 22:31). To bi moglo značiti da je Bog mogao koristiti tog sotonu kao svog slugu jer je takav zadatak bilo potrebno izvršiti.

Taj anđeo koji je kušao Isusa bi mogao biti onaj tko se uz Božje dopuštenje mogao koristiti Pismom da vidi kako Isus razmišlja i kako postavlja stvari između sebe i Boga, i dali će biti poslušan. Sjetimo se da je jedan anđeo bio lažljiv duh koji je preko proroka objavio lažno proročanstvo, a kralj Ahab je samo trebao razabrati istinu od laži. No, on je izabrao laž jer mu se više svidjela pa je bio prevaren. Prevariti možeš nekoga za koga znaš kako razmišlja i kako postavlja stvari. Isus nije trebao biti prevaren ukoliko je želio biti poslušan Bogu koji je pred njega postavio određene zahtjeve. To je za njega bio test ili kušnja njegove uloge koju je preuzeo na sebe. Trebao je u tim riječima razabrati ono što ne bi poslušao čak i ako dolazi od Božjeg anđela. I Pavle je rekao da ne bi smjeli poslušati ni anđele ako bi nam donijeli drugačiju dobru vijest od one koju smo čuli (Gal 1:8). Da li bi nas Božji anđeo htio prevariti? Ne. Ali bi nas mogao na lukav način iskušati ukoliko poput Ahaba više volimo čuti laž koja nam godi, a ne onu istinu koju nam otkriva sveti duh kroz Božju riječ (2.Tim 4:3,4). Da bi se moglo na takav način kušati ljude mora postojati neka objava koja može prevariti sve one koji ne vjeruju istini. Čak je i Bog rekao da će im poslati silu zablude (2.Sol 2:11). Zabluda je tim veća što se jednim dijelom temelji na istini, dok se drugim dijelom manipulira.

Sjetimo se jednog proroka koji je poslušao Božjeg čovjeka i zbog toga bio kažnjen (1.Kr 13. pogl.). Bog mu je dao jednu naredbu, a on je poslušao drugu koja je došla od tog starijeg proroka samo zato što mu je taj Božji čovjek rekao da je Bog poslao anđela sa drugom naredbom. No, to je bila laž. Zatim ga je anđeo po tom istom starijem proroku prekorio zbog neposlušnosti (1.Kr 13:21,22). Uzmimo u obzir da je prorok koji je lagao bio Božji čovjek i da nije bio kažnjen zbog te laži jer nije imao krivi motiv. Problem je bio u onom drugom proroku koji nije poslušao Božju zapovijed. Trebao je posumnjati u laž. Jer ako mu je Bog dao zapovijed preko anđela, zašto bi indirektno preko drugog proroka opovrgao tu zapovijed i to bez ikakvog razloga. No, on je povjerovao u laž jer ju je izrekao Božji čovjek (prorok) i vjerojatno mu je ona godila jer se želio odmoriti, najesti i napiti i to u mjestu koje mu je Bog zabranio.

Isus je postupio mudro i razborito. Poznavao je Pismo i znao je da ne treba poslušati čak ni anđela Božjega ako sumnja u njegovu riječ. U svakom slučaju Isus je prošao ispit vjernosti jer je odbio svaki nagovor anđela da postupi drugačije nego bi to trebao učiniti. Samim tim što nije odmah odbacio ovog anđela - kušača, govori da Isus nije na anđele gledao kao na zla bića nego kao na Božje sluge koji u svojoj domeni služenja imaju pravo ispitivati ljude i suprotstavljati im se tj. biti im protivnici (sotone) ukoliko vide da služe Bogu iz krivih poticaja. Tek nakon treće kušnje je mogao slobodno anđelu reći "odlazi sotono" kao što je to kasnije rekao Petru. Upravo to što je rekao Petru može značiti da je takav test bio potreban odmah nakon pomazanja kako bi na sličan način reagirao u drugim iskušavajućim okolnostima. Kad je pokazao odlučnost pred anđelom kušačem onda je to mogao i pred apostolima koji su ga nagovarali da ugađa sebi.

Izvještaj iz evanđelja po Mateju 4. poglavlje kaže da je Isus je bio kušan da iskoristi svoj istaknuti status Mesije, sina Božjeg kako bi putem čuda osigurao sebi hranu, a samim tim i sve što bi mu bilo potrebno kao bi ugodio sebi. No, znao je da Bog zna što mu je potrebno i da će se pobrinuti za njega pobrinuti samo ako vrši njegovu volju. Vjerojatno mu je i Duh, koji ga je prije toga vodio upoznao sa čudima koja će moći činiti, tako da je Isus na njih trebao gledati kao službu u korist drugih a ne da bi sebi ugodio ili dokazivao sebi da je Bog s njim. Zato je odbio sebi stvoriti hranu iako je bio jako gladan. Bio je svjestan da treba biti skroman. Zato je živio u oskudici i često nije imao gdje skloniti glavu. Za druge je činio čuda jer je situacija zahtijevala da im umnoži hranu (kruh, ribe i vino) kako bi dali važnost onome što im je želio objaviti i poručiti. Time je Boga i druge stavljao ispred sebe i svojih potreba (st. 3,4).

U drugoj kušnji je bio naveden da provjeri svoj istaknuti status tako da izazove intervenciju anđela koji bi ga morali zaštititi prilikom skoka sa visokog zida, što je on odbio jer nije želio kušati Boga. Kad je tom anđelu dozvolio da ga odvede na vrh hramskog zida onda mu se na neki način prepustio da ga ispituje. Nije ga otjerao od sebe niti ga je prekorio. Samo mu je dao do znanja kako gleda na tu situaciju i da ne treba sebi dokazivati da li bi ga anđeli spasili samo zato što je Božji izabrani sluga (sin). On je nakon pomazanja bio uvjeren u svoje pomazanje i svoju misiju koju je prihvatio cijelim srcem. I ta kušnja je očito bila potrebna jer je na sličan način trebao biti mudar da se namjerno ne dovodi u opasne situacije znajući da ga u Jeruzalemu neki farizeji žele ubiti. Umjesto da kuša Boga on je izbjegavao opasnosti jer nije došlo njegovo vrijeme. S druge strane se izložio smrti tek kada je došlo vrijeme da umre i kad je znao da mu anđeli neće pomoći da se spasi. Tada je ispravno reagirao kad je Juda pokušao da mu hapšenjem izazove nevolju. Juda je mislio da će on zatražiti spas od strane anđela u situaciji kad je bio suočen sa smrću, ali on to nije učinio jer se prepustio Bogu da na njemu izvrši svoju volju (st. 5-7). Čak je rekao da može zatražiti pomoć 12 legija anđela, ali to nije učinio jer je znao da bi time išao protiv Pisma (Mt 26:53,54).

Sotona mu je u trećoj kušnji ponudio kraljevstva svijeta i njihovu raskoš samo ako mu se pokloni (st. 8-10). Isus je znao da Bog koristi svoje arhanđele da ruše i postavljaju kraljeve i njihove nebeske knezove. Svako carstvo (kao što su bili Perzija i Grčka) je imalo svog nebeskog kneza tako da je u Isusovo vrijeme svijetom upravljao 'knez rimskog carstva' koji je trebao biti svrgnut kako bi se moglo uspostaviti carstvo svijeta u Mesijinim rukama (Iv 12:31; vidi Da 10:20). Isto tako je znao da mora čekati vrijeme da preuzme vlast nakon što Bog svrgne tog nebeskog kneza. Međutim, način na koji mu taj anđeo ponudio vlast je doživio kao izravni napad na njegovu mesijansku ulogu koju je dobio od Boga, po kojoj je trebao postati kralj tek kad izvrši dobiveni zadatak. Odlučno je odbio ponudu jer ga je u prethodnih 40 dana Duh pripremao i upoznao sa njegovom misijom koja je uključivala i smrt prije nego dobije vlast nad svijetom. Budući da je ovaj anđeo zatražio od Isusa da mu se pokloni i da mu služi, tada je Isus shvatio da iza tog anđela možda stoji knez rimskog carstva kojemu je Bog dozvolio da upravlja svijetom kao što je to dozvolio i ranijim nebeskim knezovima iz tog sotonskog (protivničkog) tabora. Ti nebeski knezovi su među ljudima, plemenima i narodima imali svoje obožavatelje koji su im davali čast kao svojim bogovima, pa je razumljivo što je Isus tako reagirao i tog anđela odbio kao svog protivnika (heb. satan). No, ukoliko je to bio anđeo koji je zatražio od Boga da se Isusa iskuša, onda je imao ulogu sotone koji je želio vidjeti da li bi Isus bio spreman pokloniti se njemu iz sebičnih interesa i pohlepe za vlašću. Zbog toga je mogao koristiti laž kako bi na prevaru iskušao Isusa. Bez obzira tko je bio kušač, takva kušnja je bila potrebna samo da se vidi da li Isus može odbaciti one koji bi mu pomogli da se proslavi prije vremena. Ako je tu kušnju odbio onda mu je bilo lako kasnije pobjeći od ljudi koji su ga htjeli postaviti za kralja prije vremena. Često je govorio svojim apostolima i drugima da njegovo vrijeme još nije došlo (Iv 2:4; 7:6,30). 

Sve to govori da su kušnje od strane Božjeg anđela (kušača) bile potrebne kako bi Isus uspješno započeo i završio sa svojom službom. Dok anđeli iz prijateljskog tabora ne mogu kušati niti izazivati nevolje radi kušnje bez da to zatraže od Boga i dobiju njegovo dopuštenje, anđeli iz drugog (neprijateljskog) tabora to mogu činiti jer su oni kolektivno tijelo sotone koji su postavljeni u neprijateljski položaj prema Božjoj djeci (1.Mo 3:15). Čak i njihove kušnje imaju smisao jer potvrđuju vjeru i ustrajnost mnogih iskrenih ljubitelja pravog Boga dok one malovjerne navode na grijeh. Tako Bog može preko oba tabora staviti na kušnju da vidi da li se može pouzdati u njih i hoće li oni živjeti po njegovim mjerilima ili ne (1.Mo 22:1; 2.Mo 16:4). Da li su onda ta dva tabora sa svojim kerubima i knezovima bili u sastavu vijeća kojeg je predvodio nebeski Poglavar u vrijeme stvaranja Adama i Eve i da li su oni morali provesti kušnju nad njima.