O anđelu koji je kušao Evu nemamo dovoljno informacija. No, postoje indicije da je zbog nekih sličnosti Bog usporedio Tirskog kralja sa tim kerubom. Bog najprije traži od proroka da se obrati tom kralju:
"Sine čovječji, reci vladaru Tira: ‘Ovako kaže Svevišnji Gospodin Jehova: “Srce ti se uzoholilo i zato govoriš: ‘Ja sam bog. Kao bog sjedim na prijestolju nasred mora.’ No ti si običan čovjek, a ne bog, iako za sebe misliš da si bog." (Ez 28:2)
Vidimo da se Bog obraća običnom čovjeku koji je sebe smatrao božanskim bićem. Zatim je proroku ponovo došla objava od Boga koji mu kaže:
"Sine čovječji, zapjevaj tužaljku o tirskom kralju i reci mu: ‘Ovako kaže Svevišnji Gospodin Jehova: “Ti si bio uzor savršenstva, pun mudrosti i savršeno lijep. Bio si u Edenu, u Božjem vrtu." (Ez 28:12,13)
Način na koji je Bog koristio simbolične riječi i slike može ukazivati na alegoriju kako bi tirskom kralju ukazao na njegov status i razloge koje su ga dovele do teške osude. Njegov stav prema Izraelu je bio sličan stavu kojeg je jedan anđeo u Edenu pokazao prema prvim ljudima. Kralj Tira nije bio u Edenu nego je Bog koristio sliku Edena u raznim objavama. Uzmimo u obzir da je i faraon, egipatski car opisan kao 'najljepše drvo u vrtu Božjem kojemu su zavidjela sva drveta Edenska' (Ez 31:8,9,18). To nam samo govori da su oba vladara u svojim zemljama postavljeni od Boga koji postavlja i skida careve zemaljske. Stoga su bili u sastavu njegovog Edena, jer je njegova sva zemlja, a posebno područja svete zemlje iz koje je Bog upravljao svim narodima, pogotovo onim narodima koji su dijelili granice s Izraelom. Neki kraljevi i faraoni su postali neprijatelji Božjeg naroda, što opet aludira na nebeski tabor anđela koji su preko tih naroda ispoljavali neprijateljski stav prema narodu s kojima je Bog sklopio savez da budu njegova djeca ili potomci njegove nebeske 'žene' koja je predstavljala drugi tabor anđela. Za tirskog kralja piše:
“Bio si kerub, pomazan za stražara (zaštitnika), ja sam te postavio...“ (Ez 28:14a)
Ovo nas podsjeća na kerube koji su čuvali i štitila ulaz u Eden (1.Mo 3:24). Očito su kerubi bili postavljeni od samog početka nad čovjekom da bi ga čuvali i štitili. U nebeskom vijeću su upravljali knezovima i njihovim vojskama anđela s kojima su provodili zaštitu. Njihovu zaštitničku ulogu su mogli imati zemaljski kraljevi koji su također imali svoje kraljevsko vijeće s knezovima i njihovim vojskama. Zato se neke kraljeve moglo poistovjetiti sa kerubima, odnosno sa stražarima koji su štitili Izrael dok je bio pod Božjom zaštitom. Oni su priznali Jehovu za pravog Boga kao i Nabudokonozor, kralj babilonski kao i tirski kralj Hiram, praotac ovog tirskog kralja koji je zanemario svoju zaštitničku ulogu keruba s kojim je poistovjećen. Umjesto da je pokloni Jehovi kao Bogu on je sebe smatrao bogom. Umjesto da je štitio zemlju Božjeg naroda od neprijateljskih naroda on ju je pljačkao zbog svoje trgovine. Time je obezvrijedio savez kojeg je njegov praotac Hiram sklopio s Davidom jer se želio uzdignuti iznad Davida kojeg su predstavljali pomazani kraljevi u Jeruzalemu. Do tada je po tom savezu tirski kralj imao povlašteni položaj pred Bogom jer je kralj Hiram sa skupocjenim materijalima i svojim graditeljima podupirao izgradnju hrama u Jeruzalemu, a u narednim stoljećima su tirski kraljevi štitili Izrael od neprijatelja. Za tirskog vladara piše i da je...
“... Ukrašavalo te svakojako drago kamenje – rubin, topaz i jaspis, krizolit, oniks i žad, safir, tirkiz i smaragd. Svaki kamen bio je u zlatnom okviru... Bio si na svetoj gori Božjoj i da je hodio usred kamenja ognjenoga.“ (Ez 28:13,14b)
Iako je ovo rečeno zadnjem kralju, ovo se odnosilo na sve njih do tada, jer su oni zbog saveza s Izraelom dolazili u Jeruzalem kao počasni gosti gdje su imali pristup Božjoj svetoj gori Sion. Na neki način su 'hodili usred kamenja ognjenoga' čime se misli da su bili usred svetog naroda koji je predočen sa dvanaest dragih kamenova uokvirena zlatom na naprsniku kojeg je nosio prvosvećenik, jer draga kamenja isijavaju svjetlost u raznim bojama koja su sastavni dio vatre i ognja, ovisno o tome što sagorijeva. (2.Mo 28:15-21). Zato se i zovu ognjeno kamenje. Tirski kraljevi su vjerojatno kao i kralj Hiram prihvaćali Jehovu za Boga koji je sve stvorio i davali mu hvale pogotovo kad su dolazili u Jeruzalem gdje su mu se klanjali (vidi 2.Dn 2:12). No, ovaj zadnji tirski kralj je okrenuo leđa Izraelu, čime se je učinio njegovim protivnikom (hebr. satan).
Način na koji je tirski kralj opisan može značiti da je njegov otac Hiram bio pomazan za svoju zaštitničku ulogu jer je iz Biblije razvidno da je perzijski kralj Kir smatran pomazanikom, tj. onim kojega je Bog postavio u ulogu osloboditelja Izraela (Iz 45:1). Zanimljivo je da je Bog poslao proroka Iliju da pomaže Hirama za kralja Sirije kako bi preko njega nanio nevolju svom narodu (1.Kr 19:15-17; 2.Kr 8:12). Isto tako može pomazati nekog anđela sa zadatkom da iskuša Adama. Zato piše da je tirski kralj pomazani kerub, zaštitnik“ što može imati sličnosti sa anđelom iz Edena. Za takvog keruba piše da je ‘bio pun mudrosti’ što vjerojatno ukazuje da je odražavao Božju mudrost kao jednu od četiri temeljne božanske osobine (Ez 28:12,14; usporedi Za 6:1-8).
Nas posebno zanima da li je osuda nad tirskim kraljem slika osude koju je Bog namijenio anđelu koji je kušao prve ljude. To što se spominje kerub, ne mora značiti da je taj nebeski anđeo postupio kao tirski kralj. Naime, za neke proroke se koristi riječ anđeo (glasnik), ali je većina proroka ispunila svoju ulogu, dok su neki bili kažnjeni zbog neposlušnosti kao jedan prorok u vrijeme kralja Jeroboama (1.Kr 13.pogl).
Međutim, ukoliko je ovaj tirski kralj samo uspoređen sa ulogom keruba koju je obezvrijedio, to ne mora značiti da je bilo koji nebeski kerub postupio poput njega jer su njegovi očevi sve do Hirama zadržali taj posvećeni status. Naime ovaj kerub je protjeran s Božje gore, što opet aludira na tirskog kralja koji više nije imao pristup gori Sion, dok je kerub iz Edena ostao na svetoj gori i dobio vlast nad velikim područjem zemlje. Ovaj kerub je bačen na zemlju čime je ponižen pred svim narodima koji su ga poznavali, što opet ukazuje na ljudskog kralja, a ne na doslovnog keruba (Ez 28:16,19). To bi moglo otkloniti mogućnost da je ovaj tirski kralj poistovjećen sa situacijom u kojom se našao nebeski kerub u vrijeme kada su Adam i Eva pali na ispitu poslušnosti.
U cijeloj toj priči postoji još jedna nepoznanica, a to je uloga svih nebeskih bića koja su se bila uključena u dešavanja u Edenu. Bez obzira što je netko od njih naveo prve ljude da kušaju zabranjeni 'plod znanja', glavna odgovornost je bila na ljudima. Kako je onda bilo moguće da jedno nebesko biće koje je imalo spoznaju dobra i zla uzme za sebe pravo da čovjeka putem prevare navede na kršenje Božje zabrane? Da li je to bilo dio njegovog plana ili je tu ulogu odigrao u dogovoru s ostalim akterima sa svrhom da se vidi da li će čovjek do konačnog cilja doći lakšim ili težim putem? Možda se u Bibliji kriju neke zanimljive stvari koje mogu otkriti sasvim drugačiju sliku od one koju smo do sada imali.