Iako su odvojeni od prvobitne časne uloge, oni su i dalje zadržali svoju nebesku ulogu 'žene' i 'majke', ali pod drugačijim uvjetima. Nisu mogli služiti kao 'majka' koja bi Božju zemaljsku djecu rađala pod savezom obećanja, pa su odvojeni od svetog duha i degradirani u službu majke one djece koja su trebala biti izvan tog saveza. Samim tim su imali status 'žene' koja nije imala nebeskog muža (Poglavara) jer su s vremenom protjerani iz njegove kuće. Da bi nam Bog to zorno predočio vodio je događaje u kojima su glavnu akteri na zemlji bili Abraham, Sara i Agara. Preko njih imamo uvid u te nebeske stvari.
- Nebeski Poglavar (slika Abrahama)
- Nebeska žena 1 (slika Sare, zakonska žena)
- Nebeska žena 2 (slika Agare - sluškinja nema zakonskog muža)
Simboličnu 'ženu' koja nije imala zakonskog muža su sačinjavali kerubi i njihovi knezovi koji su tvorili vlastito i odvojeno upravno tijelo. Budući da je 'sluškinja' Agara imala obaveze prema Sari, svojoj gospodarici pa je sasvim moguće da su i ti anđeli iz drugorazrednog tabora jedno vrijeme bili uzeti kao sluškinja nebeske 'žene' (Sare) sve dok nije otpuštena iz kuće svog Poglavara nakon što je Kain ubio Abela.
Poput Agare koja je Abrahamu rodila prvog sina Izmaela, tako je i ta nebeska žena bez muža (slika Agare) stekla svoje potomstvo od prvog čovjeka Kaina koji je došao na svijet po Adamu i Evi, odnosno po Bogu (slika Abrahama) jer je Eva rekla da je Kaina dobila od Boga (1.Mo 4:1). Kain je bio prvenac, ali zbog svog grešnog stava nije mogao nositi 'sjeme' u kojem će se roditi spasitelj. On je postao otac onih koji su postali potomci žene - zmije otrovnice i koji su pomrli u potopu što može odgovarati slici onih koji neće imati pristup spasenju i vječnom životu. Kao što su od Adama i Eve potekla dva sina, jedan kao nositelj blagoslova, a drugi kao nositelj prokletstva, tako su od nebeskog Poglavara i njegove žene potekla dva potomstva, s tim da je nakon odvajanja njegove uprave na dva tabora, jedan sin došao od otpuštene žene, a drugi od zakonite.
Kao što je Agara protjerana uz obećanje da će biti majka velikom narodu koji će biti u stalnom skukobu sa okolnim narodima, tako je i protjerana žena iz drugorazrednog nebeskog tabora dobila obećanje da će biti majka svom potomstvu uz naznaku da će se između nje (zmije) i zakonite žene i njihovog potomstva odvijati neprijateljstvo (1.Mo 3:15; 16:10-12). Kad se na zemlji od zakonite žene Sare rodio Izak, sin obećanja, tada se tu već nazirao novi razvoj neprijateljstva između dvije nebeske 'žene' i neprijateljstva između njihovih zemaljskih potomaka kao što je bio i prije potopa. To neprijateljstvo još uvijek traje.
Nebeska uprava, onako kakva je postojala u početku je mogla doprinijeti savršenom funkcioniranju neba i zemlje, ali do toga nije došlo na našoj planeti jer jedna grupa keruba gubi nebeski status zakonske 'žene'. U biti oni i dalje imaju 'status 'žene' ali bez zakonskog muža. Kao 'zmija' su pali pod vlast čovjeka da mu služe u njegovim zemaljskim interesima.
- Teokratska vlast - [Poglavar i žena] - vlast Boga preko svoje uprave
- Ljudska vlast - [Žena bez Poglavara] - vlast Zmije preko čovjeka
Anđeli bez svog zakonskog Poglavara su mogli biti u službi samo onih ljudi koji su po njima vladali svijetom. Ljudski kraljevi (bogovi) su bili njihovi novi poglavari, s tim da su oni kao 'žena' iza kulisa upravljali s njima kako bi vladali svijetom. Takva vlast je zorno prikazana u primjeru Izraelskog kralja Ahaba i njegove žene Jezabele. Takvih primjera je bilo mnogo kroz povijest. Zato je ta nebeska 'žena' često kroz zemaljske žene podmuklo utjecala na kraljeve kao što je preko Eve podmuklo utjecala na Adama. To je bila njihova službena uloga s kojom su mogli steći svoje potomstvo i preko njega stvoriti svoje kraljevstvo. Po Bibliji možemo razumjeti da teokratska uprava ne daje mjesta ženi da upravlja nad čovjekom, nego samo da s njim surađuje i pomaže mu poštujući teokratsku vlast svog gospodara. Budući da su protivnički anđeli kao 'žena' upravljali svojim potomstvom bez svog Poglavara, oni su mogli prouzročiti samo zlo.
Bog je na slikovit način preko proroka Zaharije prikazao 'ženu' koju je stavio u jednu posudu i zatvorio. Žena se zvala 'zlo' (zloća) a riječ je o ideologiji krive religije u kojoj žena kao nebeska božica i majka zauzima počasno mjesto na Nebu, samo što se iza toga krije tabor 'zmije otrovnice. Po svemu sudeći je ta zloća došla sa Izraelcima koji su se poslije babilonskog ropstva vratili u svoju zemlju sa ciljem da preko nekih ljudi upravljala Izraelom. U viziji je zatim prikazano kako dvije žene sa krilima (vjerojatno dva keruba sa statusom nebeske žene iz suprotnog tabora) uzimaju tu posudu u kojoj je Bog zatvorio ženu (zlo) i prenose je u zemlju Šinear (Babilon) (Zah 5:5-11). Zanimljivo je da u grčkoj mitologiji imamo sličnost sa ženom koja se zvala Pandora, a koju je Bog Zeus poslao ljudima zajedno s posudom u kojoj je bilo zatvoreno sve zlo ovog svijeta. Bog je tu 'ženu' poslao tamo gdje joj je odredio mjesto, u Babilon koji je predstavljao njeno prijestolje. Iako su za ljudske oči nevidljivi, degradirani anđeli te nebeske žene su kroz povijest na sebe oblačili zemaljsku slavu kroz koju su vršili svoj utjecaj na zemaljska zbivanja. Sebe su utjelovili u 'ženu' koja se naziva 'Babilon veliki' pa je možemo vidjeti kroz svećeničku klasu svjetskih religija po kojima vidimo način duhovnog povezivanja nebeskog i zemaljskog svijeta, odnosno povezivanja te nebeske 'zmije' s čovjekom (Ot 17:1-5). Vidjeli smo da na drugoj razini Neba postoji hram koji je svoju manifestaciju imao u zemaljskom hramu u Jeruzalemu, dok je drugi tabor na zemlji izgradio mnoštvo različitih hramova lažnim bogovima s kojima je stvorio pomutnju zbog čega je dobila naziv po Babelu gdje je Bog pomiješao jezike. Tamo je napravljen prvi hram u obliku kule.
Židovski spisi gradnju kule navode kao pobunu protiv Boga koji nije smio ostaviti nebesa samo za sebe, a svijet prepustiti ljudima. Pobunjenici su sazidali kulu na čijem se vrhu nalazio kip s mačem u ruci, kao da objavljuje rat Bogu, a gnjevni su ljudi čak i strijelama gađali nebo. To bi moglo biti znak neprijateljstva ljudi koji su bili potomci žene (zmije otrovnice), a koji su se osjećali prepuštenima da sami upravljaju svijetom bez Boga. Od tada se to neprijateljstvo počelo ispoljavati prema onima koji su bili potomci Sema, koji nisu htjeli s njima učestvovati u izgradnji kule. Bog ih je razdvojio tako što im je pomiješao jezike, a ta priča postoji čak i među plemenima američkih indijanaca čiji su preci očito došli s tog područja.
Herodot, grčki povjesničar, je sredinom 5. st. pr. Krista posjetio Babilon i opisao ga tako veličanstvenim da mu suvremenici nisu vjerovali. Među ostalim je opisao i znamenitu babilonsku kulu koju je počeo graditi Nimrod. Nju je obnovio i dovršio kralj Nabukodoozor i posvetio je glavnom Bogu Baalu, a imala je 8 kula izgrađenih u visinu jedna na drugoj. Na posljednjoj se kuli se uzdizao veliki hram u kojemu nije podignut nikakav kip božanstva. Umjesto toga je u tom hramu prebivala jedne babilonska žena, koju je između svih, kako kažu svećenici odabrao sam bog Baal. Stoga nije neobično da se u knjizi Otkrivenje vidi vizija u kojoj je prikazana žena čije ime je Babilon Veliki jer je žena bila slika božice Neba koja je upravljala stvarima na zemlji, a kojoj su se morali podložiti i sami vladari. Štovanje Baala bilo je ukorijenjeno u senzualnosti, a podrazumijevalo je obrednu prostituciju u hramovima, pa je razumljivo što je i sama 'žena' prikazana kao bludnica.
Glavni Bog se zvao Baal što znači 'Gospodar', a štovao se u području cijele Mezopotamije i Fenicije. Smatralo ga se gospodarom neba te bogom kiše i plodnosti. Izraz “Baal” se koristio i za niža božanstva nekih zajednica ili plemena (1Kr 18:21; Ri 11:4). Razni narodi su u svojim religijama naglašavali jedan ili drugi njegov atribut, te su razvijale posebne denominacije Baalizma. Primjeri takvih lokaliziranih božanstava su Baal Peor (4.Mo 25:3), Baal-Berit (Su 8:33) i Baal-Zebub (2.Kr 1:3).
Baal je bio sin svog oca Ela (Vrhovnog poglavara) i majke Ašere (božice mora, ona koja vlada morima). Izgleda da je riječ o jednom od nebeskih knezova iz odvojenog tabora koji je zajedno sa drugim knezovima (bogovima) imao svog Poglavara Ela. Budući da su oni bili odvojeni od Oca zajedno sa njihovim kerubima (u ulozi žene i majke), onda nije neobično da se u toj religiji ne daje toliki značaj njihovom Poglavaru (vrhovnom Bogu), nego božici i njenom sinu Baalu. Baala su štovali kao najmoćnijeg od svih bogova, pa čak i od Ela, kojega su smatrali dosta slabim i neučinkovitim. Baal je bio sin nebeske božice Ašere. Poznato je više različitih božica koje su očito bile različita lokalna kultna očitovanja iste božice sa djetetom u naručju. Njen sin je u raznim narodima postao njihov glavni bog ili jedan od bogova. To je i razumljivo jer su različitim narodima upravljali drugi nebeski knezovi iz istog tabora koji imaju istu nebesku 'majku'. Iz tih ranijih religija je vidljivo kako su odvojena žena i njeni sinovi u samim počecima prikazivali sebe i svoju ulogu koja im je dana da na zemlji steknu svoje potomstvo i budu neprijatelji potomstvu zakonite žene (1.Mo 3:15). Zato u toj najranijoj i svim drugim religijama postoji kult velike božice Neba tj. Majke Božje koju je kasnije preuzela i katolička crkva.
Božica predstavlja kerube (ženu i majku), a veliki knezovi (arhanđeli) predstavljaju njene sinove i Poglavare najniže 3. razine Neba koji preuzimaju upravu nad svim narodima, dok je Božji narod bio pod upraviteljstvom svog Poglavara i njegove zakonite žene. Jedan od njihovih sinova, arhanđeo Mihael je na toj najnižoj 3. razini vlasti preuzeo upraviteljstvo nad Izraelom, dok ostali nadgledavaju sve druge narode u kojima pronalaze ljude koji traže pravog Boga i slijede njegove zakone upisane u njihovom srcu. Vidjeli smo da je Bog postavio neprijateljstvo između dvije žene i njihova potomstva, pa je razumljivo što je Bog (Poglavar Zemlje) kasnije podijelio narode po broju nebeskih sinova i dao im da upravljaju njima.
Upravljati ljudima koji sami određuju svoja mjerila nije lako tako da su ti degradirani kerubi mogli pretpostaviti kako će izgledati njihovo područje upravljanja u kojem će se čovjek ponašati kao bog. Takav čovjek neće biti podložan ni njima pogotovo ako bi znao da pripadaju degradiranim anđelima. Zato su se morali skrivati iza lažnih bogova i božica i predstaviti se kao moćni bogovi koji upravljaju prirodnim silama i svim aspektima ljudskog života. Da bi takvog čovjeka i njegove podanike držali pod kontrolom bili su primorani držati ih u duhovnom ropstvu kroz religiju laži i poluistina. Vjerojatno im je Bog zabranio da ga zastupaju jer im je oduzeo sveti duh, pa nisu ni mogli čovjeku ponuditi pravu istinu, vjeru i nadu, a kad toga nema, onda se nad ljudima može upravljati samo pomoću straha, neznanja i lažnih uvjerenja. To je bila alternativa. Npr. da bi ljude odvraćali od zla, mogli su ih držati u strahu od zagrobnog života u vječnim mukama. Iako je motiv dobar, način je pogrešan jer se tako krivo prikazuje Boga što je ujedno i duhovno zlo. S obzirom da su oni mogli preko ljudi činiti čuda i znakove, mogli su iskoristiti čovjeka s krivim uvjerenjima da čudima potvrde njegova lažna učenja i krivo obožavanje (5.Mo 13:1-3). Tako su na alternativan način zadovoljili ljudske duhovne potrebe jer drugačije nisu ni mogli zbog prokletstva pod kojim su upravljali svijetom. Oni nisu morali biti zli, ali su mogli uzrokovati zlo jer je ono bilo usko vezano za njihovo upravljanje svijetom preko čovjeka koji je odvojen od istine i pravog Boga.
Oni nastoje preko istaknutih ljudi provoditi svoju pravdu kako bi se stvorilo idealno ljudsko društvo, ali bez pravog uspjeha zbog različitih podjela među ljudima koje je bilo teško ujediniti. Prvi pokušaj ujedinjenja svih ljudi pod jednu vlast je bilo u vrijeme Nimroda koji je gradio Babel. Motiv je možda bio dobar, ali se iza toga krio pokušaj porobljavanja svih ljudi pod vlast jednog čovjeka - boga. I to je bila alternativa Božjoj vlasti. Bog je to osujetio što je i njima bio povod da pokušaju osujetiti stvaranje jednog naroda od 12 plemena Jakovljevih jer je taj narod trebao biti jezgra teokracije oko koje će se skupljati ljudi iz svih naroda u podložnost jedinom pravom Bogu. To je bilo za očekivati jer ih je Bog stavio u neprijateljski odnos prema anđelima koji su upravljali Božjim narodom. Zato je bilo sasvim razumljivo da je njihova reakcija bila usmjerena protiv njih kako bi poništili ili smanjili njihov uspjeh u prikupljanju ljudi pod Božju upravu. Jedino oružje im je bila prevara. S prevarom su započeli i to sredstvo im je jedino ostalo na raspolaganju. Doveli su čovjeka u zabludu, pa su samo mogli sa zabludom upravljati svojim potomstvom. To im je bilo jedino duhovno sredstvo koje im je stajalo na raspolaganju.
Anđeli pod religioznim statusom 'zmije' su izravno ili neizravno utjecali da ljudi svoju duhovnost i vjeru usmjere prema nepoznatim prirodnim i natprirodnim silama i anđelima kao bogovima. Samo tako su mogli stvoriti svoje duhovno potomstvo s kojima se širilo njihovo područje upravljanja. Zato njihov svijet živi u lažnoj istini, vjeri i nadi što im je ispod svake časti. Tako su postali izravni sudionici grijeha palog čovjeka koji je sam sebi prilagođavao mjerila dobra i zla i stvarao im problem iz kojeg se nije moglo tek tako izvući (Ps 9:15). Bog im nije ostavio izbora jer ih je upravo On stavio u neprijateljski odnos prema zakonskoj ženi i njenom potomstvu. Bili su izvan tog teokratskog uređenja pa su svoj uspjeh protiv zakonite žene morali temeljiti u nastojanju da kao 'zmija' odvoje od vječnog života njeno zemaljsko 'dijete' kao što je bio odvojen Adam (Ot 12:3,4). No, bez obzira na njihov uspjeh, konačni uspjeh nije ovisio o njima nego o suprotnom taboru koji je imao sasvim suprotnu ulogu, pa će to njihovo privremeno neprijateljstvo u konačnici dovesti do rješavanja svih pitanja vezanih uz spoznaju dobra i zla.
Budući da Božji naum uključuje blagoslov onda pravi Bog stoji na strani onog tabora s ulogom 'žene' preko kojih stvara svoje zemaljsko potomstvo. Oba tabora na ovoj drugoj razini Neba prenose svoja obilježja na svoje zemaljsko potomstvo prve razine Neba tako da na zemlji imamo njihova dva tabora, a samim tim i dvije simbolične 'žene'. Jedan tabor je nazvan po Babilonu, a drugi po Jeruzalemu koji su imali vlast sastavljenu od vladara (kralja-poglavara) i velikog svećenika (svećeničkog poglavara-žene). U Jeruzalemu je kralj zastupao Boga i njegov autoritet, točnije rečeno nosio je obilježje nebeskog Poglavara koji je na nebu predsjedavao zborom (vijećem) sastavljenim od 12 velikih knezova sa svojim anđelima. Kralj David je na zemlji bio njegova kopija te je predsjedavao vijećem sastavljenim od 12 plemenskih poglavara iza kojih stoje njihove vojske koje su mu stajali na raspolaganju. S tim poglavarem (vladarem) su surađivali veliki svećenici tj. svećenički poglavari hrama koji su predstavljali kerube. Cijela ta struktura Jeruzalema sa svećenicima i poglavarima su bili slika nebeske 'žene', koja je surađivala sa svojim kraljem, Poglavarem. Mogli bi pretpostaviti da je Izrael sa svojih 12 plemena i plemenskih poglavara predstavljao polovicu od 24 reda nebeskog vijeća jer su drugu polovicu predstavljali ostali narodi kojih je nakon podjele Bog odvojio na 12 glavnih naroda po jezičnim skupinama. Prorok Zaharija spominje 10 ljudi iz svih jezičnih skupina koji će dolaziti u Jeruzalem, što bi se odnosilo na najmanje 10 glavnih naroda (+2) od kojih je kasnije nastalo mnogo više naroda sa jezicima koji su se razvili od prvih glavnih jezika (Zaharija 8:23).
I da zaključimo: Zmaj je prvobitna zmija odnosno 'prazmija' koja se transformirala u jedno novo upravno tijelo. Prije je imala jednu glavu koju je transformirala u 7 glava. u toj upravi kerub preuzima ulogu žene, a njeni knezovi (sinovi) preuzimaju ulogu vladara naroda. Na zemlji je stvorila svoju kopiju u obličju "zvijer sa 7 glava" na kojoj sjedi žena zvana Babilon (Ot 12:9; 13:1,2; 17:1-3). Preko tih 7 glava je zmaj 'prazmija' (sotona) kroz cijelu povijest upravljao svjetskim carstvima i to onima koji su mogli doći u poziciju da iskažu svoje neprijateljstvo prema Božjem narodu, potomcima zakonite 'žene'. Kao što je otpuštena nebeska žena (božica) upravljala svijetom bez svog Poglavara, tako je i njihova zemaljska slika 'žene' zvane Babilon upravljala nad zemaljskim carstvima bez Boga, gospodara. Umjesto pravog Boga, njihov gospodar je bio lažni Bog, koji se u raznim religijama zvao različitim imenima. Čak i u kršćanstvu imamo lažnog Boga sa tri glave (tri jednaka autoriteta). Drugi tabor nema Poglavara iznad sebe, pa su njegov najviši knezovi ljudima predstavljeni kao lažni bogovi s raznim imenima (Baal, Tamuz, Jupiter, Zeus itd.), dok su kerubi iz tog tabora predstavljali otpuštenu 'ženu' koja je postala božica i kraljica Neba, a koju su pod raznim imenima štovali mnogi poganski narodi (Jr 7:18). Oni su kao žena (božica i majka) zauzeli veći autoritet od svog Poglavara koji ih je otpustio iz svog vijeća. Budući da nije imala svog gospodara, ta je nebeska i zemaljska žena sve činila da upravlja zemaljskim vladarima koji su se postavili u ulogu gospodara svijeta, te su s njima činili duhovni blud, zbog čega je Babilon smatran bludnicom. Međutim, na kraju će se desiti da će zvijer (svjetski politički sustav) na zemlji, kojoj je zmaj dao vlast, zbaciti tu ženu sa sebe jer će nebeski Poglavar (koji ima pravo postavljati i skidati kraljeve) preuzeti vlast nad 10 rogova (kraljeva) na zvijeri (Ot 17:16,17). Tada će i protivnički tabor (zmaj, prazmija) biti bačen u bezdan tako da će za vrijeme njihove izolacije svijetom vladati samo jedna nebeska uprava u koju je u međuvremenu ušao i sam Isus Krist - drugi Adam, kao kralj i vladar svijeta. Da li to znači da su zbog svega ovoga su prvi Adam i njegova žena morali proći kušnju?