Iako je teško nebesku vladu usporediti sa bilo kojom ljudskom vladom, mi bi je ipak mogli opisati kao vijeće koje je Bog u samom početku podijelio na četiri razreda po broju lica koje su prikazane na kerubima. Svaki od njih je u svom razredu imao po 6 velikih knezova (arhanđela), jer se viječe sastojalo od 4 keruba i 24 arhanđela.
Saznali smo da 24 Poglavara kao Božji sinovi 1. reda sudjeluju u vijeću 'bogova' najviše razine nebeske vlasti, a svaki od njih pojedinačno preuzima vlast u nižoj razini Neba. Tako i 24 arhanđela, Božji sinovi 2. reda sudjeluju u vijeću bogova 2. razine vlasti, a svaki od njih izvan tog vijeća pojedinačno upravlja i nadgledava dodijeljenu planetu unutar svog galaltičkog Neba 3. najniže razine. Jedan od najviših knezova je Mihael koji je dodijeljen da sa svojim anđelima upravlja našom planetom (vidi Izlazak 23:20-23; Danijel 8:15,16; 10:9-21). Kao Poglavar Mihael ima pomoć keruba koji su u Bibliji prikazani sa '2 krila' i '2 lica' (Izlazak 25:20; 1.Kraljevima 6:24,27; Ezekijel 41:18). Naime u viziji hrama koje je direktno vezano uz 3. razinu nebeske vlasti je trebalo na njegovim zidovima izrezbariti likove 'keruba sa dva lica' jer čitamo:
“Svaki je kerubin imao dva lica. Čovječje lice bilo je okrenuto prema palmi na jednoj strani, a lavlje lice bilo je okrenuto prema palmi na drugoj strani.“ (Ezekijel 41:18)
Bog je zahtijevao da se u hramu prikažu samo dva od četiri lica iako se na suprotnom zidu moglo izrezbariti kerube sa druga dva lica – 'lice bika i lice orla'. No, Bog nije zahtijevao da se to učini jer je očito postojao razlog da se samo lice čovjeka i lava dovedu u vezu sa hramom. Koji je to razlog saznat ćemo u slijedećem poglavlju u kojem ćemo otkriti i tu tajnu Neba. Da bi to vijeće moglo savršeno funkcionirati u nebeskom hramu, moralo je u sebi sadržavati vijećnike koji bi izražavali karakterna obilježja Boga vezana uz sva četiri lica, što znači da su u početku funkcionirali kao jedno skladno upravno tijelo podijeljeno u dva tabora s jednakim brojem knezova (12+12). Podjela je vjerojatno učinjena zbog upravljanja zajednicom čovjeka i žene koji su trebali funkcionirati kao jedno tijelo, od kojih je polovina knezova sjedila uz kerube sa obilježjem 'lica čovjeka i lava' (princip žene), a druga polovica uz kerube sa 'licima bika i orla' (princip muškarca).
U skladu sa različitim ovlastima dvojne vlasti, Bog je u Edenu postavio dva stabla preko kojih su ta dva vijeća preuzeli svoju posredničku ulogu. Preko jednih je Bog posredovao čovjeku pravo na besmrtni život kojeg su dobili na dar pristupom drvetu života, a preko drugog tabora je trebao čovjeku posredovati pravo na spoznaju dobra i zla s kojim ide i odgovornost da zastupa Boga u pravnim stvarima na Zemlji. U pitanju je moralni zakon koji je bio ugrađen u čovjeka ali se mogao aktivirati preko tog ploda. Međutim, pravo na spoznaju dobra i zla je zahtijevalo odgovornost koju nije mogao odmah dobiti nego uz uvjet poslušnosti pa je postavljena zabrana. Kršenje te zabrane bi se u čovjeku aktivirao moralni zakon i savjest, ali bi izgubio pravo na besmrtni život. Da ne bi izgubio život, morao je čekati da Bog ukine zabranu nakon čega bi pristupom tom drvetu u njemu proradio moralni zakon i s njim povezana savjest. Mislim da je to samo po sebi razumljivo kod stvaranja prvog čovjeka u kojem je sve imalo svoje faze kao kod razvojne faze djeteta u odraslu osobu. Adam nije u fizičkom smislu nije razvio od djeteta, jer je stvoren kao fizički zrela osoba, pa je uz svog Stvoritelja morao proći sve duhovne razvojne faze prije nego od Boga dobije ovlaštenje da bude otac čovječanstva.
Naravno, ovaj plan s Adamom se nije mogao sprovesti bez nebeskog vijeća koje je nakon određenog vremena trebalo čovjeku predati veću odgovornost koja uključuje spoznaju dobra i zla kako bi na toj nižoj razini vlasti mogao donositi i sprovoditi zakone kojima bi se eliminiralo zlo prije nego bi ono moglo uroditi plodom. Pitanje: "Što bi bilo kad bi bilo" je već tada moglo usmjeriti svijet u jednom od dva pravca. Da ne bi ništa bilo prepušteno slučaju donesena je odluka da se čovjeku dade pristup drvetu života i da ga se suoči sa spoznajom dobra i zla koju je simboliziralo stablo znanja. Sama prisutnost tog stabla je bila kušnja jer je čovjeku dano da se suoči sa nečim što mu je zabranjeno, a što bi po nekoj logici trebao posjedovati ukoliko bi zastupao Božji autoritet na Zemlji. Čovjek je po prirodi mogao težiti za tom spoznajom jer je u sebi nosio Božje obličje po kojem je mogao preuzimati moralnu odgovornost koja zahtijeva pravo da odlučuje po pitanjima dobra i zla, a ne da bude slijepi poslušnik koji bi živio po slovu zakona i postavljenih pravila. To potvrđuju mnogi Božji sluge koji su na ispravan način koristili svoje znanje dobra i zla, među kojima posebno mjesto zauzima Isus Krist (Ješua Mesija).
Čovjek je stvoren sa moralnim zakonima vezanim uz savjest, što je podrazumijevalo da kao razumna osoba sa slobodnom voljom može na sebe preuzeti odgovornost pri odlučivanju što je dobro a što je zlo. No, trebao je najprije pokazati poslušnost Bogu, zakonodavcu kako bi taj zakon u srcu bio pod kontrolom razuma. Tek onda kada bi mu Bog dao pristup tom stablu, tada bi na njega prenio i odgovornost da u njegovo ime bude posrednik Božjeg zakona pa čak i da donosi božanske zakone koje bi bile usklađene sa zakonima Neba, što bi bio temelj teokratske vlasti na zemlji. S tom odgovornošću bi bio kao jedan od nebeskih sudaca (bogova), ali bi u teokraciji Neba imao niži stupanj autoritete. Budući da je takva vlast ovisila o čovjekovoj podložnosti nebeskoj upravi, trebao je čovjeka izložiti kušnji kako bi se na temelju te podložnosti postavio temelj za razvoj civilizacije na pravednosti i blagoslovima. Zato je Bog postavio uvjet poslušnosti stavljajući zabranu uzimanja ploda sa drveta spoznaje pod prijetnjom smrti.
Bog je na taj način najprije proveo pasivnu kušnju preko arhanđela Mihaela koji je dobio nadzor nad 'stablom života' jer je njegovo vijeće u skladu sa svoja dva lica - licem 'čovjeka' i licem 'lava' - omogućilo pristup tom stablu i vječnom životu s kojim je iskazana ljubav prema prvim ljudima. Kao što smo rekli, ta 'dva lica' su simbol 'žene', koju mnogi narodi koriste kao simbol ljubavi i pravednost (lik žene s djetetom i lik žene sa vagom pravde u ruci). Kušnja koju je provelo to vijeće je uključivala zabranu uzimanja ploda sa 'drveta znanja dobra i zla' koje je bilo pod nadzorom drugog vijeća, a iza te zabrane se naziralo lice pravednosti kojom bi bili sankcionirani za neposlušnost (Postanak 2:9b,16). Pasivna kušnja je sprječavala Adama i Evu da kušaju plod jer im je rečeno: “umrijet ćete“ (Postanak 3:3). Međutim, takva kušnja je mogla proizvesti slijepu poslušnost ili poslušnost iz straha od smrti koja ne može odražavati pravu podložnost prema Bogu. Da bi se pasivna kušnja mogla provesti, Adamu nije mogla biti izrečena cijela istina u vezi tog 'stabla spoznaje dobra i zla'. Rečeno mu je samo ono što će izgubiti, a ne ono što bi mogao dobiti ako kuša njegov plod. Upravo ta činjenica je dokaz da je riječ o isplaniranoj kušnji. Naime, da nije bila u pitanju kušnja, Adamu bi bila rečena cijela istina koja se krije u Pismu. U tom slučaju bi “Jehova Bog zapovjedio čovjeku“:
“Sa svakog drveta u vrtu slobodno jedi. Ali s drveta spoznaje dobra i zla ne smiješ jesti jer … (onog dana kad ga okusiš otvorit će ti se oči te ćeš postati kao bog i znati što je dobro, a što zlo, ali će ti se uskratiti pristup drvetu života te) … ćeš sigurno umrijeti.”
Ovako izrečena zabrana bi imala smisao samo ako bi bila privremena zbog istaknute uloge koju je Adam morao preuzeti na sebe nakon kušnje. No, Adam za vrijeme kušnje to nije morao znati. Da mu je to rečeno, kušnja ne bi mogla biti provedena jer bi on morao samo čekati taj dan kad će ga Bog činom uzimanja ploda sa tog stabla ovlastiti za svog zastupnika koji će biti 'kao bog' (heb. kê·lō·hîm) i postaviti na poziciju vlasti koju će dijeliti sa 'anđelima' (vidi Zaharija 12:8). Bilo je sasvim prirodno da on kao razumno biće mora znati razlučivati stvari po pitanju dobra i zla kako bi donosio ispravne odluke. Sjetimo se kralja Salamuna koji je svjestan te odgovornosti tražio od Boga mudrost da može “razlikovati dobro od zla“ (1.Kraljevima 3:9). No, Adamu je rečeno da će 'umrijeti' ukoliko uzme plod spoznaje dobra i zla, čime je otvorena mogućnost kušnje da se vidi kako će on gledati na tu zabranu. Ukoliko su Adam i Eva poštivali zabranu samo zbog straha od smrti, a ne zbog Božjeg prava da im postavlja uvjete i ograničenja, onda ih je to moglo udaljiti od Boga pogotovo ako su shvatili da im je postavljena zabrana na nešto na što bi trebali imati pravo. U tom slučaju su mogli biti ranjivi što se vidjelo kad je nastupila druga faza kušnje u kojoj je Eva bez znanja svog supruga donijela kobnu odluku. Riječ je o aktivnoj kušnji koja je uslijedila prije nego je došlo vrijeme da Adam na sebe preuzme ulogu 'oca čovječanstva' za koju je stvoren (usporedi 1.Timoteju 3:10).
Aktivnu kušnju je proveo drugi arhanđeo sa svojim vijećem koje je nosilo lice ili obilježje 'bika i orla' što podrazumijeva da je to vijeće imalo nadzor nad 'stablom spoznaje dobra i zla'. Naime, licem 'bika' se iskazuje moć i autoritet, a licem 'orla' mudrost i oštroumnost što je u skladu sa izjavom da će ljudi po autoritetu biti 'kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo'. To vijeće je moglo odlučiti da Adamovu podložnost Bogu iskušaju preko njegove žene, ne sa ciljem da bi na njega navukli zlo, smrt i prokletstvo, nego da bi se vidjelo da li će se pokazati dosljednim svojoj ulozi poglavara (Jakov 1:13). Aktivna kušnja je uključivala otkrivanje istine o 'stablu spoznaje dobra i zla', ali na način da se ponovo prešuti jedan dio te istine kako bi se kušnja mogla provesti. Adamu je preko njegove žene anđeo rekao: “Nećete umrijeti jer Bog zna da će vam se onog dana kad ga okusite otvoriti oči te da ćete postati kao bog i znati što je dobro, a što zlo“ (Postanak 3:5). To je zaista bila istina koju je kasnije i sam Bog potvrdio pred anđelima jer je rekao: “Evo, čovjek je postao poput nas i zna što je dobro, a što zlo“ (Postanak 3:22a). Naravno, oni nisu u tom trenutku stekli neko znanje o dobru i zlu nego su stekli status po kojem imaju pravo donositi odluke koje uključuju razlikovanje dobra od zla. Što im je onda anđeo prešutio i zašto im je rekao da 'neće umrijeti', ako im je ranije rečeno da će umrijeti?
Istina je bila jedno i drugo, ali su zbog kušnje obje istine sakrivale činjenicu da se plod može uzeti tek kad Bog ukine zabranu. Izvan tog konteksta je izjava anđela mogla zvučati kao laž ili prevara iako je ona sadržavala istinu o Božjoj namjeri s čovjekom nakon što dobije pristup drvetu spoznaje. Naime, istina je bila da će umrijeti ukoliko plod uzmu dok traje zabrana, ali je isto tako bila istina da neće umrijeti ukoliko se plod bude kušao tek nakon što istekne vrijeme kušnje i zabrane. To je ono što su znali samo Bog i njegovi anđeli i to je radi kušnje bilo prešućeno Adamu i njegovoj ženi. Na kraju se te dvije istine bile potpuno jasne jer je Adam činom uzimanja ploda na sebe zaista preuzeo taj božanski status da odlučuje u pitanjima dobra i zla, a budući da je taj status preuzeo na sebe prije vremena i neovisno od Boga, onda je morao biti suočen sa smrću na način da mu se spriječi pristup 'drvetu života' (Postanak 3:22a). Da je Adam ostao poslušan do kraja, tada bi Bog (ili Božji zastupnik) u točno određeno vrijeme ukinuo zabranu i dao mu pristup stablu spoznaje. Činom jedenja ploda bi ga postavio za svog zastupnika s autoritetom 'boga' na nivou 1. razine zemaljske vlasti.
Kad ovako postavimo stvari dobivamo još jednu istinu, a to je činjenica da se razumna bića sa znanjem koje imaju o Bogu ne mogu pobuniti protiv Njega koji ima neograničenu moć i znanje, jer bi takvo osporavanje Božjeg autoriteta automatski palo u vodu. Ovaj drugi arhanđeo je samo morao provesti završni dio kušnje. Odluke koje su donijeli Adam i Eva su poremetile njihov odnos koji je bio opterećen grijehom i gubitkom prvobitnog statusa besmrtnih bića zbog kojeg su na sebe i svoje potomstvo navukli prokletstvo i smrt. Unatoč tome je Bog dozvolio da na njima temelji budućnost čovječanstva jer je pokrenuo drugi scenarij koji je uključivao izlaz iz te situacije. Iako su krivicu snosili Adam i Eva, ona se odrazila i na nebesku upravu 3. razine. Tada je vrhovni Bog imao razloga da u skladu sa svojim rezervnim planom u toj upravi nametne neprijateljstvo između dva vijeća koja su do tada djelovali kao 'jedno tijelo', pa je rekao izmijii a time i anđelu kojega je ona predstavljala:
“Kad si to učinila, neka si prokleta među svim pitomim i divljim životinjama! Cijelog života puzat ćeš na trbuhu i jesti zemaljski prah. I ja ću zametnuti neprijateljstvo između tebe i žene i između tvog potomstva i njenog potomstva…“ (Postanak 3:15)
Površnim čitanjem bi svatko pomislio da je Bog zametnuo neprijateljstvo između zmije kao životinje i Eve kao ljudskog bića. Međutim, kad uzmemo u obzir sve činjenice možemo razabrati da se Bog obratio poglavaru vijeća 3. razine koje je po svojim obilježjima 'bika' i 'orla' nosilo princip muškarca. Budući da je drugo vijeće sa licem 'čovjeka' i 'lava' nosilo princip žene, onda je razumljivo da je neprijateljstvo zametnuto između vijeća koje je zastupalo Adama i vijeća koje je zastupalo Evu. Mojsije koji je živio u Egiptu je mogao vidjeti kako su nebeski bogovi Egipta imali svoju hijerarhiju temeljenu na principu muškarca i žene, a na tome se temelje sve religije kojima upravlja protivničko 'vijeće zmije'.
Iz konteksta se može razabrati da su 'zmijac' (hebr. 'nachash' – zmijac, imenica muškog roda) i 'žena' bili simboli ta 'dva vijeća' koja su od tada postavljena u dva suprotstavljena tabora. S jedne strane stoji poglavar (1) u svojstvu 'zmije' koji svoje 'potomstvo' dobiva preko svoje nebeske uprave ili 'žene' (1) koja se u tekstu ne spominje, ali se podrazumijeva. Nasuprot njemu se nalazi druga nebeska uprava ili 'žena' (2) koja također dobiva svoje 'potomstvo', a to podrazumijeva da ima svog poglavara (2), iako se ni on tu ne spominje. Dubljim uvidom u biblijski tekst saznajemo da je arhanđeo, koji je kušnjom naveo prve ljude na neposlušnost bio 'poglavar' (muž 1) svoje polovice vijeća koje je imalo status 'žene' (1). Ne znamo koliko je Ješua bio upućen u funkcioniranje Neba ali je na indirektan način spomenuo tu simboličnu 'ženu' Sotone kad je rekao nekim farizejima da su oni “zmije, porodi aspidini!...“ (Matej 23:33). 'Aspida' je zmija otrovnica, a u figurativnom smislu se taj pojam koristi za 'zlu ženu'. Time je Ješua ukazao da su oni 'porod' ili 'potomstvo' te druge sotonske 'žene' koja je simbol protivničkog vijeća kojeg predvodi Sotona, njen poglavar.
Ukoliko je zmijoliko biće doslovno prokleto time što je Bog promijenio njeno fizičko obilježje gmaza kojoj je pripadao kako bi je izjednačio sa gujavicama koje se hrane zemaljskim prahom, onda je na taj slikovit način ukazao na transformaciju koju su trebali doživjeti dotični arhanđeo i njegovo vijeće. To je mogao biti razlog zašto je Ezekijel u viziji novog hrama vidio da su na unutarnjim zidovima hrama prikazani kerubi sa dva lica – lica 'čovjeka' i lice 'lava' koja su bila u službi zemaljskog hrama, dok druga dva lica - lice 'bika' i lice 'orla' - nisu prikazana jer su očito pripadala protivničkom vijeću koje zbog svoje drugačije uloge više nije moglo biti vezano uz svete stvari (Ezekijel 41:18,19). Zbog novonastale situacije su ta dva vijeća odvojena iako su i dalje bila odgovorna višem poglavarstvu 2. razine Neba.
Neimenovani kušač je preko zmije na prijevaran način otklonio smrtnu opasnost pa je čovjek olako posegnuo za onim što mu je Bog zabranio. Time je čovjek odbacio Božji autoritet zbog čega je Bog morao uvesti prokletstvo smrti za Adama i njegovo potomstvo. To je bio pravac kojeg je čovjek izabrao, a Bog ga je morao prihvatiti u skladu sa svojim pravednim mjerilima i uskladiti sa svojim planom koji nije poništen, nego samo odgođen sve dok se pravnim putem ne uvede pravo na život. Do tada je na snazi bilo prokletstvo smrti. Da bi mogao provoditi zakon o prokletstvu koji je pao na čovjeka, Bog je u svojoj vladi morao imati one koji će preuzeti tog čovjeka a sa njim i njegovo prokletstvo koje su trebali održavati u okvirima svojih ovlasti. Zbog toga je Bog morao sprovesti neke promjene u sistemu 3. razine nebeske vlasti. Najvažnija promjena je odvajanje vijeća na dva suprotstavljena tabora jer je zmiji rečeno:
"Evo mećem neprijateljstvo između tebe i žene, između potomstva tvojega i potomstva njezina. Ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati." (1.Mo 3:15)
Ovdje vidimo da Bog nije rekao da stavlja neprijateljstvo između sebe i nje (zmije) nego samo između 'zmije' i 'žene'. Ta žena nije Eva. Eva je predstavljala sve žene koja su na svijet trebale donositi Božja stvorenja kako bi se ispunila čovjekova uloga u Božjem naumu sa zemljom. One su kao kolektivna 'žena' trebale rađati djecu po tijelu, a ne po duhu. Zato se 'zmija' koja je na sebi nosila prokletstvo, nije trebala pojedinačno suočavati sa svakom ženom koja rađa djecu, iako je među tim ženama bilo dosta njih koje su posredovale Abrahamovo (Adamovo) sjeme do rođenja glavnog obećanog potomka. Neprijateljstvo se odigravalo u nebeskoj sferi u kojoj su postojale dvije simbolične 'žene' sa svojim poglavarima (arhanđelima). Obje su nebeske žene preko zemaljskih žena stvarale zemaljsko potomstvo. Jedni su na sebi nosili prokletstvo, a drugi blagoslov.
Obratimo pažnju 3. razini Neba u kojem su zastupljena dva vijeća koja djeluju kao jedno 'tijelo'. Jedno je vijeće sa principom muškarca koje je bilo zaduženo da zastupa Adama kako bi produbili i razvili njegovu podložnost prema Bogu radi ispravnog pokazivanja autoriteta. Drugo vijeće sa principom žene je zastupalo Evu od koje se očekivalo da na ispravan način surađuje sa svojim suprugom. Tako su ta dva nebeska vijeća trebali preko Adama i Eva dobiti 'potomstvo' s kojim bi ostvarili Božji plan pod upravom Božjeg kraljevstva. To dvoje savršenih ljudi su kao muž i žena trebali biti nosioci teokratske vlast na Zemlji koja bi skladno surađivala sa Nebom i nebeskim vijećem 3. razine vlasti.
Adam i Eva su svoju prvobitnu ulogu oca i majke mogli ispuniti u vremenu koje je dano Evi da rađa djecu koju su njih dvoje trebali odgojiti po božanskim mjerilima, a nakon prestanka faze rađanja bi se njihova uloga vezala uz 1. razinu zemaljske vlasti u koju bi s vremenom ulazili i njihovi izabrani potomci. Oni bi po cijeloj zemlji formirali uprave 2. i 3. razine zemaljske vlasti po uzoru na nebesku upravu. Budući da su Adam i Eva pali na ispitu poslušnosti i podložnosti Božjem autoritetu, njihovu ulogu će ispuniti Ješua kao 'drugi Adam' i njegova simbolična 'žena' ili uprava Novog Jeruzalema kao što nam je otkriveno kroz proročanske vizije (Otkrivenje 19:7; 21:2,9,10). Zemaljska uprava će preko Ješue kao najvišeg zemaljskog Poglavara biti skladno povezana sa Nebom kao što je svaka niža razina nebeske vlasti skladno povezana sa višom razinom preko svojih Poglavara koji zastupaju Svevišnjeg Boga.
To se promijenilo kad su se Božja zemaljska djeca zbog prokletstva trebala rađati pod vlašću smrti i raspadljivosti. U tim okolnostima je nastalo prostorno-vremensko okruženje u kojem je čovjek mogao da bira dva puta, što je bio preduvjet za stvaranje dviju grupa ljudi od kojih će se sastojati ljudsko društvo. Osim knjige života je bila otvorena i knjiga smrti. Da bi to bilo pravno regulirano, onda su i djeca koja hode putem smrti trebala imati svoju nebesku majku. Tu ulogu je dobila druga grupa keruba i njihovih anđela sa svojim poglavarom koje je Bog izdvojio iz svog nebeskog vijeća i od njih načinio drugi tabor. Dva tabora koja su do tada surađivala kao jedno tijelo Bog je zbog novonastale situacije odvojio i među njima postavio neprijateljstvo. Glavni akteri tog neprijateljstva imaju status ženskog bića koje preko svojih Poglavara (arhanđela) rađa svoje potomstvo.
- Poglavar 1 + Zmija (žena) i njeno potomstvo
- Poglavar 2 + Žena i njeno potomstvo
Sasvim je moguće da je ljudski izbor (da čovjek po svojoj spoznaji sam određuje mjerila dobra i zla), uključivao i neovisnu upravu sastavljenu od anđela koji su bili dio prvobitne jedinstvene uprave nad zemljom, ali su privremeno odvojeni kako bi nastale dvije uprave, jedna koja će upravljati grešnim društvom, a druga koja će činiti pripreme za novi početak. Jedni su morali preko čovjeka stvoriti svoje potomstvo s kojim će stvarati neovisno kraljevstvo svijeta, a drugi dio vijeća je morao preko čovjeka stvoriti svoje potomstvo za formiranje Božjeg kraljevstva za sve ljude. Tako je jedan tabor automatski morao preuzeti palog čovjeka kako bi potencirao ljudsko naginjanje k nepravednosti. Zbog različitih uloga tih dvaju tabora Bog je među njima nametnuo neprijateljstvo, što znači da je Bog odredio njihove nove uloge i pravila kako bi ispunili svoju ulogu. Nebesko vijeće je moralo ispoštovati novonastalu situaciju i prihvatiti ta nova mjerila po kojima je trebalo funkcionirati. To znači da je jednima i drugima dao odriješene ruke unutar dozvoljenih granica, jednima da sprovode ljudsku volju koju je čovjek sam izabrao, a drugima da provede Božju volju radi što boljeg razlučivanja ljudskog društva na pravednike i grešnike. Kad sve ispuni svoju svrhu, ovaj protivnički tabor će slikovito govoreći biti pobijeđen čime će prestati potreba za njihovom ulogom i daljnjim neprijateljstvom.
Gledajući iz te perspektive mi i ove anđele iz tog protivničkog tabora smatramo palim anđelima jer su dobili zadatak da predvode palog čovjeka na njegovom neovisnom putu. Da bi mogli raditi u skladu sa svojom novom ulogom s kojom su promicali prokletstvo i smrt, morali su biti degradirani i odvojeni od drugog tabora koji je imao posvećenu ulogu da proslavi Boga na Zemlji. Zbog svoje uloge je 'zmija' postala simbol odbačene žene koje je po sistemu automatizma ili po službenoj dužnosti dobila nečasnu ulogu da pod svoju vlast preuzme čovjeka kojega je Bog prokleo i oduzeo mu pravo na vječni život. Zato Biblija ne navodi njihova imena niti oni to žele.
U Bibliji stoji da Bog može izmijeniti nečiji status kao što lončar može izmijeniti funkciju glinene posude koju je namjeravao napraviti za plemenitu upotrebu ali je tokom izrade došlo do greške te je od iste gline napravio posudu za neplemenitu upotrebu (Jr 18:3,4; Ri 9:20;21). U ovom slučaju je izdvojio iz nebeskog vijeća kerube i knezove sa njihovim anđelima koji su bili u sastavu jedne polovine vijeća, dok je druga polovina zadržala plemeniti status. Naime, onaj tabor čiji je kerub predvodio akciju usmjerenu protiv čovjeka je morao preuzeti i tog čovjeka koji je automatizmom pao pod njegovu upravu. Nije se smio buniti protiv te svoje nove uloge, kao što je Bog kasnije rekao: "Smije li glina reći lončaru: 'Što radiš'" (Iz 45:9). Da li su se tokom vremena neki anđeli pobunili zbog te svoje nove uloge ili su je protiv svoje volje prihvatili, to ne možemo sa sigurnošću reći. Samo znamo da je njihov utjecaj bio jak jer su kroz cijelu povijest nastojali držati ljude u tami kako bi ispunili svoju ulogu zmije otrovnice ili zmije smrti. Moguće je da iza demona stoje bića koja sama po sebi nisu zla kako ih ljudi doživljavaju nego samo provode nezahvalnu ulogu protivnika (satane) čovjeku koji je u kušnji izabrao put neovisnosti od Božjih mjerila dobra i zla. Mi ih sudimo po onome što čine iako to može biti samo njihov zadatak kojemu su se posvetili bez obzira na zlo koje proizlazi iz njihovog djelovanja. Naime, nisu oni stvorili to razdvajanje i neprijateljstvo nego sam Bog zbog čovjeka koji je svojim postupkom otvorio put smrti i zla i na neki način Boga prisilio da to učini iako je Bog u tom slučaju već imao taj rezervni plan.
Uzimajući neovlašteno plod sa tog drveta spoznaje, čovjek je preuzeo na sebe moralno pravo odlučivanja u stvarima dobra i zla. Time je bez Božjeg autoriteta krenuo neovisnim putem na kojem su se morale očitovati svi nedostaci (nesavršenosti). Samim tim je autoritet nad čovjekom i njegovim potomstvom trebalo preuzeti upravo taj kerub sa svojom grupom anđela sa kojima je stajalo iza tog drveta po kojem je čovjek na sebe navukao prokletstvo. Nije mu dano da se javno očituje kao 'bog' pa je mogao vladati samo iza kulisa preko svojih knezova i ljudi koji su od svijeta krili svoje pravo lice. Da bi zadovoljio ljudsku potrebu za nebeskim vodstvom, sotona je morao koristiti svaki oblik vjerske laži o Bogu koja bi godila ljudskim grešnim zamislima i sklonostima. On je po svemu sudeći dobio zadatak da čovjeka drži daleko od pravog Boga kako bi se stvorio svijet po mjerilima grešnog i smrtnog čovjeka. S takvom ulogom se njegov tabor morao protiviti istini (svjetlu) kako bi čovjeka držao u tami i u vlasti smrti. Njegovi knezovi i anđeli su od tada poznati kao sotona (protivnik). Oni su s pomoću straha od smrti upravljali stvarima na Zemlji u stvaranju svog carstva, iskorištavajući ljudsku lakovjernost, a posebno slabosti i sebične motive. Iako se te grešne sklonost mogu suzbijati u čovjeku, moralo se pod njihovim utjecajem potencirati zlo i stvoriti zabludno i grešno okruženje u kojem će pojedini ljudi kao 'bogovi' vladati nad drugima kako bi stvorili društvo otuđeno od pravog Boga. Ti ljudski 'bogovi' su samo slika nebeskog sotone (protivnika) koji stoji iza njih sa ulogom da se oni do krajnjih granica svjesno ili nesvjesno protive Bogu i njegovoj volji kako bi koristili svoje umne i stvaralačke sposobnosti u kreiranju svijeta po svojoj mjeri.
Prema tome, nakon što su Adam i Eva kao predstavnici čovječanstva istjerani iz zone života, degradirani kerubi sa svojim Poglavarom (arhanđelom) su i dalje mogli biti protivnik (satan) tom istom čovjeku, ali ne više na način kako su tu službu trebali vršiti s drugim kerubima koji su bili u sastavu prvobitne nebeske uprave (žene). Oni su bili izvan tog teokratskog uređenja. Njima je ostalo da se u svom neprijateljskom odnosu prema potomcima žene stave nasuprot toj 'ženi' pa su svoj uspjeh morali temeljiti u nastojanju da kao 'zmija' smrti odvoje od vječnog života njeno zemaljsko 'dijete' kao što je bio odvojen Adam (Ot 12:3,4).
Bog im je dozvolio da kušaju i ispituju ljudske poticaje onih koji su bili u nadležnosti drugog tabora koji je stajao iza drveta života. Dozvolio im je da se protive drugom taboru koji je utirao put za narod izdvojen iz tog svijeta osuđenog na prokletstvo smrti. Da bi se Božji plan u konačnici ostvario, drugi tabor s ulogom posvećene 'žene' je morao nastaviti raditi na stvaranju savršenog čovjeka preko kojeg će se svijet vratiti pod Božje okrilje. Tako su iz tog neprijateljstva nastala dva potpuno različita pravca, što je bilo u skladu sa Božjim planom da svijet prepusti čovjeku koji je izabrao neovisan put, a da ne zanemari sve one koji će tražiti put života. Od tada na Nebu postoje dva međusobno suprotstavljena tabora kojima je dana vlast nad Zemljom i ljudima. Kad je u Babelu došlo do podjele naroda na jezične skupine, Bog ih je podijelio po broju svojih sinova što odgovara i broju sinova Izraelovih (5.Mo 32:8). Taj broj je 24, s tim da je 12 njih iz protivničkog doma (tabora) odredio da upravljaju narodima, a drugih 12 iz svog tabora odredio da upravljaju Božjim slugama od kojih je Bog namjeravao stvoriti narod za svoje ime. Kad je došlo vrijeme Bog je preko Jakova stvorio taj narod tako što je utjecao da mu njegove žene rode točno 12 sinova od kojih je nastalo 12 Izraelovih plemena. Stoga u Otkrivenju vidimo tabor pod simbolom 'žene' sa krunom na glavi od 12 zvijezda (sinova Jakovljevih) i drugi tabor pod simbolom sedmoglavog 'zmaja' proizašlog od 'zmije' (Ot 12:1-3). Tabor 'zmije' je dobio ulogu s kojom je morao svoj program uskladiti s prokletstvom koje je palo na čovjeka i svojim djelovanjem opstruirati program drugog tabora koji je u tim otežanom okolnostima morao ostvariti Božji plan i program koji bi vratio čovjeka na put života pod blagoslovima nebeske uprave. Tako su iz tog neprijateljstva nastala dva potpuno različita pravca što je i logično jer su bila vezana za put života ili za put smrti.
Uloga sotone je očito postavljena s razlogom da bude protivnik čovjeku kako bi ga kušao i navodio da iskaže sve svoje slabosti i mane koje se mogu suzbiti samo uz podložnost Božjim zakonima. Dok je sotona svjestan laži i krivog obožavanja kojeg s razlogom provodi i nameće ljudima, ljudi u tu laž vjeruju jer ne dozvoljavaju da je istina razotkrije. Ljudi sami sebe obmanjuju lažima koje ugađaju njihovim sebičnim željama. Iako sotona može inicirati zlo i laž, čovjek je taj koji radi svojih sebičnih interesa zloupotrebljava svoju moć, pa bi mogli konstatirati da je pravi uzročnik zla i laži sam čovjek koji dozvoljava da ga iskušava njegova neispravna želja jer takva “želja, kad se pothranjuje, rađa grijeh“ a samim tim i zlo (Jakov 1:14,15). Ljudsko srce u kojem se začme grijeh je dokaz da je u njega dospjelo zlo 'sjeme' po kojem je sotona automatski postao njihov otac ili gospodar. Zato je Ješua rekao farizejima da je njihov otac đavo jer postupaju po njegovim željama (Ivan 8:44). Od takvih grešnih i zlih ljudi je sotona uspio stvoriti svoje potomstvo. Kad bi sotona bio kriv za zlo, onda bi čovjek imao opravdanja za svoj grijeh, nepravdu i bezakonje, a budući da se ne može na takav način opravdati, onda se sotonu ne može smatrati glavnim krivcem nego čovjeka. Sotona samo koristi ljudske slabosti da kreira svijet po mjerilima ljudi otuđenih od Boga. S druge strane, Bog među ljudima pronalazi osobe koji zastupaju njegova pravedna mjerila. No, kad je u pitanju njegov izabrani narod i ostali koji su dobili prednost da zastupaju njegovo 'svjetlo', onda je bilo samo po sebi razumljivo da će sotona, zbog svoje uloge tužitelja koja mu je dana, zatražiti od Boga da na razne načine kuša njihovu vjernost kako bi se među njima našli oni nepravedni koji će pokazati lice i naličje 'sotone'. Tako Pavle piše:
“Neka vas nitko ne zavede ni na koji način, jer prije nego što taj dan dođe treba se pojaviti otpad i treba se otkriti bezakonik (čovjek koji prkosi zakonu), sin propasti. On je protivnik (sotona) i uzvisuje se iznad svakoga koga se naziva bogom i svega što se štuje, pa sjedi u Božjem hramu prikazujući se bogom pred svima.“ (2.Solunjanima 2:3,4)
Kad je Pavle ovog bezakonika identificirao kao onog koji je sjedio u Božjem hramu, onda su prvi kršćani znali da je riječ o svećeničkoj klasi sa svojim svećeničkim poglavarom koji se u ono vrijeme pokazao sotonom jer se protivio Mesiji, a time i samom Bogu koji je preko njega namjeravao uspostaviti svoje kraljevstvo. Dok su nebeski anđeli postali kolektivni protivnik ili sotona da bi ispunili svoju ulogu zbog neprijateljstva kojeg je Bog postavio između dvije strane, zastupnici Boga u Jeruzalemu su postati 'sotone' po vlastitoj sebičnoj volji da ugađaju sebi, a ne Bogu i bližnjima.
“...bezakonje tog čovjeka već djeluje u tajnosti, ali ostat će tajno samo do trenutka kad više ne bude onoga koji ga sad zadržava. Tada će se otkriti bezakonik (čovjek koji prkosi zakonu). Njega će Gospodin Isus ubiti silom svojih usta i uništiti očitovanjem svoje prisutnosti. Ali prisutnost bezakonika (zloga) omogućena je sotoninim djelovanjem i popraćena svakovrsnim silnim djelima, lažnim znakovima i čudima te svakovrsnom nepravdom i prijevarom. Sve to zavodi ljude koji za kaznu odlaze u propast jer nisu prihvatili ni zavoljeli istinu, što im je moglo donijeti spasenje. Zato će im Bog poslati silu zablude da budu zavedeni i da povjeruju laži kako bi svi oni bili osuđeni jer nisu vjerovali istini, nego su voljeli nepravdu.“ (2.Solunjanima 2:7-11)
Kako Bog šalje zabludu? Samo preko svojih nebeskih anđela kojima je dao zadatak i 'poslao' da vode palog čovjeka i njegovo grešno potomstvo u pravcu koji je otvoren za one koji ne žele vjerovati istini. Da bi zavodili ljude, ovi anđeli ne moraju biti zli u svojoj prirodi, ali ih se poistovjećuje sa tim zlom kojega moraju izvršiti. Da li onda anđeo koji je naveo prve ljude na grijeh zbog toga bio negativac?
Neki kažu da je on zavidio Bogu i poželio da njega ljudi obožavaju? Da li je to točno? Mi znamo što znači obožavati Boga. Mi ga ne bi mogli obožavati da se On nije objavio kao osoba sa svojim imenom i moćnim djelovanjem. Da to nije učinio ljudi bi obožavali izmišljene bogove koji vladaju prirodnim silama i zakonima. Naravno da to ne bi zadovoljilo Boga. Isto tako, da je sotona želio da ga ljudi obožavaju tada bi se i on objavio po imenu i moćnim djelovanjem kojim bi ljudima pružio razlog da mu se klanjaju. Učinio bi sve da ga ljudi upoznaju i poštuju. Ne bi se sakrivao iza kulisa niti bi mu godilo to što mnogi ne vjeruju u njegovo postojanje. I njemu bi smetalo da se ljudi klanjaju suncu i mjesecu ili da obožavaju nepostojeće bogove prirodnih sila a ne njemu. Očito on nije želio biti obožavan.
Ukoliko je bio toliko zao da je ljude po svojem htjenju nastojao navoditi na krivo obožavanje i na sebične interese onda od toga nije mogao dobiti na važnosti, niti u svojim očima niti u očima ostalih nebeskih knezova i njihovih anđela. Da li roditelj ili vladar, koji svoju djecu ili narod prepusti samovolji da čine što žele i nanose sebi i drugima nepravdu, može očekivati da ga oni vole i dožive kao autoritet kojeg treba poštivati? Naravno da ne može. Očito sotona nije ni tražio osobno poštovanje. Nešto drugo je u pitanju. Da bi to utvrdili moramo se ponovo vratiti izvornom pojmu 'sotona'.